TV KRITIKA ZRINKE PAVLIĆ

Odlična 'Porodica' uskomešala je zemlje bivše SFRJ: Teška, mučna, ali važna serija o padu obitelji Milošević

  • Zrinka Pavlić
    Autor: Zrinka Pavlić
  • Zadnja izmjena 07.04.2021 16:58
  • Objavljeno 07.04.2021 u 15:51
Boris Isaković kao Slobodan Milošević, Mirjana Karanović kao Mira Marković i Tijana Marković kao Marija Milošević u seriji 'Porodica'

Boris Isaković kao Slobodan Milošević, Mirjana Karanović kao Mira Marković i Tijana Marković kao Marija Milošević u seriji 'Porodica'

Izvor: Screenshot / Autor: screenshot

Mučna i mračna mini-serija o posljednjim danima prije uhićenja Slobodana Miloševića emitirana je na RTS-u otprlike točno na 20. godišnjicu događaja na kraju kojih je predan u Centralni zatvor u Beogradu. Odmah se, poput nekontroliranog požara, službenim i neslužbenim kanalima proširila po cijelom području bivše SFRJ.

Svima onima koji su prije točno dvadeset godina, kada su se odvijali događaji po kojima je snimljena serija 'Porodica', bili dovoljno odrasli i zainteresirani da se svega sjećaju, gledanje ove serije prvo će izazvati dvojake osjećaje povezane s protokom vremena. Zar je tome već dvadeset godina? - upitat će se, baš kao i ja. Pripadamo, naime, generaciji koju su Milošević & co. te s njim povezan YU-masakr toliko obilježili da ih ne možemo staviti na povijesnu distancu koja mu pripada. Stalno nam se čini da i dalje traje, možda s drugim akterima i manifestacijama, ali ipak, kao da ta strašna, mračna jama strave iz prošlosti i dalje izbacuje svoje demone.

S druge strane, neki prizori, ideje, ljudi i pojave iz serije učinit će nam se kao da pristižu iz nekog drugog života, možda ne sasvim zaboravljenog, ali ipak dovoljno dalekog da u nevjerici odmahnemo glavom nad time što je uopće postojao. Početkom dvijetisućitih, kada je Milošević napokon uhićen, a drugi glavni akteri mučnih balkanskih devedesetih netom prije ili uskoro nakon toga preminuli definitivno je završila jedna epoha za Ove Prostore. I iako je na svima nama koji smo živjeli i tada, a živimo i sada ostavila tragove, neke njezine prizore više ne prepoznajemo. Ostavili smo ih daleko za sobom. Potisnuli.

No s prepoznavanjem glavnih antijunaka 'Porodice' sigurno nećete imati problema. Glumci u seriji i njezin autor za to su se dobro pobrinuli i pritom ne govorim (samo) o šminki, frizuri i ostalim điđama kojima su Boris Isaković i Mirjana Karanović vizualno pretvoreni u Slobodana Miloševića i Miru Marković. Serija ne gubi vrijeme na ekspoziciju i objašnjavanje - polazi od ispravne pretpostavke da većina onih koji će je gledati vrlo dobro znaju tko su i što su bili Miloševići. Za one kojima možda nedostaje tu i tamo pokoji detalj da bi stvorili dojam potreban za praćenje radnje tu su arhivski snimci Miloševićevih govora, po stilu, tonu i sadržaju prepoznatljivi čak i onim rijetkima (i vjerojatno s drugih planeta) koji ne znaju tko je bio. Kada se usporede te snimke i Boris Isaković kao Milošević u seriji, fascinantno je koliko ga je glumac uvjerljivo 'skinuo' po mimici i govoru, pogotovo u tome kako se taj govor mijenjao s obzirom na to je li se obraćao nekome nasamo ili gomilama javno. A fascinantno je i koliko sada, s vremenskim odmakom, Miloševićevo držanje i govor na arhivskim snimkama izgleda kao školski i tipičan primjer diktatorskog držanja, na trenutke čak komično nalik nekima iz južnoeuropske povijesti.

Prizor iz serije 'Porodica'

Prizor iz serije 'Porodica'

Izvor: Screenshot / Autor: screenshot

Kada već govorim o usporedbama s europskim diktatorima, zanimljivo je i to da ova serija na trenutke (zapravo, više njih) podsjeća na film 'Konačni pad' Olivera Hirschbiegela iz 2004. Hirschbiegelov film, doduše, prikazuje nešto dramatičniju i globalno značajniju situaciju zadnjih dana pred Hitlerovu smrt i pad Trećeg Reicha, dok serija Bojana Vuletića prikazuje zadnje dane prije Miloševićeva uhićenja, nakon kojeg je ipak još živio kojih pet godina, ali atmosfera klaustrofobije, tjeskobe, panike, napetosti svih prisutnih 'bunkeru' u kojem se skriva posrnuli diktator definitivno je prisutna i u jednom i u drugom slučaju. U 'Porodici' imamo čak i sličan lik svjedoka kao i u 'Konačnom padu' - u njemačkom je filmu to bila tajnica koja se kod Hitlera zaposlila netom prije pada, a ovdje, u seriji, to je mlada poslužiteljica Ana, koja na posao u Rezidenciji nastupa tek nekoliko dana prije Miloševićeva uhićenja te je, zbog prirode svojeg posla, prisutna u podosta intimnih i privatnih situacija među članovima obitelji.

