Prva životna trenerica u Hrvatskoj i autorica knjige 'Život nakon prekida' Tatjana Divjak za tportal govori što zapravo znači voljeti sebe i kako bi trebao izgledati blizak emocionalni odnos
U Vašoj posljednjoj knjizi 'Život nakon prekida veze' ističete da se bol nakon ljubavnog brodoloma može iscijeliti jedino tako da volimo sebe. Što zapravo znači 'voljeti sebe'?
Ljubavlju prema sebi liječi se izvor bolnog iskustva nakon neuspjeha u ljubavnom odnosu, očekivanje da nas ljubavlju ispuni netko drugi. Prilika koju tada imamo – shvatiti i prihvatiti da ljubav treba početi od nas samih, jest mogućnost za naš rast i iscjeljenje. A voljeti sebe znači da smo ovladali kritizirajućim glasom koji smo razvili kao posljedicu nesavršenog odnosa primarnih skrbnika prema sebi, oprostili i njima i samima sebi na svim nesavršenostima koje su nas uvjetovale i vezuju nas za prošlost ili nas onemogućuju da budemo ovdje i sada.
To jednako tako znači da ne zanemarujemo sebe, da ne činimo ono što nas smeta, umanjuje ili uništava, a da s ljudima koji su nam važni ostvarujemo konstruktivne odnose jer postavljamo zdrave granice. To znači da smo prema sebi blagi kad nam je teško, a motivirajući kad se treba pokrenuti. Svoj život živimo s veseljem, a na teškoće gledamo kao na izazove u kojima uvijek tražimo odgovor na pitanje – što sada mogu učiniti da se vratim u ravnotežu i svoj život smatram ispunjavajućim.
Gledajući filmove, pa i veze ljudi oko nas, naviknuli smo da su romantični odnosi pomalo patnički, strastveni i divlji, te ako nije tako, onda je većini ljudi dosadno. Međutim, vi bliski emocionalni odnos opisujete drukčije…
Točno je da je okruženje pod čijim smo svakodnevnim toksičnim utjecajem uvjetovalo da očekujemo intenzivne osjećaje, ne samo u ljubavi, nego i u svim drugim područjima. Čim nema materijala za najljubavniji film ili najromantičniju knjigu o našem odnosu, spremni smo odustati od njega. Iskušala sam i sama ludilo zaljubljenosti, a posljednje iskustvo je bilo toliko intenzivno koliko samo može biti pred buđenje. A buđenje iz faze zaljubljenosti najčešće je – razočaranje. Pred zoru je, kažu, najmračnije. A tada je neminovna promjena.
Kad poznajemo svoje potrebe, prihvaćajući sebe takve kakvi jesmo, onda odabiremo biti u odnosu jer dobivamo i dajemo. Imamo dobre i loše dane i prihvaćamo da je to sasvim u redu. Kada polako ulazimo u odnos upoznajući jedno drugoga, teško da možemo doživjeti trenutak kada mislimo da pred sobom imamo stranca ili da se osoba promijenila. Jednostavno, upoznajemo se prije nego i krenemo u odnos. Za razliku od brzog ulaska u strastvenu vezu, ne pokušavamo 'prevariti' sebe i onu osobu s kojom osjetimo 'kemiju' kako bismo popunili svoje praznine i kako ne bismo bili odbačeni.
Ljudi su skloni vlastite praznine ispunjavati drugim ljudima. Kako se izvući iz tog obrasca?
Iz obrazaca koji su posljedica uvjerenja koja stječemo odrastajući okruženi porukama koje stvaraju naš svijet izlazimo osvještavanjem tih obrazaca, a onda i spremnošću da se suočimo sa svojim bolom. Tada korak po korak učimo nova ponašanja, pa kad preživimo i shvatimo da se može drukčije, postajemo spremni na drukčiji način misliti, govoriti i djelovati. Ponekad je za to potrebno vrijeme, ali kada na taj put krenemo - ne želimo natrag.
Iako neki muškarci i žene žude za ljubavlju i kvalitetnim vezama, ipak biraju partnere i partnerice s kojima – svjesno ili podsvjesno – znaju da ne mogu ostvariti to što toliko žele. Zašto se to događa?
Odgovor na ovo vaše pitanje je u načinu na koji su nam u djetinjstvu skrbnici zadovoljavali potrebe. Istraživanja govore da je pedeset posto čovječanstva imalo pozitivno iskustvo u tom smislu i tako i nemaju problema u bliskim odnosima, no ukoliko smo kao djeca imali roditelje ili skrbnike koji su na neučinkovit ili nestabilan način reagirali na naše potrebe, imamo izazove u tom području.
Kad odrastemo, podsvjesno biramo partnere koji na jednak način reagiraju na naše potrebe. Tada, i kao odrasle osobe, svijet doživljavamo u skladu s onime što je naše poimanje ljubavi, a osjećaj koji slične reakcije naših partnera izazivaju u nama doživljavamo kao - ljubav. Kako ni tada nismo uspjeli ispuniti vlastite potrebe, tako ni u odrasloj dobi to ne uspijevamo i to je razlog mnogih tužnih priča. Prihvatiti da kao odrasla osoba imam moć promijeniti okolnosti – put je do iscjeljenja. Težak, ali moguć.
Na početku veze partnera gledamo kroz ružičaste naočale, a ni leptirići u trbuhu ne pomažu nam da ostanemo pribrani. Kako unatoč svim tim kemijskim reakcijama u tijelu ostati pribran i koliko toliko objektivno promotriti osobu i doznati jesmo li kompatibilni?
Trebamo se suočiti s vlastitim strahom i ustrajati, no dati si vremena i osluškivati sebe. U svojoj knjizi predlažem kao pomoć na tom putu dnevnik ljubavnih sastanaka kao alat koji vam omogućava da skinete te naočale i jasnoga pogleda, kroz uvide, pomognete sebi prihvatiti samo onaj odnos u kojem ima potencijala za ostvarivanje sklada. Mnogi odnosi ne bi se nastavili nakon drugog, trećeg ili petog sastanka, da smo sami sebe spremni slušati.
Kome je Vaša knjiga namijenjena, koje tipove ljudi ste imali u glavi dok ste je pisali i kome biste je posebno preporučili?
Knjiga će koristiti onima koji su ostavljeni ili povrijeđeni u ljubavi, pa čak i ako ta rana nije svježa. Bit će vrlo vrijedan poklon prijateljima koji nam plaču na ramenu, a ne znamo kako im pomoći. No, bit će zlata vrijedna mladim ljudima koji žele upravljati svojim odnosima, ali i samima sobom. Kad ovladaju ovim područjem, ni ljubavne drame neće ih omesti da iskreno i duboko zavole pravu osobu. Što prije ovladaju ovim područjem, imat će manje neželjene prtljage i bolnih uspomena na ljubavne odnose, a tako i izgraditi zdravije i sretnije društvo.
