INTERVJU: LEON KOŠAVIĆ

'Znao sam se popeti na brdo sijena na traktoru i pjevati da se cijelo selo orilo'

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 12.03.2017 21:03
  • Objavljeno 12.03.2017 u 21:03
Leon Košavić

Leon Košavić

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Danijel Galic

Leon Košavić jedan je od najperspektivnijih i trenutačno najtraženijih mladih hrvatskih baritona, koji osvaja Europu. Taj 25-godišnjak skroman je pa ne voli pretjerane pohvale, a svoj posao shvaća realno, napominjući da je najvažnije u životu biti sretan i zadovoljan, bez obzira na to gdje pjevali i što radili. U razgovoru za tportal otkriva kako je bilo pjevati za belgijski kraljevski par, kako se snalazi u najvećim ulogama poput Figara, ali se prisjeća i djetinjstva u Ozlju, svoje raspjevane obitelji i raspjevanog grada u kojem se, kaže, pjesmom liječila bol u mišićima

Leon Košavić nedavno je s velikim uspjehom debitirao kao Figaro u Rossinijevom 'Seviljskom brijaču' u Finskoj nacionalnoj operi u Helsinkiju, a uskoro mu slijede angažmani u Londonu, Zagrebu, Lausannei, Stuttgartu, pa opet u Londonu, zatim u Liegeu i mnogim drugim prestižnim europskim pozornicama. Jedna od najvećih svakako je Royal Opera House Covent Garden u Londonu, koja je uz milansku Scalu i newyorški Metropolitan najvažnija operna kuća svijeta. Košavić će tamo debitirati u srpnju u ulozi Pinga u Puccinijevu 'Turandotu' i taj angažman svrstat će ga u opernu pjevačku elitu.

Potkraj veljače debitirali ste u ulozi Figara u Rossinijevu 'Seviljskom brijaču' u Finskoj nacionalnoj operi u Helsinkiju. Kako je došlo do tog angažmana i kakva je bila suradnja s tom opernom kućom?

S casting menadžerom upoznao sam se prije dvije godine na jednom natjecanju i on me je pozvao u Helsinki da pjevam Malatesta u Donizettijevom 'Don Pasqualeu'. A nakon toga me zvao da pjevam u 'Seviljskom brijaču'. Lijepo sam surađivao Finskom nacionalnom operom i drago mi je što sam baš u Helsinkiju pjevao svog prvog Figara. Naime, to je jedina opera Finskoj i sva se sredstva slijevaju u tu kuću, pa i predstave imaju raskošniju produkciju i sve je nekako lakše. Finci su inače jako organizirani i ljubazni ljudi, slični Hrvatima, čak ih ima otprilike koliko i nas, a kako imaju veliku zemlju, moraju biti jako složni da bi opstali kraj velike Rusije.

Što vam je značila uloga Figara, jedna od najvažnijih u opernom repertoaru, koju ste pjevali u Finskoj nacionalnoj operi?

Sve uloge su jako važne, a njihova vrijednost ovisi o interpretaciji pjevača. Naravno, Figaro je zahtjevna uloga i počeo sam je pripremati odmah nakon potpisivanja ugovora. Jedini problem u toj ulozi je ta poznata arija, koju svi čekaju i žele je čuti, i treba moći podnijeti to opterećenje, a nastavak uloge je visoko pisan što također nije lako. Radio sam svaki dan dva mjeseca, bilo je zahtjevno, no ulogu sam htio dobro pripremiti jer je to bio moj prvi Rossini. Zadovoljan sam ulogom i uspjehom predstave. Mislim da je publika izašla sretna s predstave, dakle, naš zadatak je izvršen.

Potkraj godine potpisali ste ugovor s Royal Opera House Covent Garden u Londonu za nastup u ulozi Pinga u Puccinijevu 'Turandotu'. Što taj ugovor znači za mladog opernog pjevača na početku karijere?

Kad su me nazvali, ni ja nisam mogao vjerovati jer je londonska opera jedna od tri najvažnije operne kuće u Europi. To mi je velika čast i potvrda da radim dobro i trebam nastaviti tim putem. Nažalost, većina opernih direktora i casting menadžera ne gledaju kako tko pjeva, nego gdje je netko bio angažiran pa vam je nastup u Royal Opera House Covent Garden u London značajna referenca, jer to znači da vrijedite. Međutim, ponekad to i nije točno.

