Razgovor s 'tattoo meštrovicom'

Znate li što su stick and poke tetovaže? Ova Hvaranka radi ih genijalno, i to tehnikom kojom su se služile i naše prabake

05.02.2022 u 20:23

Bionic
Reading

Odnedavno je u svijetu tetoviranja sve popularnija tehnika stick and poke, koja se izvodi samo iglom, tintom i rukom. Hvaranka sa zagrebačkom adresom Yvonne Tadić jedna je od hrvatskih umjetnica zaslužnih za bum ove pradavne metode tetoviranja

Sigurno ste već i sami primijetili: ni tetovaže nisu što su nekada bile. Kao glavni motivi odavno ne figuriraju zmajevi koji rigaju vatru, anđeli, mrtvačke lubanje ili Presvete Bogorodice, a ukrašavanje tijela tintom više nije rezervirano isključivo za članove motociklističkih bandi, "opasne" repere ili nagelirane nogometaše.

Prošlo je možda i više od desetak godina otkako je nastupila nova era malih i posve intimnih, osobnih tetovaža - često urađenih u minimalističkom stilu - s kojima je, zanimljivo, stigla i promjena u općem imidžu i recepciji tetovaža i tetoviranja. Više to nije znak prepoznavanja između opasnih momaka, nešto što odašilje back off signale i rezervirano je za hahare s kvarta. Štoviše, tetovaže danas često odlaze u nježnije sfere, ističući mane, ranjivost ili nostalgiju.

Jedna od prepoznatljivijih predstavnica te nove škole tetoviranja u nas je Yvonne Tadić, "Tattoo Meštrovica" i diplomirana knjižničarka te rusistica s kojom razgovaramo o fenomenu tetoviranja i handpoke (stick and poke) tetovaža, koje radi samo iglom i tintom. Njezine jednostavne i efektne "tatuirovke" zaludjele su Zagrepčane (i šire), a zašto je tome tako i što je uopće stick and poke - doznajte u nastavku.

Kako tattoo artisti vježbaju kada tek počinju? Gdje ste se, kako i na kome vi učili? Kako ste uopće ušli u taj svijet?

Mislim da sam imala klasičan početak rada kao i većina tattoo artista, a to je tetoviranje prijatelja i same sebe. Tetoviranje sebe najbolja je varijanta - bitno je osjetiti na vlastitoj koži kako radiš. Postoji i opcija vježbanja na umjetnoj ili svinjskoj koži, ali ne znam puno o tome niti znam puno ljudi koji su tako vježbali ili vježbaju. Navodno nije isto i složila bih se. Mislim da te to ne može previše pripremiti na tetoviranje živog tijela koje ima svoje pregibe. U taj svijet ušla sam kao klinka zahvaljujući internetu i gledajući svoje tetovirane idole, a prvu tetovažu napravila mi je tadašnja najbolja prijateljica koja je išla u srednju umjetničku školu. Ta se ekipa tada tetovirala po kućama, a meni, gimnazijalki, oni su bili strašno kul.

Zbog čega tetovirate iglom, a ne mašinicom? Što vas privlači u tome? Zbog čega to vole vaši klijenti i klijentice?

Ispočetka je to bila čista praktičnost, dosta je tattoo artista započelo ručno tetovirati jer je to jeftinije i lakše. U ovih šest godina, kako se time bavim, postavljala sam si razne ciljeve, a njihovo ostvarivanje proširivalo mi je mogućnosti i držalo me znatiželjnom. U ovom trenutku mislim da mi je igla postala komfort zona, u tome sam već iskusna i imam sve pod kontrolom. Kad sam prvi put probala mašinicu, učinila mi se dosta brzom i teškom u ruci. Vjerujem da bi se to promijenilo praksom, ali pomalo. Ovako barem mogu tetovirati gdje god želim jer nemam puno opreme. Kod handpokea mi se sviđa to što je nježniji, tiši i - praktičniji. Dosta je razloga za to što sam ostala u handpokeu, ali recimo da su ovo neke glavne točke. Mojim klijentima se to prvenstveno svidjelo jer je bilo nešto novo. Sada već ima više handpoke artista u Hrvatskoj i efekt novine je splasnuo, ali su se isto tako razvili istaknuli umjetnici koji rade u svom stilu razbijajući stereotip o handpokeu kao početnoj, amaterskoj fazi stvaralaštva tattoo artista. Mislim da handpoke ima puno mogućnosti, a neke se stvari jednostavno daju bolje napraviti u toj tehnici.

