Damir Imamović doista živi sevdah – izvodi poznate, ali još i više pomalo zaboravljene sevdalinke i autorski potpisuje pjesme. Uz to, godinama traga za starim pločama, snimkama, repertoarima, vodi putujuće radionice SevdahLab, drži predavanja, a napisao je i knjigu o kulturnoj povijesti sevdaha. Ukratko, on čini vidljivim jedan unikatni svijet, ne samo zato da bi mu se divili kao etnološkoj građi, već da bi se on dalje stvarao i razvijao. Imamovićev je pristup sasvim različit od onoga sakupljača narodnog blaga – oslobođen stereotipizacija, otvoren na utjecaje i kreacije, istovremeno inventivan i istraživački, promišljen i analitički, prosvjetiteljski i artistički.

Sevdah – novi val

Kritičari često ističu da pripadate sasvim 'novoj generaciji sevdalija', a antropologinja Svetlana Slapšak napisala je čak: 's Imamovićem je rođena nova sevdalinka'. Kako biste definirali svoj odnos prema sevdahu? U čemu je 'novina' u odnosu na druge, tradicionalne ili estradno-komercijalne pristupe?

Sevdah je na prijelazu iz 19. u 20. vijek postao moderna pjesma. Uz jak odjek stare, predmoderne, junačke, romantičarski posredovane kulture, ali suštinski – moderna pjesma. Po svom trajanju, načinu izvedbe, sužavanju opsega tema, po formatiranju novim medijima i drugome. Meni je izuzetno umjetnički poticajno igrati se s njegovim rukavcima, historijom, neobičnim, nesvodivim zaostacima tog procesa. Mnogo mi laska sve to što su pisali ti ljudi, ali mislim da ipak nije na meni da o tome sudim. Da li sam ja tu nešto pomjerio i na koji način, moći će se vidjeti tek nakon nekog vremena.

No, bez sumnje, na sceni je sasvim 'nova generacija': uz vas, Amira Medunjanin, Božo Vrećo i dr. Mogu li se sintetizirati neke značajke te generacije?            

Očito se radi o jednom 'novoj valu' kojem sam i ja prilično doprinio. Koliko je to u estetskom smislu jedinstveno, iskreno, mislim da nije. Svi mi tragamo za nekom novom estetikom i prilično smo različiti. Zapravo, mislim da nam trenutno nedostaje upravo neko ko će se baviti ozbiljnim praćenjem i teoretiziranjem te scene. Ako se ta osoba/e ne pojavi/e, trend će proći i opet nećemo ništa naučiti. 

Da bi se uspostavio žanra sevdaha, kako pišete u knjizi, nužno je stvaranje posebnog znanja o sevdahu, što nam tek predstoji. Zanimljivo, kao najupućenijega suvremenog istraživača sevdaha spominjete jednog finskog etnomuzikologa, Rista Pekka Pennanena, koji govori naš jezik.

Jedna od stvari koje moramo prevladati ako mislimo graditi bolji svijet je odustajanje od vlastitog provincijalizma usljed kojeg je čudno da se neki stranac bavi našom kulturom i o njoj čak zna više od naših ljudi. Znanje je stvar posvećenog bavljenja i istraživanja. To može svako ko se uputio u materiju. Vrlo često su ljudi koji dođu van konteksta sposobni sagledati taj kontekst na pametniji način upravo zato što imaju drugu perspektivu. Mi domaći se često pogubimo u starim svađama naših očeva. U knjizi čak govorim o 'ljekovitom pogledu stranca' i vjerujem da je on su-konstitutivan za 'našu' kulturu. Autonomnost i autentičnost su incestuozne metafore.

Vječni konzervativizam

U čemu su osnovni problemi dosadašnjeg proučavanja sevdaha većeg dijela ovdašnjih autora: tradicionalizam, orijentalizam, razjedinjenost?  

