Gospođa Dalloway jedan je od ključnih romana modernizma, djelo koje je redefiniralo način na koji književnost prikazuje svijest i prolaznost vremena.
Kada je Virginia Woolf 1923. godine započela pisanje romana Gospođa Dalloway, zamislila je priču o ženi koja kupuje rukavice u Bond Streetu, ali je ubrzo shvatila da želi mnogo više, roman o svijesti, vremenu i prolaznosti. Dvije godine kasnije, njezina junakinja Clarissa Dalloway izašla je na ulice Londona, a svijet je dobio jedno od najvažnijih djela modernističke književnosti. Woolf, pionirka toka svijesti, uspjela je spojiti vanjski svijet i unutarnje monologe svojih likova, stvarajući književne 'pejzaže svijesti' koji odjekuju daleko izvan stranica njezine knjige.
vezane vijesti
No, Virginia Woolf nije bila samo jedna od najvažnijih književnica svog vremena, već i kompleksna osobnost koja se neprestano borila s vlastitim sumnjama, stvaralačkim krizama i društvenim ograničenjima. U svojim dnevnicima, koje je vodila gotovo cijeli život, Woolf često zapisuje kako je pisanje za nju uvijek na prvom mjestu, no istodobno ga neprekidno mora prekidati zbog društvenih dužnosti, putovanja i očekivanja koja dolaze s njezinim društvenim statusom.
Privilegirana, a prezirala privilegije
Rođena kao Adeline Virginia Stephen 1882. godine u imućnoj viktorijanskoj obitelji, Virginia je odrasla u londonskoj četvrti Kensington. Njezin otac, Sir Leslie Stephen, bio je istaknuti povjesničar, književnik i urednik, a majka Julia Stephen bila je poznata ljepotica i model za prerafaelite. Nakon očeve smrti 1904., Virginia i njezina sestra Vanessa Bell odlučile su napustiti obiteljsku kuću i preseliti se u Bloomsbury, boemsku četvrt u kojoj je nastao poznati Bloomsbury Group, neformalni krug umjetnika, pisaca i intelektualaca koji su odbacivali viktorijanske norme i zagovarali slobodu izražavanja, seksualnu emancipaciju i intelektualni rad izvan akademskih okvira. Tu upoznaje supruga Leonarda Woolfa, s kojim je 1917. osnovala nakladničku kuću Hogarth Press.
Iako je potekla iz privilegirane sredine, Woolf je prezirala, barem deklarativno, privilegije svoje klase, što ne znači da se nije prepuštala njezinim normama – višemjesečna putovanja Europom, zabave i društveni angažman bili su očekivani od žene njezina sloja, a njezin društveni status značio je i da se susretala s intelektualcima, umjetnicima i piscima koji su oblikovali britansku kulturnu scenu; među njezinim su prijateljima T. S. Eliot, E. M. Forster i Lytton Strachey, a u svojim dnevnicima opisuje i susrete s tada još uvijek živućim velikim viktorijanskim piscima, poput Henryja Jamesa i Thomasa Hardyja.
Trebala je biti kratka priča
Roman Gospođa Dalloway objavljen je 14. svibnja 1925. godine u izdanju Hogarth Pressa. Početno zamišljen kao kratka priča, Mrs Dalloway in Bond Street, ovaj roman postaje njezino modernističko remek-djelo, radikalno redefinirajući pojam svijesti i karaktera u književnosti. Priča prati Clarissu Dalloway tijekom jednog dana u Londonu, dok se priprema za večernju zabavu, istovremeno istražujući njezine uspomene na mladost i razočaranja srednje dobi.
Otvarajući se poznatom rečenicom "Gospođa Dalloway je rekla da će sama kupiti cvijeće", roman uvodi čitatelja u kompleksan svijet unutarnjih monologa, gdje se misli i sjećanja likova isprepliću s njihovim opažanjima vanjskog svijeta. Clarissina šetnja londonskim ulicama oživljava živopisne slike britanskog društva 1920-ih, od aristokratskih dama u automobilima do sitnih trgovaca i vojnika traumatiziranih ratom. Woolf, koja je živjela kroz užase Prvog svjetskog rata, u liku Septimusa Warrena Smitha, ratnog veterana koji pati od posttraumatskog stresnog poremećaja, utjelovila je kolektivnu traumu tog vremena. Septimusove vizije i psihički slomovi odražavaju autoričina vlastita iskustva s mentalnom bolešću, čineći roman intimnom refleksijom autoricine borbe s depresijom.
Prije nego što je pronašla svoj karakteristični glas, Virginia Woolf napisala je dva konvencionalnija romana, Izlazak na pučinu (The Voyage Out, 1915.) i Noć i dan (Night and Day, 1919.), koji su odražavali viktorijanske književne tradicije, iako s nagovještajem njezine kasnije sklonosti introspektivnim istraživanjima svijesti. Ključni trenutak u njezinoj književnoj evoluciji dogodio se 1910. godine, kada je posjetila izložbu postimpresionista Rogera Frya u Grafton Galleries u Londonu, gdje su prvi put predstavljena djela umjetnika poput Matissea i Cézannea britanskoj publici. Ovaj susret s radikalnim slikarskim tehnikama inspirirao je Woolf da odbaci linearne narativne strukture i pokuša uhvatiti suštinu lika bez oslanjanja na doslovan, opisni realizam.