Ovaj način tetoviranja iglom nešto je što su radile i naše prabake, zar ne?

Tako je. Zove se sicanje i jako mi je drago da se vraća na našim područjima, ali i šire. U svojoj originalnoj formi to je bio neki tribal, trajna oznaka pripadanja plemenu, kršćanima u ovom slučaju. Osmansko Carstvo donijelo je i odnijelo puno toga, a ovaj čin odupiranja tuđoj kulturi istovremeno je pacifistički i umjetnički. Možda romantiziram, ali to mi je baš lijepo.

Gdje tetovirate? Kako doći do vas, dogovoriti termin?

Zasad još uvijek tetoviram doma, no svakako imam želju za radom u studiju. Rad u studiju s više tattoo artista bilo mi je jako zabavno iskustvo, sviđaju mi se muving i inspiracija sa svih strana. Termine najčešće dogovaram na Instagramu, ali potkrade se i pokoji e-mail ili poruka, ovisno o tome kako ste došli do mene.

Možete li opisati tetovaže koje radite, vaš stil?

Trenutno imam malu opsesiju tribalom. Htjela sam ga raditi već dulje vrijeme, ali nisam se usuđivala. Sviđaju mi se izdužene, elegantne linije tribala koje prate konture tijela. Trenutno se posvuda događa tribal revival, što je posljedica cikličnosti trendova, a 2000-e su se vratile u punom sjaju! Moj tribal nastao je slučajno, od valova, a morski motivi nekako mi se otpočetka provlače kroz radove. U svakom slučaju, glavno obilježje mog stila je tanka, usudit ću se reći i precizna linija. Jako me veseli preciznost. Da sam rođena u srednjem vijeku, sigurno bih crtala iluminacije i prepisivala Bibliju.

Boli li više tetoviranje mašinicom ili iglom?

To je dosta individualno. Prije svega, to su različite boli. Generalno je handpoke podnošljiviji, nekako je nježniji prema koži jer nema vibracija i trenja. S druge strane ručno tetoviranje traje dulje nego mašinicom, zato je možda napornije za podnošenje. Također to ovisi o tattoo artistu i njegovu načinu rada.

Kakvi vam klijenti dolaze, iz kojih sve sfera života?

Kad sam tek počinjala, to su većinom bili studenti FFZG-a (shoutout ekipi iz KSFF-a!). Danas mi dolaze razni, mahom mladi ljudi. Ima tu dizajnera, novinara, umjetnika, studenata, ma svega!

Kako to da su male i jednostavne, naoko zatvorske tetovaže stekle toliku popularnost posljednjih godina?

Čini mi se da je više razloga za to. Praktičnost handpokea već sam spomenula. Sada kada tetovaže više nisu rezervirane za nogometaše, bajkere i gangstere, pojavilo se sasvim novo tržište sa suprotne strane spektra - žene! Ljudi su shvatili da se može napraviti mala tetovaža koja pritom ne mora simbolizirati nešto negativno, već nešto sasvim osobno. Mislim da je to privuklo više žena u svijet tetoviranja. Danas većinu moje klijentele čine žene. Mislim da su male tetovaže dobar start, a kasnije tko zna na koliko i kolikim tetovažama ćeš stati. Također, mislim da velik broj različitih tattoo artista ima potencijal privući više ljudi. To je zatvoren krug, mislim da su jedni pokrenuli druge, i obrnuto.

Mislite li da postoji razlika između ljudi koji vole velike tetovaže i onih koji vole male?