Mislim da je najveći problem usitnjenost područja istraživanja. Nije se gradilo specifično sevdalijsko znanje o sevdahu nego su se žanrom bavile različite akademske discipline i estradi posvećeni novinari. Zbog toga su mnoge stvari promakle. Druga stvar, možda zajednička za sve je konzervatizam. On je u srcu svih naših desničarenja, ali (nažalost) i u srcima velikog broja ljevičara. Niti desničari znaju biti desničari bez da se okreću ustašenju, niti većina ljevičara znaju biti ljevičari bez da nose Titovu sliku. Vjera u to da je zlatno doba uvijek već prošlo i da mi danas moramo živjeti glave zarivene u prošlost gotovo nas je uništila. Te tendencije primjetne su u kulturi puno prije nego dođu do političke realizacije.

Čitajući knjigu, iznenadilo me da su pojmovi sevdah i sevdalinka kasno ušli u svakodnevnu upotrebu, iako su, naravno, pjesme, melodije, tekstovi puno stariji. Koji su bili presudni trenuci u povijesti sevdaha?

Nije rijetko da se jedan žanr relativno kasno imenuje ili čak promijeni nekoliko imena. Mi koji se danas bavimo njime sve smo svjesniji njegovog hibridnog karaktera i potrebe da se iznova suočimo sa sevdalijskim naslijeđem i svime onim što nosi to ime. Ali, naravno, i mnogim stvarima koje ne nose ime 'sevdalinka' ili 'sevdah', ali su s njima  neraskidivo povezani. Kao što rekoh u početku, sevdalinka je moderna pjesma nastala na razmeđu stare narativne kulture. Zbog toga je za njeno formiranje važnija kolektivna navika, recimo, slušanja ploča i radija nego bilo šta drugo.

U 1980-ima sevdalinke su se većinom smatrale zastarjelom glazbom omiljenom kod starije, provincijalne populacije, a, unatoč obiteljskoj tradiciji (djedu Zaimu i ocu Nedžadu Imamoviću, op.a.), vjerujem da ste imali to iskustvo. Nakon rata dolazi val otkrivanja i popularizacije sevdaha. Što je potaknulo revival sevdaha krajem 1990-ih? Koliko je to utjecaj trendova world musica i etna, a koliko povratka tradiciji što je karakteristično za sve ovdašnje kulture?

Kreativna snaga identitarnih svrstavanja ne smije se olako uzeti. Ne možemo paušalnim zgražavanjem završiti s nacionalizmom. Velika je i kreativna snaga identitarnih svrstavanja. Recimo, mnogi su postali nacionalno svjesni tek kada im je neko psovao majku s nacionalnim predznakom. Taj inat koji se probudio imao je često kulturni izraz. Nije slučajno da su prvi klinci koji su shvatili tradicionalnu muziku ozbiljno bili zapravo izbjeglice: bosanko-makedonsko-slovenački bend Dertum u Ljubljani negdje 1994. Počeli su svirati upravo iz želje da pokažu da nisu svi Balkanci ratoborne i primitivne budale.

Nacionalizam ponižava zdrav razum

Danas (kao i u ranijim razdobljima) prisutni su etnizacija sevdaha i njegovo prisvajanje od strane jedne nacije. U knjizi pišete o „geopolitici pjesme“ i stalnim pokušajima da se umjetnost upregne u nacionalistički projekt. To me podsjetilo na dokumentarac Čija je ovo pjesma bugarske redateljice Adele Peeve u kojem se pokazuje kako se jedna te ista pjesma pjeva u više balkanskih zemalja. Stanovnici svake od tih zemalja tvrde – neki vrlo agresivno – da je to isključivo njihova nacionalna pjesma. Može li se sevdah, a i drugo naslijeđe Balkana, pripisati jednoj naciji?

Mislim da se nikada ne trebamo umoriti od ponavljanja lekcije o hibridnosti tradicija. Priča o 'čistoći' uvijek me asocira na koncentracione logore. Zapravo, teško mi je zamisliti da sam ikada čuo neku tradicionalnu vrstu muzike koja nije podsjećala na nešto drugo. Do nas je i naših (etničkih, ali i modernističkih) kompleksa da li ćemo naglašavati istosti ili razlike. Recimo, ja bih mogao tragom tog dokumentarca obići Balkan i snimiti film o zajedništvu naroda preko te iste pjesme. Mržnja, naravno, postoji, ali je ona često i u oku posmatrača.

