Život na televiziji je opasan i tvrd ako si komercijalac. Nema obavezne pristojbe koja će te financirati čak i ako se neki trgovački lanac naljuti na tebe pa više ne želi u tvojem programu emitirati svoje 'svinjetina po devet devedeset devet kila, sredstvo za čišćenje 'dvajs' kuna, majoneza na poklon uz krumpir srijedom' reklame. Nema službenih odbora i neslužbenih zborova intelektualaca koji će te braniti jer je tvoje postojanje važno za interes javnosti. Nema majci. Ako 'oš preživjet', izvoli oglašivače uvjerit da tu-i-tu tvoju emisiju, film, seriju ili 'medijski IVENAT' gleda što više ljudi pa da ovi onda zaključe da im se u tom terminu isplati emitirati reklame.

Cijela ta bespoštedna borba za broj gledateljskih 'grla' koja će se prodati oglašivačima uvelike, naravno, utječe na sadržaj. Nema tu vremena za to da se 'odgaja gledateljstvo', privikava ga se na kvalitetniji sadržaj, uvjerava ga se da mu je bolje i korisnije gledati dokumentarac o rumunjskoj cestogradnji nego natjecanje u tome tko će dulje izdržati u staklenom kavezu punom mrava. Igra se na ono što gledatelji već žele gledati. A svi televizijski trendovi diljem svijeta govore da su to natjecateljski reality i talent showovi. Po mogućnosti oni u kojima natjecatelji, osim vještina u onome u čemu se natječu, pokazuju svoju muku, strah, tremu i emocije. Plaču jer su odrasli u bijedi, sanjajući da će jednom nastupiti na televiziji. Opale šamar drugom natjecatelju, pretvore se iz ružnog pačeta u labuda pa svi njihovi prijatelji i rodbina padaju u nesvijest.

I tako, dok je javna televizija započela jesensku shemu svojim dokumentarnim, putopisnim i inim 'ovo bi vam bilo pametno gledati' finjacima, komercijalci su udarili upravo s takvim adutima. Naravno, s tim je stigla i uobičajena porcija zgražanja. Da ajme majko, što je sad ovo? Da Isuse Bože, tko to gleda? Da kuku lele, KAKO MOGU? Pa, čisto u interesu suočavanja sa stvarnošću, da odgovorim na ta tri pitanja. 'Što je SAD ovo?' - nije uopće legitimno pitanje. Nit' je SAD nit' je neočekivana pojava u medijskom prostoru. Takvi se showovi emitiraju diljem planeta već desetljećima i jako su uspješni. 'Tko to gleda?' - podaci kažu, relativna većina onih koji gledaju televiziju, dakle sigurno poznajete podosta ljudi koji se upravo u vrijeme takvih emisija sparkiraju pred telku. 'Kako mogu?' - uopće neću komentirati. Gore piše kako i zašto.

E, sad. Koliko su takvi showovi istinski i objektivno problematični, a koliko su možda trivijalna, ali uglavnom bezazlena zabava iz rubrike 'kruha i igara', to je drugo pitanje. Visokointelektualni sadržaj koji će vas potaknuti na promišljanje položaja čovjeka u kozmosu sigurno nisu, ali to nije ni većina humorističnih i dramskih serija koje se smatraju vrhuncem televizijskog trenutka u zadnjih dvadesetak godina, pa se one ipak emitiraju čak i na specijaliziranim 'intelektualnim' kanalima, kao što je HTV3. Problem nije u njihovoj intelektualnoj poticajnosti. Problem je u tome prelaze li granicu prema eksploataciji, odnosno iskorištavanju i onih pred kamerama i onih koji to gledaju.

Prelazi li, primjerice, 'MasterChef' granicu zabave i poticanja interesa gledatelja kada uz predstavljanje kandidata prikazuje njihove fotke s prijateljima i obitelji i onda ih snima kako plaču za onima među njima koji su preminuli? Prelazi li 'Život na vagi' granicu kada treneri 'motivacijski' viču na natjecatelja koji ne može napraviti sedmo ili sedamnaesto ponavljanje vježbe jer ima stvarno jako puno kila, dijabetes i visok tlak? Prema onome što smo dosad vidjeli u novim sezonama tih showova za jesensku shemu, zasad se koliko-toliko drže unutar granica, ali prvo i prvo, tek je počelo, a drugo i drugo, neke me stvari već čine nervoznom i bude mi zebnju da će prelazaka granice uskoro biti, kao što ih je bilo i prije.

