'Uvijek je dobro imati nešto s čime se može biti prepoznatljiv u svijetu, da grad ima nešto posebno po čemu bi ga svi znali', izjavio je Šuljić Hini, nakon upravo završenog ovogodišnjeg izdanja Animafesta, u okviru kojeg se u proteklih osam dana održalo niz projekcija, premijera, predavanja, izložbi, promocija knjiga.

Samom brendiranju svakako bi pomogao i muzej posvećen animiranom filmu, za kojega već jedno vrijeme postoji ideja. Šuljić je i na otvorenju festivala spomenuo kako bi za grad bilo dobro da ima takav muzej, a pokušao je 'progurati' tu ideju u vrijeme kada se Zagreb prijavljivao za Europsku prijestolnicu kulture.

'Sadašnji gradonačelnik je srećom jedan od nas, zna što vole ljudi u Zagrebu, svjestan je festivala i rekao mi je da je otvoren za to, no grad trenutno ima većih problema, najprije treba popraviti porušeno', napomenuo je.

Kaže kako je Studentski centar, koji je ove godine bio središnja festivalska lokacija dobar prostor koji su i inozemni gosti odlično prihvatili, ali nije savršen i trebalo bi ga preurediti.

Po njegovim riječima, problem su kino dvorana bez klime i neudobne sjedalice, što smatra neprihvatljivim za jednu metropolu u 2022. godini.

'U istraživanju za monografiju u povodu 50 obljetnice Animafesta naišli smo na izjave političara iz 89-tih godina prošlog stoljeća koji su obećavali da će dvorana dobiti klimu, no to se još nije dogodilo', dodao je, napomenuvši kako ozbiljan kulturni centar ne nedostaje samo filmašima, nego i ostalima koji rade u kulturi.

Ovogodišnjim festivalom jako je zadovoljan, osobito što su uspjeli dovršiti pripreme za slavljeničko izdanje, unatoč izazovima na koje su nailazili, od globalnih poput pandemije do onih 'prozaičnih' poput dostave papira.

'Bilo je oko 350 gostiju što je vjerojatno najveći broj dosad, a cijela je atmosfera bila jaka, s puno energije', ocijenio je.

Zagrebačka publika prepoznaje dobar film

S ovogodišnjim Grand Prixom i Nagradom publike portugalskom filmu 'Smetlar' Laure Gonçalves peti se put u povijesti festivala, poklopio ukus stručnog žirija i publike što, kaže Šuljić, pokazuje da posjetitelji Animafesta dobro znaju što znači kvalitetan film.

Dosad je to bilo s filmovima 'Satiemania', 'Oh Willy...', 'Usvajanje odobreno' i 'Kisela kiša', a često su i filmovi koje je odabrala publika dobivali nagrade u drugim kategorijama.

Autorima uvijek omiljene Nagrade publike počele su se dodjeljivati 1978. godine, a festival izborom filmova nikada nije podilazio širokim masama.

Šuljić kaže kako gledatelji sami nisu odabirali nužno humor i slapstick, što bi se očekivalo, nego i dosta ozbiljne radove, mračne, pa i eksperimentalne.

'Zagrebačka publika pokazala je da uistinu razumije animaciju, što je možda i slijed tradicije animiranog filma u gradu i festivala koji je ovdje dugo prisutan', ocijenio je.

Istaknuo je da sve one koji su otvoreni za bilo koju vrstu vizualne kulture, oduševi kada vide te pokrenute crteže, kako dišu, skaču imaju neke svoje sudbine i probleme, cijeli jedan svijet, a svaki autor animacije nalazi neki svoj izražajni način.

'To me fasciniralo kada sam kao srednjoškolac prvi put došao na festival, a događa se i sad", dodao je.

Šuljić je uvjeren da Animafest ima dobru budućnost i da će zadržati kontinuitet jer se stvaraju uvijek novi ljubitelji animacije, što pokazuje i veliki interes za upis na Odsjek za animirani film i nove medije na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti.

'Odsjek je osnovan prije 20 godina i mogli bismo upisivati više studenata, s obzirom na to koliko nam dolazi kandidata, no nemamo dovoljno prostora", napomenuo je.

'Svi koji završe, ako su imalo kvalitetni, pouzdani i vrijedni, vrlo brzo će naći posao, u studiju, na serijalima, u gaming industriji ili ilustraciji jer steknu i crtačke vještine', istaknuo je.

U nedjelju će se na Ljetnoj pozornici Tuškanac prirediti jedan od tematskih programa Animafesta, posvećen filmovima koje je nagradila publika, ranije odgođen zbog lošeg vremena.

Prikazat će se francuski film 'Nedjeljni ručak' Céline Devaux iz 2015., čileanski 'Priča o medvjedu' Gabriela Osorija (2014), 'Boles' slovenske autorice Špele Čadež (2013), belgijski 'Oh Willy...' Emme De Swaef i Marca Jamesa Roelsa (2011), australski 'Odjel 13' Petera Cornwella (2003) i meksički 'Do kosti' Renéa Castilla (2001).