On je možda molio vjetar da joj pomiluje kosu noseći njezin miris. Možda je sve radio da zaboravi na nju, na njezine prste koje je toliko želio osjetiti na svom tijelu, njezine usne čiju je prisutnost ponekad znao i danima zamišljati na svojima. Ona se borila protiv svojih osjećaja svaki put kad bi ga vidjela. Obično su se pri takvim susretima nesvjesno obećavali jedno drugome, nadali se onom 'sutra' koje im možda sruši zidove nesigurnosti i straha pa napokon dopusti ljubavi da završi što je započela. Ona je bila nesigurna u njegove osjećaje, zato je toliko bježala od svojih misli kad bi se on nastanio u njima. Nadala se je da će joj njegovi znakovi pokazati pravi put, no samo su ga više zakrčili.

Trebao im je netko da im razgrne put po moru, da ih zaštiti od toplih i hladnih pustinjskih noći. Njoj je trebao on, a njemu ona. Nije joj bila jasna borba koju je, činilo se, vodio s njom. Svako malo u njezinom srcu i mislima stvarao se nagovještaj boli. On je zapravo radio ono što je u njoj budilo negdje duboko sakriven strah. Bio je promjenljiv poput putanje ljuljačke na vjetru. On nije bio siguran zbog čega joj se očiju uznemiruju kad uhvati njegov pogled jer ljubav koju joj je želio dati, i sve ostalo što je imao, bila je ravna plavom prostranstvu iznad njih. I ništa se tu nije moglo učiniti. Ona je imala svoje misli, i on je imao svoje. Koliko god da se voljeli, nikad si to nisu priznali. On je gledao nju, tužnim očima je pratio svakog dana, a ona je znala to, ali opet strah ju je stalno mučio: 'Voli li me?'

N.

Želite li nam i vi poslati neki tekst s porukom ili jednostavno želite podijeliti s čitateljima neko vlastito iskustvo, slobodno nam pišite na mail: tekstovi@t-com.hr.