Ovaj naš pjevački svijet jako je jednostavan, kao onaj u politici, nema velike razlike. Morate ga shvatiti kao posao, u suprotnom vam može stradati zdravlje. Svijet je okrutan, a život nije pravedan i zato moramo iz tih nepravednih situacija izvući ono najbolje. Srećom, ja sam dosad imao sreće.

Leon Košavić

Leon Košavić

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Danijel Galic

Imate li tremu od nastupa u toj opernoj kući?

Naravno, ali ne preveliku, uz to, ulogu Pinga već sam pjevao u Splitu prošle godine. Doduše, ta uloga je malo izvan repertoara koji bih danas idealno trebao pjevati, no život često ne ide po našem planu. Zato ga moramo prilagoditi sebi i svojim mogućnostima te što više iskoristiti. Ja sam mlad pjevač, glasovno, iskustveno, tjelesno i osjećajno, pa i tehnički, i za sada ne bih trebao pjevati Verdijeve, a kamoli Wagnerove uloge. No najvažnije je kako se uloga donese. Nije toliko važno ulogu savršeno otpjevati, nego morate publiku uvjeriti da ste upravo vi Giorgio Germont, Figaro ili Malatest. Na snimkama starih pjevača vidite da oni ne pjevaju savršeno, možda čak i ne mogu otpjevati neku frazu idealno, ali uspjeli su ući u duh uloge i snažno interpretirati karakter i izraziti emocije. Primjerice, ja nisam otac i sigurno bih se teže poistovjetio s ulogom Giorgia Germonta jer nemam to iskustvo u sebi i sigurno bi u mojoj interpretaciji nešto nedostajalo. 

Govori se da ste oduševili belgijski kraljevski par na Božićnom koncertu u Bruxellesu izvedbom 'Panis Angelicus'.

Na njihovu vjenčanju bila je izvedena ta pjesma i vjerojatno su se prisjetili svoje mladosti, što je izazvalo navalu emocija. To je tradicionalni Božićni koncert koji se održava svake godine u kraljevskoj palači u Bruxellesu u čast kraljevskog para.  To je bio poseban doživljaj. Bilo je puno plemstva.

Inače, ja sam na usavršavanju u Reine Elisabeth Chapelle Musicale u Waterloou, koja se nalazi u bivšoj vili kraljevskog para i financira je bogato plemstvo i poduzetnici. Kraljica Elizabeta je taj dvorac poklonila toj školi i u njoj se, osim obrazovanja, održavaju i koncerti, a postoji i dobar restoran za biznismene. U školi rade izvrsni profesori kao što je to Jose Van Dam, profesor u čijoj sam klasi – biznismeni i plemići dobivaju kulturu, a umjetnici kvalitetno usavršavanje. I polaznici te škole sudjeluju na koncertu u kraljevskom dvoru za Božić.    

Leon Košavić

Izvor: Pixsell / Autor: Petar Glebov/PIXSELL

Diplomirali ste u klasi znamenitog baritona Giorgia Suriana, koji je također nastupio u Royal Opera House Covent Garden u Londonu, doduše, prije 30 godina. Kako je on utjecao na vaše pjevačko formiranje?

Potpuno! Dobar pedagog zlata vrijedi, a malo ih je. Jako je važno da pjevač ima dobrog pedagoga, koji mu odgovara, koji zna što mu odgovara i u kojem smjeru bi se njegov glas i karijera trebali kretati. Svi smo mi različiti, želje su jedno, a mogućnosti drugo, tako da je bitno da vas profesor usmjeri.  

Niste odrasli u glazbenoj obitelji i prvo ste htjeli studirati strojarstvo. Kako ste se ipak odlučili za glazbu?

Moj otac je strojar, ali cijela moja obitelj uvijek se bavila različitim stvarima, poljoprivredom, građevinom, a jedan djed je bio automehaničar i prvi je doveo u taj kraj traktor iz Njemačke. No mi smo u obitelji uvijek pjevali. Rođen sam u Ozlju, to je raspjevani grad, tamo su ljudi kad su radili u polju stalno pjevali. Glazba im je bila neka vrsta lijeka protiv upale mišića, ili depresije. Pjesma im je uvijek pomagala, ljudi su iskopavali krumpir ili teško radili na ispucanoj, suhoj zemlji, sunce ih je peklo, ali su pjevali. I ja sam se znao popeti na brdo sijena na traktoru i pjevati na sav glas da se cijelo selo orilo. To je bila sreća. Pjesma vam daje radost života, uveseljava druge i daje im neke osjećaje koje oni možda nikad ne bi iskusili. Dobra glazba prenosi osjećaje i čini vas sretnim, pa makar to bio i heavy metal. Važno je da čovjek bude sretan i zadovoljan u životu.        