Autentični i kritički glas
Rezultat tog eksperimentiranja bio je Jakobova soba (Jacob’s Room, 1922.), roman u kojem je, prema vlastitom priznanju, prvi put pronašla svoj autentični glas. Ovaj roman, napisan u fragmentiranom, asocijativnom stilu, duboko je promišljanje o prolaznosti, sjećanju i nemogućnosti stvarnog razumijevanja drugih ljudi. Osim svojih romana, Woolf je poznata po esejima poput Vlastita soba (A Room of One’s Own, 1929.), u kojemu iznosi poznatu tvrdnju: "Žena mora imati novac i vlastitu sobu ako želi pisati fikciju", i Tri gvineje (Three Guineas, 1938.), u kojima proširuje ovu raspravu, povezujući patrijarhat s militarizmom i pozivajući na nove pristupe u borbi protiv rata i nepravde. Od mnogih njezinih eseja o književnosti, Mr Bennett and Mrs Brown izdvaja se kao izvanredno djelo književne kritike, u kojem Woolf odbacuje prašnjavi realizam 19. stoljeća i zagovara novi, moderni pristup karakteru.
Njen sedmi roman, Valovi (The Waves, 1931.), često se smatra jednim od njezinih najtežih, ali i najambicioznijih djela. Kroz unutarnje monologe šest likova, roman istražuje teme identiteta, vremena i međuljudskih odnosa. Struktura romana, podijeljena u devet dijelova koji prate tijek dana, simbolizira cikličnost života i duboku introspekciju likova. Svjetionik (To the Lighthouse, 1927.) smatra se jednim od najosobnijih njezinih romana, napisan u spomen na njezinu majku, koja je umrla kada je Woolf imala samo 13 godina, i na djetinjstvo provedeno u St Ivesu u Cornwallu.
Njezini dnevnici otkrivaju kako je često sumnjala u vlastite sposobnosti, a svaka nova knjiga bila je za nju izvor tjeskobe. Leonardu Woolfu, svom suprugu i uredniku, nije dopuštala da čita njezina djela dok ih ne bi potpuno dovršila, iz straha da bi njegova reakcija mogla poljuljati njezino samopouzdanje. Strahovala je od kritika, bojala se da je njezin stil previše eksperimentalan i da će njezina proza biti pogrešno shvaćena. No, kada bi se pozitivne kritike ipak uvijek iznova pojavile, Woolf ih je doživljavala s gotovo dječjom radošću, osjećajući se, kako sama kaže, "kao da je svijet na trenutak zaustavljen".
Neprekidno promatranje
"Promatraj neprestano", zapisala je Woolf, parafrazirajući Henryja Jamesa, u jednom od svojih posljednjih dnevničkih zapisa. Woolf je uvijek bila fascinirana ljudima, a njezini dnevnici obiluju britkim zapažanjima o samoj sebi i drugima. Voljela je čitati dnevnike drugih autora, a njezini vlastiti dnevnički zapisi balansiraju između privatnog i javnog, između osobnih refleksija i oštrih društvenih kritika. U svojim je dnevnicima bilježila rasprave, zabave i razgovore Bloomsbury grupe, kritizirala prijatelje, analizirala vlastite mane i dokumentirala borbe sa stvaranjem. Pisala je da bi "umirila vrtloge" u vlastitom umu, a njezini dnevnici, premda često introspektivni, sadrže i šire, političke uvide. Sastavljeni u šest svezaka, pokrivaju (s ponekim prekidima) razdoblje od 1897. do 1941. godine – izbor pod nazivom Dnevnik spisateljice u prijevodu Ande Bukvić Pažin objavljen je u izdanju nakladničke kuće Bodoni, a tportal je o njemu već pisao ovdje.
Autorica za koju je pisanje uvijek bilo bijeg, način da uhvati 'atome svijesti' svojih likova, ali i da zabilježi prolaznost vremena i nesigurnost ljudskih veza, Virginia Woolf svoj je život okončala ušetavši u rijeku 28. ožujka 1941. godine. Njezino je tijelo pronađeno tek tri tjedna kasnije, 18. travnja 1941.
ušetala u rijeku
U oproštajnom pismu suprugu Leonardu, Woolf je napisala:
"Najdraži, sigurna sam da ću opet poludjeti. Osjećam da više ne možemo prolaziti kroz još jedno od tih strašnih razdoblja. Ovaj put neću se oporaviti. Počinjem čuti glasove i ne mogu se koncentrirati. Zato radim ono što mi se čini najboljim. Dao si mi najveću moguću sreću. Bio si u svakom pogledu sve što je itko mogao biti. Mislim da ni dvoje ljudi nije moglo biti sretnije dok se nisu pojavile ove strašne bolesti. Ne mogu se više boriti. Znam da ti uništavam život, da bi mogao raditi i živjeti bez mene. I znam da hoćeš. Vidiš, ne mogu ni ovo ispravno napisati. Ne mogu čitati. Ono što hoću reći je da ti dugujem svu sreću u mom životu. Bio si nevjerojatno strpljiv sa mnom i nevjerojatno dobar. Hoću to reći – svi to znaju. Ako bi me itko mogao spasiti, bio bi to ti. Sve je otišlo od mene, osim uvjerenja u tvoju dobrotu. Ne mogu ti dalje uništavati život. Mislim da dvoje ljudi nikada nije moglo biti sretnije nego što smo mi bili. V."
Danas, Virginia Woolf ostaje jedno od najvažnijih imena u književnoj povijesti, čije se ideje o slobodi, identitetu i umjetnosti i dalje odražavaju u suvremenoj kulturi, a Gospođa Dalloway, stotinu godina nakon izlaska prvog izdanja 14. svibnja 1925., jedno od najvažnijih djela engleske književnosti, kojim je utjecala na generacije pisaca, uključujući Joycea, Faulknera, Becketta i Pynchona.