Govorim prije svega o 'Životu na vagi'. 'MasterChef' ima svojih grijeha u smislu trivijalizacije kulinarske priče, 'obogaćivanja' natjecatelja potresnim ili neobičnim životnim pričama, montiranjem izoliranih izjava kao živopisnih reakcija na odluke sudaca ('Đava te crni odnija!', plakanje i slično), a ponekad je i komičan stvaranjem velike napetosti ni od čega, kad samo snima članove žirija kako 'jako gledaju' natjecatelje, ovi drhte, svira neka triler-glazba i cijela je atmosfera kao da će upravo sletjet' vanzemaljci ili možda ne. No sve je to u domeni bezazlene zabave, nikome ne šteti, a može biti i zabavno. Čak sam i samu sebe uhvatila da s mamom komentiram: 'Si vid'la onu žensku iz Osijeka kak' je zeznula teletinu, a svejedno prošla dalje. Mora da je sve ostalo bilo jako fino!'

No 'Život na vagi', iako je zasad, u ovoj sezoni, još u pozitivnoj domeni 'mi ćemo vam promijeniti život', 'mi ćemo vam pomoći da preživite', 'mi to zajedno možemo' i HEJ-HO, LEC GO - svejedno me čini nervoznom. Zašto? Zato što mi je ideja dovođenja bolesnih ljudi u reality show da bi se pratila njihova borba s bolešću sama po sebi odbojna. Jer osobe koje sudjeluju u tom showu nisu osobe s desetak, pa ni dvadesetak kilograma viška. To su ozbiljno pretili ljudi, nerijetko s ozbiljnim dijagnozama. Iako je upozoravanje javnosti na to koliko je pretilost opasna dobro i važno, nisam sigurna je li ovo pravi put. Uzimati pojedince s imenom i prezimenom, svim njihovim fizičkim, psihičkim i emotivnim problemima kao javnozdravstvene slučajeve pomalo mi je neljudski, a to da u bitki s tako ozbiljnom bolešću ili stanjem postoje pobjednici i gubitnici koji onda ISPADAJU iz igre i čija je borba zabava za mase, daleko mi je izvan granica puke zabave. Znam da su svi ti ljudi punoljetni i da su dobrovoljno u emisiji, ali ipak.

'Život na vagi', dakle, već po defaultu u meni stvara nervozu i nelagodu. Priznajem da je to možda dijelom i zato što sam i sama debela pa razmišljam o takvim stvarima, no baš me zanima koliko bi prihvaćena bila emisija, odnosno reality show u kojem bi natjecatelji pokušavali riješiti neku svoju drugu tjelesnu manu ili zdravstveni problem. Pa da se netko na ljude dere zbog loših zuba, žučnih kamenaca, dijabetesa, visokog tlaka ili diskopatije. Da alkoholičare ili ovisnike o drogi utrpamo u jednu kuću pa pratimo njihove krize. Ako na sve to još dodamo činjenicu da natjecatelji u 'Životu na vagi' gube doista mnogo kilograma u kratkom vremenu i da se ljude slabe ili nikakve fizičke spreme tjera na ne baš lagane vježbe, od kojih im je često loše, nisam sigurna ni koliko je tu dobronamjernosti u pokazivanju javnosti što se može i treba učiniti u borbi protiv pretilosti. Naravno, postupni gubitak kilograma uz laganu tjelovježbu i postupnu promjenu životnih navika može trajati godinama i u takvom obliku nije televizičan, ali to samo još jedanput povlači pitanje je li to uopće za televiziju.

U svijetu komercijalnih televizija - jest. Jer 'Život na vagi' nisu izmislili naši domaći komercijalci. Emisije tog tipa globalni su trend i nevjerojatno su popularne pa se to može protumačiti i kao nadahnuće ljudima koji se s tim problemom bore diljem svijeta i serijalom koji osvještava. No isto tako, mnogo popularnosti takvih emisija proizlazi i iz lošeg odnosa prema debelim ljudima u društvu, jer im se ljudi vole rugati, zabavljati se na njihov račun, sami sebe tješiti da nisu kao oni ili - u najgorem slučaju - zamrziti sebe zato što im ne uspijeva ono što uspijeva onima na televiziji. Zbog svega toga osjećam tešku nelagodu pri gledanju 'Života na vagi' čak i sad, dok je još laganini i afirmativan, kao što je u ovim prvim epizodama.

'MasterChef' nema ni traga takvih dvojbi i nelagode. Nije 'Great British Bake-Off' i nije intelektualni program s Artea i HTV-a 3, ima svoja prokliznuća u laganu eksploataciju i smiješne senzacionalističke momente, ali je na kraju krajeva bezazlena zabava zbog koje nitko ne osjeća nelagodu. 'Život na vagi' je stvara, barem meni. I dok ga gledam sada, na početku, već slutim prelaženje granica. Je li to doista tako, morat ćete odlučiti sami.