intervju s laureatom 'gorana za mlade pjesnike'

Vid Bešlić: Moj rukopis je oproštaj s ocem

17.03.2023 u 10:00

Bionic
Reading

Razgovarali smo s dvadesetdvogodišnjim Petrinjcem Vidom Bešlićem, dobitnikom nagrade 'Goran za mlade pjesnike' za rukopis 'Ektoplazma' i studentom glume na Akademiji dramskih umjetnosti

Petrinja nema rodilište pa se Petrinjci rađaju u Sisku, stoji u prvoj rečenici službene biografije Vida Bešlića, rođenog 2000. godine. Završio je Prvu osnovnu školu u Petrinji, jezičnu gimnaziju u Sisku te Glazbenu školu Frana Lhotke u Sisku. Tijekom osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja aktivno je sudjelovao u dramskoj i novinarskoj sekciji. U slobodno vrijeme komponira, piše poeziju, svira glasovir i gitaru, bavi se dramskom umjetnošću i glazbenom produkcijom. Aktivno surađuje s Kino klubom Sisak te Interpretacijskim centrom baštine Banovine. Godine 2021. upisuje glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.

"Na ovogodišnji natječaj za nagradu Goran za mlade pjesnike pristiglo je ukupno 38 rukopisa. Žiri u sastavu: Marija Dejanović, Dinko Kreho i Branko Maleš žirirao je anonimno, pod šiframa, i jednoglasno kao najbolji odabrao rukopis Vida Bešlića, naslovljen Ektoplazma. Žiri je također odlučio pohvaliti rukopise Kuća na otoku Silbe Ljutak, Kosa nam ne smije biti mokra Nikole Serdara i Iz mraka se bježi ravno u kaktus Mateje Tutis. Ektoplazma Vida Bešlića zaokružen je i pomno osmišljen konceptualni rukopis pjesama u prozi pisan snažnim, originalnim autorskim glasom. Dominantno sredstvo prikazivanja tekstualne građe je naracija u prvom licu jednine, uz ujednačeno i dosljedno korištenje interpunkcije koja svojim karakteristikama ne odstupa od svakodnevnog razgovornog jezika. Jednostavnim se i pročišćenim stilom – koji je, uz poneke iznimke, pretežito lišen metafora, metonimija i epiteta – kombinira minuciozno bilježenje detalja iz svakodnevice s kontemplacijama i refleksijama o većim temama poput prolaznosti, smrtnosti i budućnosti, zbog čega se rukopis doima gotovo kao dnevnički zapis. Tematski, ovaj bi se rukopis mogao svrstati u zavičajnu i egzistencijalističku poeziju. Ektoplazma je knjiga o Baniji, o potresu kao prijelomnoj točki, trenutku nakon kojeg se ratom obilježena prošlost ove regije, iskazana kroz usmene legende i uspomene na preminule ljude, prikazuje simultano s autofikcionalnim zapisima u prvom licu koji dočaravaju besperspektivnu sadašnjost lirskog subjekta i ljudi koji ga okružuju, tvoreći tako dojam da su prošlost, sadašnjost i budućnost u ovom rukopisu jedna točka na karti Banije – točka pucanja kataklizmičkih razmjera", stoji u obrazloženju nagrade 'Goran za mlade pjesnike' koja je ove godine otišla u ruke Vidu.

Krenimo.

Kako ste počeli pisati?

- Ne sjećam se točno kada sam počeo pisati, ali sjećam se CD-a s matricama na koje sam pisao nove riječi za pjesme u djetinjstvu, stare su mi valjda dosadile. Kasnije želja za kantautorstvom, djed je pisao poeziju, ulazak u pubertet s kojim dolazi nezadovoljstvo i nesigurnost - sve je to utjecalo da sjednem za stol i napišem nešto. Ljudi su znali često reći kako vide gitaru koja hoda sama gradom, bila je veća od mene. Odlazio bih u garažu kod prijatelja koji je imao studio, tamo su nastali prvi stihovi, rodile se prve istine.

Zašto ste se odlučili za poeziju?

- Koliko god zvučalo klišej, ali da bih spoznao sebe. Koliko samo otkriješ o sebi kroz pisanje, shvatiš što te privlači, odbija, što se sve nalijepilo tijekom odrastanja, kako funkcionira zajednica i ti u njoj, i možda najbitnije povezuješ se s imaginacijom. Pisanje poezije je isto tako jedna velika potraga za užitkom, ali postoje neke istine koje ne možeš izbjeći, da bi na kraju dobio taj užitak, tu spoznaju. Trebam napomenuti da se tu radi o velikoj disciplini pisanja koju sam proučavao godinama. Moja generacija subotom bi odlazila na narodnjake, a ja bih pisao do kasno u noć.

Koji su pjesnici najviše utjecali na vaš rad?

