Alen Brlek je pjesnik rođen u Zagrebu 1988. godine, koji je svoje školovanje, osnovno i srednje, proveo u Rovinju i Puli. Dosad je objavio četiri zbirke poezije, kronološki: 'Metakmorfoze' (2014.), 'Pratišina' (2017.), 'Sang' (2019.) i 'Halal zumra' (2023.). Za prvu i treću zbirku je nagrađen, a one su dostupne na stranicama Besplatnih Elektroničkih Knjiga. Iz šturih biografskih podataka još je moguće doznati kako mu je izbor pjesama prošle godine objavljen u Francuskoj, ali i da to nije jedini jezik na koji je preveden. Također, trenutačno radi kao urednik. Sve ostalo je privatno ili na internetu, stoji u bilješci o piscu posljednje zbirke. Premda se u našem kasnonoćnom razgovoru, koji je zbog autorove dislociranosti vršen elektroničkim putem, pokazao izuzetno ugodnim i susretljivim sugovornikom, nije uzalud trošio riječi, nego je ponudio koncizne odgovore na pitanja o svojim pjesničkim počecima, utjecajima, posljednjoj zbirci i planovima.

Kako ste počeli pisati?

- Nakon godina i godina čitanja, i shvaćanja da tekst, odnosno jezik pružaju svojevrsno utočište, odnosno da pisanje i istraživanje jezika i izraza stvaraju prostor bolje preglednosti stvarnosti, i shvaćanja iste, pojavilo se kao neki prirodan nastavak iskustva s tekstom. Iako bi najpreciznije bilo reći da se razvila potreba za vlastitim jezikom unutar kolektivnog, kako bi stvarnost ostala na okupu.

Zašto ste se odlučili za poeziju?

- Pa, i u ovom odgovoru postoji 'nakon godina i godina' dio… Vlastito pisanje s kojim se svatko od nas 'suočava' na početku jest ono naučeno, odnosno predstavljeno kroz obrazovanje kao vrhunac, i sve obično počinje sa rimama. Tako sam isprva pisao sonete, zapravo, kako bih ovladao formom i ritmom, i dok ih nisam savladao do mjere da mi sonetni vijenac nije postao svakodnevica, koju sam potom ispunjavao rap tekstovima, nisam se micao od rime. No, onda se razvila potreba za prenošenjem svega toga u slobodni stih, koji i danas smatram težom formom. Bar meni jest, i tu se negdje poezija ustanovila kao najprecizniji izraz do kojeg mogu doći i od kojeg mogu najviše naučiti o samom jeziku, koji mi je postao 'blaga' opsesija i eto, još jedno 'nakon godina i godina' - poezija mi se nenametljivo naselila u sve.

Koji su autori najviše utjecali na vas?

- Na ovo mi je pitanje najteže pronaći odgovor jer autori kao utjecaj lebde negdje u meni, i više su pletivo nego pojedinačna imena. No, hajde da nekoga bar spomenem… Igor Vuk Torbica, Virginia Woolf, Patti Smith, Charlie Kaufman, Walt Whitman, Celan, PJ Harvey, Franzen, Srđan Valjarević, Olga Tokarzcuk, Marko Pogačar, Dorta Jagić… Lista je zaista bez kraja.

Možete li ukratko predstaviti vašu novu zbirku 'Halal zumra'?

- Ukratko, 'Halal zumra' je suočavanje sa smrti bitnih mi i bliskih ljudi, i s neizlječivom bolesti koju imam, a nitko ne zna o čemu se točno radi. Dakle, suočavanje s nepoznanicama koje donose mnogo mraka u ljudski um i duh pa je u svojoj srži 'Halal zumra' nastojanje i traženje oprosta i mira o tom mraku. Kako kolektivnom, tako i osobnom.

Što znači ta sintagma?

- Praštanje, prihvaćanje mraka kao jednako vrijednog svjetlu, ako se naučimo hodati s njim ruku pod ruku, prihvatiti kao ono što jest, samo još jedna ljudskost u nizu u vremenu koje ga nastoji izbrisati ekstremno napadnim pozitivizmom.

Referirate se na barem dvojicu suvremenih pjesnika - Marka Pogačara i Darka Šeparovića. Koliko su oni utjecali na vaš rad?

- Da, oni su samo dvoje od mnogih autora i autorica s kojima posredno komuniciram kroz posljednje dvije zbirke, vodim određene razgovore poetika i ideja. Rekao bih da su kao i ostali koji se tu nalaze, iznimno utjecali na moj rad, jer ako ne proučavate najbolje od zanata što postoji, stojite sami sebi na putu.

Što predstavlja brajica na svakoj drugoj stranici?

- Brajica, koja se ne može čitati ni prevesti adekvatno, kao blijedi otisak na papiru predstavlja gubitak riječi, posljedično i jezika s kojim se trenutno nosim. Kako je Pogačar rekao, to su razglednice iz prešućenog, koje nije namjerno prešućeno, već označava nemogućnost.

Nagrađivani ste pjesnik. Koliko vam znače nagrade?

- Nagrade su uvijek lijepo priznanje, i donose mnogo u smislu kredibiliteta, a onda i samopouzdanja i odgovornosti prema radu. Stoga ih cijenim, ali gledam ih samo kao trenutna priznanja i ne doživljavam ih osobno jer svjestan sam da sutra mogu napisati užasnu knjigu, s čime nemam problema. Nagrade nisu garancija vještine, ali su momenti koji podsjećaju da na vještini treba raditi neprekidno.

Možete li preporučiti neke mlade umjetnike?

- Uvijek i rado, iako mi kvalifikacija 'mladi' ide strašno na živce; Mili Đukić, Snežana Nikolić, Dalibor Tomasović, Darko Šeparović, Medina Đukić, Dunja Dačić (Dojo), Bojan Todorović, Vida Sever, Josip Čekolj, Stefan Alijević, Maša Seničić, Danilo Lučić, Marija Skočibušić… Ima ih mnogo, u čitavoj regiji i šire, ali zadržao sam se na regiji. Dovoljno je malo i otkrit ćete vrlo raznolik, kvalitetan i provokativan period stvaralaštva koje postaje sve teže definirati. Možda najteže u Srbiji, s obzirom da svi ovdje spomenuti imaju potpuno različite poetike i pristupe jeziku, a kod nas se događa da ono što prije nekoliko godina nismo mogli definirati, danas ima zajednički nazivnik.

Kakvi su vam planovi?

- Planovi su mi posvetiti se književnosti najviše što mogu, raditi redovito i zaći u prostore jezika i izraza u kojima do sada nisam bio. O rezultatima će govoriti kritika.