Što se tiče nacionalnih svojatanja, sevdah se može pripadati svakome ko ga osjeća. Nikad mi nije bio problem što ga svojataju ovi ili oni, sve dok ne odriču i drugima pravo da u njemu učestvuju. Meni je to pitanje kolektivnog vlasništva nad pjesmom dosadno i potpuno sporedno i nemam o tome mnogo toga interesantnog za reći.

Slažem se da treba afirmirati kulturnu srodnost Balkana, i sama sam se time bavila. No, sevdah se često zadnjih godina prisvajao kao bošnjački ekskluzivizam. Je li i danas to dominantno ili je osnažila svijest o hibridnosti? U Hrvatskoj je, naime, hibridnost prilično omražena kategorija.    

Sa nacionalistima i fašistima raznih vrsta se treba obračunavati politički i ne dopustiti im da nam suze perspektivu istraživanja na puko 'suprotstavljanje nacionalizmu'. Njihove teze o tobožnjoj 'izvornosti', 'čistoći našeg naroda' toliko su banalne da im golem ustupak činimo samim time što ih uzimamo u razmatranje. Te stvari se rješavaju političkom borbom. Već decenijama gledamo naše najbolje umove kako se povlače po žabokrečini uvjeravajući zadrte nacionaliste da je identitet hibridan, da se umjetnička forma ne može pripadati jednom kolektivitetu i sl. Moje je pitanje: ne propuštamo li zbog toga građenje novog i pametnijeg uvida, dok se borimo s demonima ustaštva, četništva i ostalih ostataka predmodernog društva? Nije li tužno da su nas doveli dotle da, npr., potpisujemo peticiju o tome da govorimo istim jezikom? Šta je sljedeće: da potpisujemo peticiju o tome da je zemlja okrugla? Nacionalizam ponižava zdrav razum.

(Auto)egzotizacija

O sevdahu postoji puno predrasuda poput one da on traži posebnu, slavensku, tj. orijentalnu osjećajnost i da mu je stran svaki racionalizam. Predodžbe o 'narodnom duhu' Balkana: strasti, osjećajnosti, neiskvarenosti, izravnosti i sl., proizlaze iz starih mentalitetskih i rasnih teorija i imaginacija o Zapadu i Istoku. Ograničavaju li te predodžbe današnji sevdah?

Moj problem u percepciji Balkana je najprije u tom odricanju mogućnosti emancipacije. Dakle, nije problem što mi govore da sam nepismen, problem mi je što mi odriču pravo i mogućnost da naučim čitati i pisati. I zaista, o Balkanu se ne govori samo kao o neciviliziranom prostoru, već kao o prostori koji se ne može civilizirati. To je nešto mnogo gore i dalekosežnije. To rade oni koji od toga imaju ekonomsku, političku i svaku drugu korist. Osim toga, i identitarna korist je ogromna: sve dok imaš dežurnog krivca, ti si ok.

U kojoj mjeri izvođači sevdaha sami igraju na kartu emotivnosti i iracionalnosti i pothranjuju stereotipna očekivanja?

Nemojmo zaboraviti da muzičar živi od prodatih ulaznica, a ne od lijepih novinskih naslova i toga šta misle kulturni kritičari. Autoegzotizacija prodaje ploče i turneje. Mnogi umjetnici s Balkana idu tržišnom logikom pa nude zapadnoj publici ono što ona već zna kao 'balkansko': uz spomenuto idu i – ludilo, dernek, odsustvo sofisticiranosti, budalasta zanesenost, agresija, rakija na sceni.

Čini mi se da je u vašim nastupima primjetna ironizacija tih očekivanja.              

Najčešće ironiziram, ali mnogi to ne skontaju. Upravo je u tome fol: nije moje mjesto da ironiziram. Kad dolaziš iz Bosne, na ironiju nemaš pravo. Možeš se ili žaliti na stanje ili željeti pobjeći 'otamo' ili praviti od sebe budalu prikazujući se kao poglup i blesav (npr. poslovični 'bosanski humor'). Subjekt u čije ime se očekuje da govorim je žalbeni, a ne ironijski. Između humora Neleta Karajlića i Jon Stewarta, biram ovog drugog.

