INTERVJU: ECE TEMELKURAN

'Turske sapunice rezultat su promoviranja gluposti u društvu'

  • Autor: Gordan Duhaček
  • Zadnja izmjena 14.05.2015 13:05
  • Objavljeno 14.05.2015 u 13:05
Ece Temelkuran

Ece Temelkuran

Izvor: Promo fotografije / Autor: Zagreb Book Festival

Ece Temelkuran poznata je turska novinarka i književnica čija je publicistička knjiga 'Planina boli' o armensko-turskim odnosima prevedena i na hrvatski. Temelkuran će gostovati na Zagreb Book Festivalu, koji se održava od 18. do 24. svibnja, gdje će predstaviti roman 'Žene koje pušu u čvorove' koji je preveo Anđelo Vlašić, a objavila Naklada Ljevak

Ece Temelkuran (rođena 1973.) na Zagreb Book Festivalu nastupit će u petak, 22. svibnja, kada u 14 sati govori na tribini 'Ritam zločina - filozofsko-sociološki pristup kriminalu', dok će u 18 sati predstaviti svoj novi roman 'Žene koje pušu u čvorove'.

U razgovoru za tportal.hr Ece Temelkuran govori o Turskoj pod Erdoganom, naslijeđu vojnog udara iz 1980., položaju žena u (islamskom) svijetu te otkriva što je motivira za pisanje, zbog kakvoga je često izložena prijetnjama.

Vrlo ste aktivni na Twitteru, imate mnogo followera. Započinje ovime, jer se proteklih godina fizički prostor za javni prosvjed značajno smanjio te je Twitter postao mjesto na kojem se okupljaju protivnici predsjednika Recepa Tayipa Erdogana. Kako gledate na ulogu društvenih mreža u turskom društvu i zašto je vlada toliko uplašena kad je riječ o Twitteru ili Facebooku?

U pravu ste. Opozicija u Turskoj primorana je biti virtualna. Nalazimo se u vremenu koje kao da je izašlo iz filma 'Matrix'. Ali s druge strane, događaju se i ulični akcije, nije sve zamrlo nakon prosvjeda oko parka Gezi. Opozicija je završila na sudu i trči od suđenja do suđenja, skoro svaki dan imamo nekakav novi politički slučaj. A vlada se ekstremno plaši Twittera i stalno ga pokušava ukinuti, čim se ukaže neka izlika. U Turskoj su zato i sredovječni ljudi postali informatički stručnjaci; pitam se ima li u nekoj drugoj zemlji toliko ljudi koji znaju kako promijeniti svoje VPN settings

Dobili ste otkaz prije nekoliko godina u novinama jer ste pisali protiv Erdogana. Imate li objašnjenje zbog čega on nije u stanju nositi sedemokratski sa slobodom medija i govora?

Iz njegove perspektive zlo je sve što prijeti njegovoj hegemoniji. Pretpostavljam da se nalazi u stanju koje se naziva diktatorska samoća. Ne želi čuti ništa negativno. Ali nije on u svemu tome posve sam, jer ako se njegova nedodirljivost naruši, to će značiti i kraj ere povlaštenosti njegova uskog kruga ljudi. Kada se doista dovede u pitanje Erdoganova moć, time će se započeti domino-efekt.

Na Zapadu je popularno biti kritičan prema Erdoganu, naravno s razlogom, ali što je s turskom opozicijom? Kako to da ona već godina nije u stanju iznjedriti političara koji bi bio rival aktualnom predsjedniku?

Korijeni te priče sežu sve do vojnog udara 1980. On je stvorio generaciju koja je odrastala bez memorije i bilo kakve ideologije, kao što je tada obećala vojska. Ljevica i kurdska opozicija s vremenom su pak dehumanizirani. Jedno je vrijeme vladala totalna tišina, društvena i politička opresija svih. Mainstream mediji i u Turskoj i izvan nje u svojim analizama većinom ignoriraju naslijeđe vojnog udara koji je vrlo važan dio naše povijesti. Najveći uspjeh vojnog udara jest to što se uspio izbrisati iz sjećanja Turaka. Ali vladavina Erdoganove AKP plod je tog perioda i vojnog udara.

Privlače vas teme koje su tabu ili namjerno ignorirane. Što vas potiče da se time bavite?

Apsurd tišine. Čini mi se smiješnim da se plašimo govoriti o nečemu. To mi uvijek zaokupi misli. A kada o nečemu počnem pisati, onda zaboravim da se i ja plašim te teme. Možda pišem zato da bih se oslobodila svojih strahova.