To je zanimljivo pitanje. Mislim da postoji i ne postoji. Velika tetovaža definitivno je zahtjevnija, za nju su ljudi spremni trpjeti više boli i ostalih zavrzlama. S malim tetovažama manje je rizika i cijeli proces je jednostavniji. Također ju je lakše pokriti ako ti se prestane sviđati (smijeh). Više volim male, ne da mi se satima sjediti dok me nešto boli… Kažem ja, koja satima sjedim i tetoviram bolnih leđa!

Što se događa ako vi, kao umjetnica, pogriješite tijekom tetoviranja?

Ovisno o tome kakva je greška. Fatalnih grešaka, srećom, nisam imala. Mislim da je jedino pošteno ispričati se i ponuditi klijentu sve moguće opcije da se smanji neugoda nakon takvog nečeg. Ipak se radi o povjerenju koje vam klijent daje i to se treba održati do samog kraja, bez obzira na ishod tetoviranja.

Koja su najbolnija i najbezbolnija mjesta za tetoviranje? Ali i najčudnija mjesta na tijelu koja ste tetovirali svojim klijentima?

Nešto što me stvarno neočekivano uhvatilo su recentne tetovaže na šakama. Nisam mislila da će se ljudima toliko svidjeti. Prije toga nisam tetovirala šake. Ne bih rekla da je to čudno mjesto, samo mi je novo. Tome bih pridodala spojene prste na stopalima te dojke kao mjesta koja nisam često radila. Nedavno sam tetovirala unutrašnju stranu donje usne, to bih voljela ponoviti. I uši isto, to je bilo zabavno! Što se tiče bolnih i bezbolnih mjesta, nema pravila. Klijentima najčešće govorim da tamo gdje boli iščupati dlaku, boli i tetoviranje.

Što vas još okupira u životu, osim tetoviranja?

Uz tetoviranje, u posljednje vrijeme uvodim druge kreativne outlete. Razni su to mediji, ovisno o tome kako me ponese. Volim organizirati umjetničke radionice za svoje prijatelje. Umjetnost ima terapeutski učinak, a kako sama ne volim previše govoriti, art-večeri su mi se pokazale kao idealan način druženja. Jako volim i svoje biljke, a naravno da volim posjećivati događaje i izložbe, partijati, putovati, planinariti i tako to. Tu i tamo pod pseudonimom Ypsy miksam glazbu, bilo na radiju, bilo na partijima.

Kako vas pronalaze vaši klijenti?

Ulažem i previše vremena u Instagram, na kojem me klijenti najčešće pronalaze. Ne znam više je li to poduzetnost ili ovisnost, voljela bih manje 'visiti' i ovisiti o društvenim mrežama jer su jako labilne i lako se dogodi neki glitch, ali nepobitno je to da su trenutno najbolji medij za oglašavanje, uz dobru staru usmenu predaju.

Što mislite o facijalnim tetovažama, radite li ih? Čini se da su postale jako popularne posljednjih godina.

Do sada sam napravila samo jednu facijalnu tetovažu i jako sam uživala. Osobno nemam ništa protiv tetovaža na licu, ali ne sviđa mi se svaki stil, pa bih prije rekla da se moje mišljenje temelji na tome kakve su tetovaže, a ne na mjestu na kojem se nalaze.

Na koje ste svoje tetovaže najviše ponosni i zašto?

Najponosnija sam na svoje fleševe. Preslatko mi je kada moj rad rezonira s nekim do te mjere da ga odluči doživotno staviti na sebe. Ti crteži često dolaze iz nekih mojih najranjivijih momenata, a treba mi dosta vremena da se ohrabrim i objavim svoje radove. Jako mi znači to kad mi fleš 'ode', što bude kao doživotna poveznica s osobom koja ga uzme. Mislim da je takva vrsta podrške jako važna za tattoo artista. Tetovaže su kao kupovanje umjetnina!

Što za vas znače tetovaže i tetoviranje?

Povjerenje, povezanost, bliskost, kontrolu, rizik - sve ono za što mislim da mi čini život boljim.

Što mislite, koliko su tetovaže privatna stvar, a koliko javna stvar, izložena drugim ljudima?

