NAKON ZAOKRUŽENIH 40 GODINA

Simboličnom scenskom smrću Zlatko Vitez se oprostio od glume

31.10.2009 u 13:25

Bionic
Reading

Predstavom 'Garderobijer' Ronalda Harwooda i nizom svečarskih govora, Zlatko Vitez oprostio se od glume nakon zaokruženih 40 godina na sceni

Relja Bašić i Tereza Kesovija, u pozadini Goran Grgić

Ulogom ostarjela glumca u komadu idealnom za povlačenje glumački onemoćalih bardova s kazališnih dasaka, Zlatko Vitez se u petak oprostio od glume, ujedno proslavivši 40 godina na sceni.

U nizu kazališnih, kulturnih i političkih imena od formata, prigodne govorancije, uz uglavnom mesne darove, održali su ravnatelj Vitezova matičnog kazališta Gavelle Darko Stazić, predstavnici regionalnih festivala Vedran Mlikota i Himzo Nuhanović, Goran Grgić ispred Udruženja dramskih umjetnika, predstavnik zagrebačkih branitelja Vukovara te Duško Ljuština u ime Grada Zagreba i ministar kulture Božo Biškupić

Unutar govora pretrpanih zahvalama i opterećenih politikom (oprašta od glume, ne od politike), kao vrhunski čestitar istaknuo se Arsen Dedić u ime Histriona, održavši minijaturni recital uz pjesmu i šalu, bez patetike i nepotrebnih ušećerenih riječi. Ukratko se osvrnuvši na zajednički put (Dedić je napisao glazbu za većinu histrionskih predstava), odrecitirao je pjesmu u čast 'Histrionu koji se najviše bacao po sceni' Žarku Potočnjaku, šaljivo i ironično ubacio Viteza u pjesmu 'Prijatelji politike' i za kraj otpjevao 'Geste i grimase' naslonjene na Ranka Marinkovića.

Ronald Harwood, 'Garderobijer', red. Joško Juvančić

Predstava, rađena po odličnom tekstu Ronalda Harwooda, dobrim dijelom se, nažalost, uklopila u Vitezov glumački umor. Prespora i nedovoljne snage, nije uspjela biti više od ilustracije gašenja jedne glumačke karijere. Predstavu je režirao Joško Juvančić, pod čijom redateljskom palicom je Vitez odigrao svoju prvu ulogu na Dubrovačkim ljetnim igrama 1969. u predstavi 'Ljubovci'.

Zlatko Vitez i Draško Zidar u 'Garderobijeru'

'Garderobijer' govori o ostarjelom glumcu (Zlatko Vitez), životno i glumački ispražnjenom, koji svoje posljednje životne trenutke koristi kako bi pretočio vlastiti život na papir i na taj način izbjegao zaborav. U potpunoj rastresenosti, koja je posljedica životnog umora i dubokog nezadovoljstva, stiže u kazalište da bi još jednom odigrao 'Kralja Leara'. Ključna osoba koja sudjeluje u njegovoj posljednjoj glumačkoj transformaciji i doslovno ga tjera na scenu je garderobijer Norman (Draško Zidar), koji više od ikoga kazalište smatra životnim pozivom, dapače, većim od života.

I dok Norman sve čini kako bi ispunio staru kazališnu 'Show must go on', glumac se u svojoj opipljivoj ispraznosti suočava s uzaludnošću još jednog u nizu izlazaka na scenu. Nakon što odigra veliku predstavu, njegov život se gasi u samoći garderobe i društva 'tek' Normana. Slijedi obrat koji retroaktivno okreće cijeli komad i postavlja upravo garderobijera u centralnu poziciju jednog tužnog životnog gašenja.



Odličan tekst Juvančić je oblikovao oko lika i djela Zlatka Viteza, istaknuvši ga, prigodničarski opravdano, u prvi plan, što se pokazuje glavnim problemom predstave. Vitez na sceni djeluje umorno i pomalo prazno te mu nedostaje glumačke energije, što bismo mogli opravdati po pitanju dramskog teksta, ali ne i predstave. Tek na trenutke Vitez bi se razigrao, pustivši glas i repliku pretočivši u stih. Nepotrebno je utišan glumački izraz Draška Zidara, koji nosi radnju, ali to čini nedovoljno glumački nametljivo, poput lika iz pozadine (što garderobijeri i jesu, ali ne i Norman). Ostali glumci su uglavnom dio dekora. Vanja Matujec je korektna, ali bez jasnije glumačke osobnosti, Branka Cvitković je razočaravajuće tek solidna, a gluma Tare Rosandić često prelazi u preglumljivanje.

I baš kao što umire glumac u garderobi, tako i ova predstava, tiho i diskretno, zatvara vrata sceni jednog velikog glumca. Šteta, jer nije iz tekstualnog iz predloška izvukla koliko je mogla.


Zlatko Vitez – velika djela i teške riječi

Posljednja glumačka preobrazba Zlatka Viteza?

Zlatko Vitez oprašta se od glume, ali na žalost neprijatelja, kako je izjavio, ostaje na čelu Histriona. I dok na području glume ne pripada kvalitativnim vrhovima te su njegove role vrlo često prihvaćene tek suzdržano, kao osnivač Histriona 1975. godine i njegov voditelj do današnjeg dana, višestruko je zadužio hrvatsko kazalište i kulturu.

S Histrionima je godinama dovodio odlične kazališne predstave i glumce u svaki zakutak Hrvatske i šire, čime je napravio puno na širenju te izuzetno važne umjetnosti, čega su indirektna posljedica silni festivali po malim mjestima i gradovima poput Zagvozda, Vinkovaca i drugih. Također, na hrvatske scene je vratio kabaret, kazališni izričaj u nas slavan 20-ih godina prošlog stoljeća.

Važna je Vitezova uloga i u etabliranju nekih izuzetno bitnih dramskih pisaca, poput trojca Senker-Mujčić-Škrabe, koji je 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća svojim duhovitim farsama otvarao vrata zatvorenim temama, zatim Borislava Vujčića, a na hrvatske kazališne daske doveo je i veliku književnicu Mariju Jurić Zagorku. 



Osim po kazališnim djelima, Zlatko Vitez poznat je i po svojoj 'rječitosti'. Kao karakterno izuzetno teška osoba, u stalnim je sukobima - s glumcima je, gotovo svima, izmijenio pokoju grubu riječ i nešto više. Također, vrlo često je inicijator različitih skandala, poput prošlogodišnjeg kad je iz Histrionskog doma istjerao sudionike Festivala novog  cirkusa.

U toj buci temperamenta i nategnutih živaca, trenutno utišanoj poput glumačkog izraza, Vitez je glumi rekao zbogom. Do nekih novih sukoba, scenskih i ljudskih. 'Ustati od stola – to treba znati', citirao je Charlesa Aznavoura Božo Biškupić na kraju svog (pre)dugog govora.