- Prije svega, moram spomenuti nedavno preminulog, velikog čovjeka i obiteljskog prijatelja Josipa Stanića Staniosa. Nakon rata preselio se u Rim i tamo je stvarao, često sam mu slao svoje prve radove. Unatrag par godina, za istraživanje svih glasova u meni, zaslužni su pjesnici Miroslav Kirin i Monika Herceg.

Možete li ukratko opisati vaš rukopis?

- Moj rukopis dnevnik je sjećanja pomoću kojeg sam po prvi put upoznao traumu koja je vrlo inteligentna te sveprisutna dok se ne stavi na papir i na taj način osvijesti. Isto tako, moj rukopis je oproštaj s mojim ocem koji je preminuo tri mjeseca prije potresa. Rukopis je osoban, zalazi u sve prostore koji me na neki način definiraju jer su bili dio moje svakodnevice, promatrao sam ih i stvarao sjećanja. Pjesme inspirirane biblijskim motivima pomalo su apsurdno povezane s narodnim vjerovanjima. U pjesmama je prisutan bijeg od trenutka i baš zato nemaju filtera, dolaze iz utrobe.

Naslov rukopisa sugerira nešto neuhvatljivo. Što ste uspjeli uhvatiti?

- Da, ektoplazma je nevidljiva tvar koja može postati vidljiva, pomaže u komunikaciji s onostranim. Misli postaju vidljive kada se stave na papir, ali nakon čitanja opet postanu nevidljive, no prisutne u čitatelju zauvijek. Ono što sam uspio uhvatiti jest spoznaja da tragični događaji u život ostavljaju neizbrisiv trag i jedino što možemo je ili govoriti o njima ili ih potiskivati. Shvatio sam da nije bitno ono o čemu pišem, već ono o čemu ne pišem.

Rođeni ste i odrasli na Baniji, kraju koji pretrpio brojne nedaće, ali se ispotavio kao plodno tlo za pjesnike. Što mislite, zašto je tome tako?

- Uvjerenja sam da postoji nešto na energetskoj razini. Ta nepodnošljiva zemlja, ljudi su odlazili u rat nadajući se nečemu što će ih osloboditi. Tužno, ali pjesnici najbolje funkcioniraju tamo gdje se čiste prostori, skidaju slojevi kože, mišići i na kraju kosti. Teško je bilo odrasti u poslijeratnoj Petrinji - ljudi koji su doživjeli strah, prenosili bi strah mladim generacijama, ali uvijek je postojala škola koja je stvarala suživot. Moja obitelj osjetila je rat na vlastitoj koži, moja majka bila je devedeset dana u zatočeništvu sa šesnaest godina, njezini roditelji, moji baka i djed koje nikada nisam upoznao, ubijeni su. Zašto toliko pjesnika? Puno je jednostavnije nego što mislimo, kako cvijet cvjeta tako i ja, kako vi dišete tako i ja.

Kako ste doživjeli potres?

- Uvijek kada me to pitaju ne znam što bih rekao, možda najbolje to dočaravaju moje pjesme. Izgubiti grad u jednom danu, i napustiti ga jako je utjecalo na moju prirodu. Trenutno sam u Zagrebu i studiram glumu, ali svaki vikend posjetim majku, djeda i meni drage ljude. Moja majka i sestra više nisu željele živjeti u Petrinji, ja sam ostao sam u kući nakon potresa slušajući kako zemlja svaku večer diše – ne znam koliko je to bilo pametno.

Koliko vam znači nagrada?

- Naravno da mi puno znači. Mladi ljudi vole potvrde, ali i stariji. Svi ih volimo, zar ne?

Imate li u planu neki novi rad?

- Dakako. Radim trenutno na scenariju koji u filmskom pismu traga za dubokim poetskim glasom. Pjesme pišem svakodnevno, to je dio osobne higijene.

Konačno, kako se jedan pjesnik našao na studiju glume?

- Smatrao sam da me gluma jedino može spasiti i sačuvati, nisam se prevario. Baš kao što u rukopisu progovaram glasovima drugih ljudi, isto tako glumac uvijek prepričava neku priču iz nečije perspektive. Baviti se životom i čovjekom jest nešto najdivnije i žao mi da svi ljudi na svijetu nemaju tu priliku, učiti kako slušati, gledati, uputiti riječi, poglede, zanose, stanja, kretati se, osjećati, pa na kraju bivati – valjda smo zato stvoreni. Vjerujem da će jednog dana gluma biti predmet u osnovnim škola, jer suvremeni čovjek se sve više udaljava od ideje čovjeka kao fizičkog, psihičkog i duhovnog bića kojemu je nužan sklad kako bi uopće postojao, kasnije možda i kreirao. Mislim da je bolje pitanje: kako je jedan studij glume uspio potaknuti pjesnički glas iz mene? Gluma i poezija dočaravaju ono nevidljivo, ono kraj čega prolazimo svakodnevno, a brige i problemi zatvaraju nam oči pred tim detaljima, pred tom ektoplazmom.