Film čija se priča sastoji gotovo isključivo od emocija vrlo je zahtjevan za svoje likove, ali svi glumci u ovoj nježnoj, potresnoj fantaziji Andrewa Haigha i više se nego uvjerljivo i dojmljivo nose s tim zadatkom.
Svi koji su gledali i voljeli film 'Aftersun' i seriju 'Fleabag' sigurno su se zainteresirali čim su se pojavili prvi foršpani za film 'Stranci' Andrewa Haigha. Razlog su tome dva izvrsna irska glumca - Andrew Scott (seksi svećenik iz 'Fleabaga') i Paul Mescal (otac iz filma 'Aftersun'). Bili su, naravno, i Scott i Mescal u drugim filmovima i serijama - Scott je nezaboravno odigrao Moriartyja u 'Sherlocku Holmesu', a Mescal jednu od dvije glavne uloge u seriji 'Normalni ljudi', ali 'Aftersun' i 'Fleabag' relevantni su za ovaj film jer su u njima Scott i Mescal imali emotivno zahtjevne uloge, a Andrew Haigh je u svojem novom filmu istkao cijelu priču gotovo isključivo od emocija.
vezane vijesti
Gubitak, usamljenost, čežnja za ljubavlju, za ljudskim kontaktom - samo su neke od emocija kojima se bavi ovaj film, i nijedna nije važnija od ostalih, ali gubitak i čežnja ono su što pokreću priču glavnog junaka, Adama (Andrew Scott). Adam je usamljen i povučen scenarist negdje između 45. i 50. godine života, koji živi u visokoj, modernoj zgradi negdje na periferiji Londona. U njegovoj zgradi, osim LP ploča koje Adam pušta dok piše svoj scenarij, vlada grobna tišina jer se u nju još nije uselilo mnogo stanara. No Adamu jedne večeri na vrata pozvoni Harry (Paul Mescal), mladi susjed sa šestog kata. S bocom žestice u ruci i s riječima o tome kako više ne može podnijeti tu tišinu u zgradi, Harry poziva Adama na druženje, zajedničko piće, a možda i štogod više. No Adam ga pristojno odbija. Na njegovu je licu više nego prepoznatljiva jedna dosad nespomenuta emocija. Strah.
No nije strah od možebitne okrutnosti i nasilja ono što sputava Adama, i to ćemo ubrzo saznati kada vidimo što Adama inače zaokuplja. Na praznu stranicu svojeg scenarija Adam upisuje EXT. KUĆA U PREDGRAĐU - 1987. GODINA, odnekud iskapa kutiju s uspomenama iz djetinjstva pa gleda slike i razgledava trice i sitnice, poput nečijeg srebrnog upaljača. Zatim se uputi na vlak i odlazi u gradić, pred kuću koju je gledao na slici. Uskoro saznajemo da je to kuća u kojoj je živio kao dječak, a uskoro u toj kući, zajedno s njim, susrećemo njegove roditelje. Čudno, ali čini se da su mu roditelji mlađi od njega.
Kada se Adam nakon posjeta neobično mladim roditeljima vrati u svoju visoku, grobno tihu zgradu, dovodi Harryja u svoj stan. Ispriča mu se što ga je zadnji put odbio, pa dvojica usamljenih muškaraca popuše malo trave, popiju koje piće, ostvare emotivan kontakt i - vode ljubav. U bliskom i nježnom razgovoru Adam Harryju otkriva da su mu oba roditelja poginuli u prometnoj nesreći kada mu je bilo dvanaest godina.
To objašnjava Adamove buduće susrete s roditeljima - duhovima kojima govori o svojem životu i odrastanju, ali i razrješava neke nikad razriješene probleme koje je imao s njima, no taj susret s Harryjem pretvara se u duboko emotivnu ljubavnu vezu, upravo ono što je Adam čekao i tražio cijeli život. No duboki osjećaj gubitka i Adamova čežnja tek će se do kraja razviti pred našim očima.
Andrew Haigh u ovom je filmu stvorio nevjerojatnu emotivnu priču, praktički čaroliju, s osjećajima koji iz glumaca isijavaju u svakom trzaju kapkom i u svakom pogledu. Priča se događa gotovo isključivo u srcima glavnih junaka, a sasvim nas obuzima svojom snagom, suptilnošću i velikim, velikim bolom. Ogromni su zahtjevi ovdje stavljeni pred dva glavna glumca, a oni su to izveli besprijekorno. Svi smo iskusili gubitke, čežnju, ljubav, usamljenost, ali treba biti velik da se te emocije ovako prikažu. Svim glumcima u ovom filmu to je itekako uspjelo.
