Bogdan Žižić (1934., Solin) završio je klasičnu gimnaziju u Splitu, a 1957. diplomirao pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Bio je dramaturg u Zagreb filmu, od 1960. do 1964. te njegov direktor, od 1984. do 1990.

Od svog prvog dokumentarnog filma 'Poplava' 1964. godine snimio je više od stotinu naslova, a najviše su ga zanimale kratke dokumentarne forme.

Kako se podsjeća, prva su mu dva cjelovečernja igrana filma, 'Kuća' i 'Ne naginji se van' ovjenčana Zlatnim Arenama, a njima se, kao i filmom 'Daj što daš' (1979.) afirmirao kao vodeći predstavnik struje društvenokritičkoga filma sedamdesetih.

Istomu tematskom krugu pripada i njegov najuspjeliji film 'Rani snijeg u Münchenu' (1984), dok je u 'Cijena života' (1994) obradio ratnu tematiku.

Autor je dokumentarnog filma 'Moj slučaj', posvećenog Vladi Gotovcu, dok je umjetnika Alfreda Pala pratio u filmovima 'Jedna vukovarska priča' i 'Goli otok'. Posljedni dokumentarni film 'Jasenovački memento' snimio je prije pet godina.

Dobitnik je najviših nagrada i priznanja: nagrade Vladimir Nazor za životno djelo te Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića za sveukupan doprinos hrvatskoj kinematografiji i kulturi. Godine 2017. filmski festival u Motovunu dodijelio mu je nagradu Pedeset godina za životno djelo.

Bio je članom ocjenjivačkih žirija brojnih međunarodnih filmskih festivala, a kao jedan od najplodnijih hrvatskih autora kratkometražnih igranih i dokumentarnih filmova (osobito s područja likovnih umjetnosti), nagrađivan je na nizu njih, od Oberhausena i Leipziga do Krakova i New Yorka.

Preminuo je u četvrtak, 29. travnja.