Dobro pitanje! Tetovaže sadrže i privatno i javno. To je umjetnost koju uvijek nosimo sa sobom, ona odražava ukus i identitet kako nositelja tetovaže, tako i njegova artista. S obzirom na to da su tetovaže vidljive, pogotovo ljeti, uljepšavaju pojedince i mase te nas čine raznolikijima. Možda je to odgovor društva na uniformiranost pristupačne mode koja dolazi od fast fashiona i jeftine, shematične produkcije odjeće. Žao mi je što naša narodna nošnja još nije doživjela svoj bum kao npr. afrička ili azijska kod svojih mlađih pripadnika. S druge strane možda je minimalizam u odijevanju odgovor na pretrpanost informacijama, pa tu tetovaže dolaze kao neka nova forma izražavanja sebe. Tetovaže definitivno simboliziraju konstantu u današnjem svijetu u kojemu se stvari mijenjaju neviđenom brzinom. Opet neka vrsta otpora!

Nekada se tetoviranje smatralo prilično subkulturalnom aktivnošću, a sada se čini da je postalo mainstream. Nekoć su čak i poslodavci otvoreno govorili o tome da ne zapošljavaju ljude s tetovažama, i ne čini se da je to bilo tako davno. Što mislite o tome? Kako je došlo do te promjene?

Nekad su tetovaže simbolizirale pripadnost nekoj specifičnoj grupi, na našim prostorima kao otpor dominantnoj strukturi, zatim su u jednom periodu služile kao omladinski subkulturalni otpor mainstreamu, a sada su već debelo zašle u mainstream. Mislim da su za to zaslužni kapitalizam, globalizacija i aproprijacija kultura, komodifikacija svega, pa i tetovaža. Smjena generacija, utjecaj Zapada, ukidanje subkultura i uvođenje 'estetika'. Tetovaža prestaje označavati pripadnost plemenu, postaje individualna i masovna. Međutim, iako više nisu underground, unutar samog pokreta postoji puno smjerova od kojih su neki mainstream, a neki ne.

Postoji li onda još uvijek stigma vezana uz tetovaže i tetoviranje?

Postoji, čak više među tetoviranim ljudima. Ne stigma, ali osuđivanje zbog toga tko ima kakvu tetovažu i zašto. Ma uvijek će postojati predrasude i nema smisla misliti da će išta na ovom svijetu biti općeprihvaćeno. Samo što mi se čini da tetoviranje kao takvo nadilazi narodnost, rasu i granice te da je prihvaćenije od većine stvari. Često čujem od svojih netetoviranih prijatelja kako kažu da su oni sad manjina. Baš mi je zanimljivo kako se brzo obrnula ta situacija.

Kako izgledaju trendovi na tattoo sceni ovih dana, što je popularno?

Sve je više apstrakcije u tetovažama. Sve je više minimalističke apstrakcije! Tetovaže postaju ornamentalne, kao nakit. Značenje tetovaže gubi na važnosti, forma zamjenjuje sadržaj. Također, jako mi se sviđa tetoviranje kao performans. Motiv i smisao kao cilj ustupaju mjesto samom procesu, iskustvu tetoviranja. Ima ekipe koja radi tetovaže dronovima, vozeći se biciklima, autima itd. Ne bih rekla da je to nužno trend, ali je nešto vrijedno promatranja. Jako me zanima kamo će sve to otići. Voljela bih, doduše, da ekologija postane veći trend u tetoviranju (i svemu ostalome) te da se pronađe pristupačniji način za smanjivanje otpada u ovoj branši.

Što mislite o tetovažama koje imate na sebi? Jesu li vam sve i dalje drage?

Volim ih i mislim da sam svakom novom tetovažom sve bliže sebi.

Što je iduće za vas i vaš brend Tatuirovke?

Imam dosta ideja i planova, dosta kolaboracija sa svojim kolegom i partnerom Blananom, ali ne želim da mi takvo nešto postane teret i izvor stresa, zato kod mene sve ide sporo. Svakako ne mislim prestati tetovirati.

  • +15
Tatuirovke Izvor: Licencirane fotografije / Autor: n.n.