Socijalistička birokracija i estradni menadžeri

Sevdalinka se često smatra prethodnicom narodnjaka, pa i turbo-folka, a nije rijetkost da su pojedini ukrasi, motivi, doista komodificirani u tim žanrovima. U Hrvatskoj se svi ti muzički izrazi trpaju u isti koš 'istočnjačkog, orijentalnog zvuka' koji se percipira kao nešto suprotno hrvatskom identitetu. Kako je u Bosni?

I tu je jedno vrijeme bilo na snazi isto pojednostavljivanje. Svaki provincijski pijanista koji loše svira evropsku klasiku proglašavan je gospodinom a svaki genijalac koji, slučajno, svira šargiju – primitivcem. Moja je teza da su za svođenje cjelokupne tradicionalne muzike na primitivizam krivi, s jedne strane, socijalistička birokratija koja nije bila u stanju osmisliti ono što se dešavalo u popularnoj kulturi drugačije do kao etnički puritanizam, a s druge i estradni menadžeri koji nisu umjeli izvrsne stvari u tradicionalnoj muzici kontekstualizirati drugačije do na zajedničkim koncertima svih izvođača.

Konzervativci su jalova intelektualna scena

Vrlo kritički pišete o težnji da se sevdah svede na muzejski folklor, konzervira i zabrani svako fuzioniranje. Sličnu tendenciju 'nekrofilskog odnosa prema muzičkoj tradiciji' uočio je i Ivan Čolović u svojoj knjizi Etno, a u mnogo primjera isto primjećujemo u Hrvatskoj. Otkuda taj strah od miješanja, utjecaja, intervencija, dodira modernosti? Postoje li granice eksperimentiranja i kreativnosti kad je sevdah u pitanju?

Talenat je jedina granica. Stotinu puta sam čuo da neko kaže: 'Ne može se sevdah ovako… onako…' a zapravo se samo radi o tome da onaj ko to izgovara nije u stanju to uraditi ili zamisliti. Onda se pojavi nova generacija pa vidiš da može.

Slažem se i da su mnoge stvari o kojima pišem već na neki način artikulirane kod Čolovića. Ja sam možda jedino ponešto optimističniji i ne bih baš s prljavom vodom iz lavora izbacio i dijete. Drugim riječima, vidim možda više mogućnosti i potencijala u tradicionalnoj kulturi da ona ne završi kao refren na usnama crnokošuljaša raznih vrsta. Osim toga, kao neko kome je na srcu i potraga za znanjem o sevdahu, moram priznati da me konzervativci i njihova 'slika' posebno ne uznemiravaju u posljednje vrijeme. To je intelektualno jalova scena sa koje odavno nije došlo ništa interesantno. Problem dakle nije intelektualni nego politički: ti ljudi imaju političku moć kreiranja obrazovnih programa i to je ono što je opasno.

Jesu li mnogi umjetnici i kritičari s tim u vezi previše u defanzivi, tj. da li nam nacionalisti, desničari, konzervativci – često svi na istim pozicijama – prečesto nameću diskurs, teme, ritam? Trebaju li kreativci i kritičari takvih tendencija imati više proaktivan pristup, pokretati drukčiji pogled na kulturu i proizvoditi drukčiju kulturu? Je li to put da se nadglasaju rigidne tendencije?            

Apsolutno vjerujem da je to jedini način da se dugoročno nešto napravi. Alternative se stvaraju i razrađuju onda kada ne puca. Kada zapuca, kasno je da se misli. Mi imamo problem jer su nam konzervativci ocrtali cjelokupno polje djelovanja i šta god da čovjek uradi to već nekako igra na njihovom terenu. Zbog toga svako od nas treba da se zapita da li radi ono što želi ili ono što mu je nametnuto kontekstom.

Koncert Damir Imamović Sevdah Takhta održat će se u petak 5. svibnja u zagrebačkom Pogonu Jedinstvo (u sklopu projekta Začarana močvara). Uz Imamovića, grupu čine udaraljkaš Nenad Kovačić, basist Ivan Mihajlović i violinistica Ivana Đurić.