'Živimo usred mračnog razdoblja u kojem čak i riječi koje mainstream mediji koriste za opisivanje užasa što se događaju smiješno mistificiraju situaciju. Kada je SAD nedavno prihvatio 59 Bura iz Južne Afrike, službeno opravdanje bilo je da bježe od genocida koji se tamo odvija, a stvarni genocid u Gazi u punom opsegu kvalificira se kao (možda pretjerana) izraelska samoobrana. U tako mračnom vremenu znakovi nade su dragocjeniji nego ikad', piše Slavoj Žižek u uvodu svog autorskog teksta za srpski list Danas.

Raspuštanje PKK kao znak nade

Nastavlja da je jedan od takvih znakova nade bila jednoglasna odluka PKK (Kurdske radničke stranke) da posluša savjet svog vođe Abdullaha Öcalana o potpunom raspuštanju organizacije, konstatira Žižek te nas ukratko podsjeća na povijest ove, kako je opisuje, militantne političke organizacije i naoružane gerilske skupine stacionirane prije svega u kurdskim planinskim regijama jugoistočne Turske, sjevernog Iraka i sjeveroistočne Sirije.

'Posljednjih godina, studirajući u zatvoru, Öcalan se bavio dubokim razmišljanjem o pitanjima poput feminizma i filozofskih pitanja. Ukratko, PKK je postao pokret koji je bio u potpunosti dio moderne ljevice', ukazuje Žižek, povezujući ovaj preokret s prosvjedima u Iranu nakon smrti Mahse Amini, 22-godišnje Kurdkinje koja je umrla u policijskom pritvoru nakon što ju je na smrt pretukla policija zbog nenošenja hidžaba.

'Iranski prosvjedi tako su postigli ono o čemu zapadni ljevičari mogu samo sanjati. Izbjegavaju zamke zapadnog feminizma srednje klase, izravno povezujući borbu za slobodu žena s borbom žena i muškaraca protiv etničkog ugnjetavanja, vjerskog fundamentalizma i državnog terora', konstatira Žižek.

Oružani otpor - opravdana taktika ako želite da vas shvate ozbiljno

U drugom dijelu eseja analizira temu opravdanosti oružanog otpora. Kaže da je PKK 'samo slijedio opće pravilo otpora: ako želite da vas shvate ozbiljno, trebali biste početi s prijetnjom nasilnog otpora. Kad mirni pregovori poraze oružani otpor, oružani otpor upisuje se u rezultat', ocjenjuje, potkrepljujući to uspješnim pregovaračkim rješenjima dugogodišnjih kriza do kojih je dovela oružana prijetnja: usponom ANC-a na vlast u Južnoj Africi i mirnim prosvjedima koje je predvodio Martin Luther King u SAD-u.

'Iznenađenje (za naše zapadne oči) je: kako se ovo moglo dogoditi u Kurdistanu? Kurdistan se na Zapadu još uvijek općenito doživljava kao mjesto brutalnih plemenskih ratova, naivne iskrenosti i osjećaja časti, ali i praznovjerja, izdaje i trajnog okrutnog ratovanja - gotovo karikatura barbarske Druge europske civilizacije. Ako pogledamo današnje Kurde, ne možemo se ne iznenaditi kontrastom s ovim klišejom - u Turskoj, u kojoj relativno dobro poznajem situaciju, primijetio sam da je kurdska manjina najmoderniji i najsekularniji dio društva, daleko od bilo kakvog religijskog fundamentalizma, s razvijenim feminizmom itd.', upućuje nas Žižek.

Trump, Erdogan i geopolitičke igre

Žižek potom prelazi na Trumpovo pomilovanje turskog atašea za kurdsku enklavu na sjeveru Sirije, što je pravdao riječima da 'Kurdi nisu anđeli'. 'Naravno, jer su za njega jedini anđeli u regiji Izrael (posebno na Zapadnoj obali) i Saudijska Arabija (posebno u Jemenu). Međutim, u određenom smislu, oni JESU jedini anđeli u tom dijelu svijeta. Njihova sudbina čini Kurde uzornom žrtvom geopolitičkih kolonijalnih igara: rašireni uz granice četiri susjedne države (Turska, Sirija, Irak, Iran), njihova (više nego zaslužena) puna autonomija nije bila ni u čijem interesu i za to su platili punu cijenu', ocjenjuje Žižek, navodeći niz primjera, od činjenice da je kurdski sjever Iraka jedino mjesto u toj zemlji iz kojeg možete letjeti u Europu do toga da značajan dio vojnih snaga Kurda, Pešmerga, čine žene koje su došle do statusa legendarnih snajperistica.

'Ono što me posebno rastužilo', nastavlja Žižek, bila je reakcija nekih mojih ljevičarskih kolega koje je živciralo to što se i Kurdi moraju oslanjati na američku vojnu zaštitu - što su trebali učiniti, uhvaćeni u napetostima između Turske, sirijskog građanskog rata, iračkog kaosa i Irana? Jesu li imali kakav drugi izbor? Trebaju li se žrtvovati na oltaru antiimperijalističke solidarnosti?' kaže Žižek i zaključuje:

'Zato je naša dužnost u potpunosti podržati kurdski otpor i strogo osuditi prljave igre koje zapadne sile igraju njima. Dok suverena država oko njih postupno tone u novo barbarstvo, Kurdi su jedini tračak nade. I ova borba nije samo o Kurdima, već i o nama samima, o tome kakav se globalni novi poredak stvara. Abdullah Öcalan nije ništa manje od kurdskog Nelsona Mandele: njegov prijedlog za raspuštanje PKK sam po sebi je autentično hrabar čin sudjelovanja u borbi za mir. Ovdje je hitno potreban snažan međunarodni pritisak na Tursku i dužnost je svih nas da se angažiramo u tome', poentira Žižek svoj prokurdski manifest.