Prije dvije godine radili ste Mozartova 'Don Giovannija' u osječkom HNK-u i donijeli skroz drukčijeg Don Giovannija...

I ta uloga je možda došla malo preuranjeno. Naime, Don Giovanni ima veliko životno iskustvo i svašta je prošao u životu, što se za mene tada, kad sam imao samo 23 godine, ne bi moglo reći. Srećom, imali smo odličnog redatelja Roberta Boškovića, koji je operu postavio pomalo 'pomaknuto.' Moj Don Giovanni nije bio iskusan 40-godišnjak jer ja to naprosto ne mogu biti, nego sam ga postavio kao 20-godišnjaka koji voli život i žene i koji možda baš zbog te mladalačke zaluđenosti, trči u smrt. Svaka se uloga može napraviti na više načina, ali je važno da se taj način prilagodi vašem životnom iskustvu i vašim mogućnostima. Pjevaču u tome jako pomaže režija, koja ga ne smije tjerati u nešto što on nije i ne može biti.  

U zagrebačkom HNK-u debitirali ste s ulogom Papagena u Mozartovoj 'Čarobnoj fruli', a zatim ste pjevali, između ostaloga, u modernističkoj 'Mimi' i nedavno u Donizettijevom 'Don Pasqualeu'. Oko 'Mimi' mišljenja su bila podvojena. Kakav je vaš stav o tom eksperimentu?

Mišljenja su uvijek podvojena oko novih i neobičnih stvari. Edison je vjerovao da je istosmjerna struja naša budućnost, a Tesla je vjerovao u naizmjeničnu struju. Obojica su imali pristaše i protivnike, a danas se više nitko ne bi složio s istosmjernom strujom. Tako će možda za 50 ili sto godina biti i s onim eksperimentima koji se rade danas. Što se tiče 'Mimi', to je zanimljiva metamorfoza na Puccinijevu 'La Boheme'. No može se postaviti pitanje zašto propitkivati nešto što je Puccini napisao, dakle, već dovršeno djelo? Mislim da uvijek treba biti kritičan, ali možda je takav pristup malo šokirao, jer smo tu prekrasnu glazbu spojili s elektronskom, mikrofonima i malim orkestrom što je možda bilo teško procesuirati. Nakon originalne arije Rodolfa neobično je slušati ovu suvremenu verziju. Ne može se govoriti je li to dobro ili loše. Ocjena ovisi o osobnom mišljenju. U svakom slučaju, bili smo izvrsna ekipa, u kojoj su sudjelovali operni pjevači, zatim pjevači popularne glazbe i pjevači iz Komedije, zanimljive ličnosti koje sam ranije gledao s poštovanjem. Uživao sam u radu i mislim da smo napravili dobru predstavu.

Počeli ste osvajati europske pozornice, od Helsinkija preko Bruxellesa i do Londona. Gdje vidite svoju budućnost?

To mi nije pretjerano bitno. Nije mi toliko važno hoću li pjevati u Zagrebu, Helsinkiju ili svom rodnom Ozlju. Važno mi je da budem zadovoljan, makar radio i nešto drugo. Pjevat ću sve dok ću biti zadovoljan svojim poslom i to najbolje što mogu. A kamo će me to odvesti, vidjet ćemo. A gdje se vidim? Želim se vidjeti sretan i zadovoljan. Život je nepredvidiv i nikad ne možete znati gdje će vas odvesti. Evo, nakon Helsinkija odmah putujem u London gdje ću pjevati s Filharmonijskim orkestrom Mozartov 'Requiem'. Zatim dolazim u Zagrebu gdje ću početkom travnja pjevati u Johannespassion, potom idem u Rotterdam gdje ću sudjelovati u tri koncerta Matthäuspassion, onda slijedi Lausanne gdje radim Masetta i onda idem u London pripremati Puccinijeva 'Turandota'. Nakon toga je Splitsko ljeto, Stuttgart, Liege... Raspored mi je popunjen do 2019. godine. No ja nisam veliki radoholičar i ne želim se iscrpljivati od posla. Ne živim da bih radio, nego radim da bih živio.   

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!