Vaša izvrsna knjiga 'Planina boli' o odnosu Armenije i Turske sigurno nije bila lagana za pisanje. Ove je godine stogodišnjica događaja iz 1915. godine koji Armenci smatraju strašnim genocidom dok Turci ignoriraju da se išta desilo. Koliko se situacija u Turskoj promijenila u vezi toga i koliko je vaša knjiga utjecala na to?

U društvu se situacija promijenila značajno, a na službenoj političkoj razini uvijek je jedan korak naprijed, jedan korak nazad. Zapravo se vrtimo u krug. Prije samo nekoliko godina bilo je uopće nemoguće zamisliti komemoraciju za događaje iz 1915. na otvorenom, a danas se to dogodilo. Nije bilo popularno, ali je bilo moguće. Moja je knjiga pak bila dobro primljena u Turskoj jer je govorila o emocijama ljudi. 'Planina boli' knjiga je u kojoj nije bilo straha i autocenzure, u njoj su izrečene mnoge stvari, ali bez provociranja strahova i nasilnog slamanja tabua. Ispalo je da je to pravi način, jer inače možete postati junak slobode govore, ali vaše riječi neće ni na koga doista izvršiti utjecaj.

Bit ću đavolji odvjetnik na trenutak i pitati zbog čega bi mladi Turci i Armenci trebali biti opterećeni jednom pričom starom stotinu godina? Zašto se trauma nastala 1915. prenosi s generacije na generaciju i kako se toga osloboditi?

Ne mislim da je to teret, nego povijesna činjenica kojom se trebate pozabaviti, prema kojoj se treba odrediti. Mladi Armenci i Turci to trebaju učiniti jer će tako moći zajednički izgraditi budućnost. Ne može se živjeti s ranom koja krvari svaki put kad je slučajno dodirnete. To je nepodnošljivo.

Žene koje pušu u čvorove Naklada Ljevak

Žene koje pušu u čvorove Naklada Ljevak

Izvor: Promo fotografije / Autor: Naklada Ljevak

Vaš novi roman 'Žene koje pušu u čvorove' postao je bestseler u Turskoj, a sada je preveden i na hrvatski jezik. Koliko su osobne priče ženskih likova u njemu ujedno i političke?

Itekako! Život žene najjasniji je pokazatelj politike i društvene situacije u jednoj zemlji. Tako je još više ako ta zemlja prolazi kroz interesantna vremena, kako se kaže u onoj kineskoj kletvi. Kada bi se povijest svijeta pisala iz perspektive žena, bila bi to mnogo drugačija priča. To sam djelomično pokušavala napraviti u ovom romanu, prikazati sve te burne događaje koju su se proteklih godina događali na Mediteranu, od kojih su mnoge započinjale i podržavale žene. Moji ženski likovi tako su i specifične leće za promatranje tog perioda. U knjizi ima i zabavnih dijelova, ali i politike. Možda je baš ona najseksi aspekt moje knjige!

Roman ima jasnu feminističku perspektivu. Ideja o ravnopravnosti spolova nije prihvaćena u islamskom svijetu, ali Turska je barem formalno izuzetak. Je li opasno biti feministkinja u Turskoj?

U Turskoj je opasno biti žena. Za početak. Opasnije je biti glasna feministkinja. Cijela je država proteklih deset godina u otvorenom ratu sa ženama. Ubojstva žena iz časti povećala su se dramatično, a kažnjavanje takvih zločina zastrašujuće je slabo. Ali tako je i diljem svijeta. Mislim da je ova knjiga postala bestseler u Turskoj i Njemačkoj baš zato što žene osjećaju prijetnje svojim pravima, što znači da je krajnje vrijeme da otkriju i ponovnu pokažu svoju zaboravljenu snagu.

Turske sapunice iznimno su popularne u Hrvatskoj i regiji. Iz onoga što sam vidio čine se vrlo patrijarhalnima. Gledate li te serije i kakav je njihov utjecaj na pop kulturu u Turskoj?

Ne gledam turske sapunice jer dovode u pitanje moju vjeru u Tursku i turski narod! Govorim ozbiljno! Jer te sapunice nisu samo patrijarhalne, nego su jednostavno strašno idiotske. Valjda je to neizbježan rezultat kada 35 godina od spomenutog vojnog udara promoviraš u društvu glupost.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!