A članovi obitelji Milošević prikazani su... psihotično. Čitala sam po internetu da brojni gledatelji seriji zamjeraju to što je Slobodana Miloševića, njegovu kćer i ženu prikazala kao ljude, odnosno da ih je nezasluženo humanizirala. Uza sve dužno poštovanje prema traumi zbog koje nastaju te kritike, ali mislim da u tome nema ništa loše jer nitko od nas nije ni mislio da su Miloševićevi vanzemaljci iz daleke galaksije niti komodski varani u ljudskom liku, što bi im možda pripisao David Icke. Oni jesu (bili) ljudi, a u seriji je vrlo jasno prikazano da nisu bili ni dobri ni normalni ljudi. Od troje prikazanih članova - Slobodana, Mire i Marije - svaki je poremećen na vlastiti način.

Sam Milošević oličenje je narcističkog psihopata koji se s jedne strane ne može pomiriti s činjenicom da njegove manipulacije, populistički 'šarm' i diktatorska karizma više ne pale - ili barem ne pale kod onih koji sada imaju više moći od njega i odlučuju mu o sudbini. Zbog toga varira između toga da u jednom trenutku grmi kako će uništiti svoje protivnike s pomoću stotine tisuća pristalica koji samo što nisu stigli pred Rezidenciju, u drugom trenutku prijeti samoubojstvom prislanjajući si pištolj uz bradu, u trećem se s golemom nježnošću i brigom obraća kćeri i supruzi, što na ekran izlazi neopisivo jezivo i bolesno, a u četvrtom se miri sa sudbinom jer je 'tako najbolje'. Lik Miloševića, dakle, u seriji je prikazan kao lik funkcionalnog psihopata u raspadu, što JEST karakteristika nekih ljudi, ali ljudi koji su psihopati. Ne izaziva naročito suosjećanje ni razumijevanje niti se kroz takav prikaz pokušava rehabilitirati njegov lik i djelo.

Supruga i kći, za razliku od njega, nisu prikazane nimalo funkcionalno. Kći Marija razmažena je i poremećena agresivka koja vrišti, rida, prijeti, maše pištoljem i puca iz njega kad god s osjeti ugroženom, a to je stalno. Oca očigledno obožava, u jednom mu prizoru čak otvoreno govori da je on njezin junak i bog, a njegova je bolesna privrženost njoj prikazana u scenama poput one u kojoj joj pere kosu. Mirjana Karanović pak sjajno je odigrala Miru Marković, suprugu i veliku ljubav Slobodana Miloševića, čija psihička neuravnoteženost ima onu klasičnu krivulju između jezovite blagosti i zanesenosti u kojoj se čini da lebdi negdje između realnosti i snova te sulude histerije i paranoje u kojima baca šalice kave na poslugu, optužuje najbliže suradnike za špijunažu i šamara kćerku zbog znakova pobune. Ništa u svemu tome ne rehabilitira Miloševiće. Ne znam je li prikaz njih kao takvih ljudi doista i realan - serija, uostalom, prije svake epizode jasno navodi da je riječ o dramatizaciji stvarnih događaja i da nije svaki opis nužno i objektivan - ali dojam koji ostaje nakon prikaza The Porodice jest onaj koji bi se mogao sažeti rečenicom: 'Ajme majko, i ovi suludi psihopati su sve te silne godine drmali cijelom državom. I šire.'

Da sve ne bi ipak ostalo samo u mučnoj i mračnoj atmosferi 'bunkera' pred konačan pad Miloševića, autor Bojan Vuletić pobrinuo se uvođenjem još tri priče u seriju - dvije usko povezane s 'padom' i jedne usputne i, kako će se do kraja serije ispostaviti, možda najslabije razrađene. Dvije priče usko povezane s onim što se odvija u kući Miloševićevih odnose se na zbivanja u Vladi Republike Srbije na čelu sa Zoranom Đinđićem (Uliks Fehmiu), koja pokušava pregovarati s Miloševićem o tome da se mirno preda jer će inače upasti u Rezidenciju s oružanim snagama i 'privesti ili eliminisati' svakoga tko se bude protivio.

Uliks Fehmiu kao Zoran Đinđić u seriji 'Porodica'

Uliks Fehmiu kao Zoran Đinđić u seriji 'Porodica'

Izvor: Screenshot / Autor: screenshot

Druga priča usko povezana s 'padom' jest ona koja se odvija u redakciji državne televizije, gdje urednik 'čika Kosta' Kostović (Ljubomir Bandović) grčevito nastoji održati svoju poziciju 'državnog' urednika povezanog s vlašću te zbog toga angažira mladu i neiskusnu novinarku Natašu (Isidora Simijonović) te preko nje upravljati time koje se vijesti o uhićenju Miloševića emitiraju u koje vrijeme te kako se one prikazuju. I u jednom i u drugom slučaju autor je pokušao prikazati kako su funkcionirale stvari u Srbiji tijekom tog razdoblja - kaotičnog po tome što se nije točno znalo tko drži moć i na koji je način ostvaruje u društvu i državi. Vlada je, primjerice, u provođenju svojih legalnih ciljeva morala angažirati likove kao što je Milorad Ulemek Legija (u seriji ga glumi Vuk Kostić), a način na koji urednik 'čika Kosta' drma televizijskom redakcijom (koju također naziva porodicom) također pokazuje da su stari načini manipulacije javnošću vrlo živi i živahni, unatoč tome što se nova garnitura sprema obračunati s njima.

Najslabija karika serije treća je priča - ona u kojoj (inače izvrsna) Svetlana Bojković glumi umirovljenicu i žestoku simpatizerku Miloševića, koja na čuvanje joj povjerenog desetogodišnjeg unuka odvodi na demonstracije pred Miloševićevom rezidencijom, objašnjavajući dječaku da je Milošević u svemu bio u pravu, da ga zbog toga žele uništiti i sve u svemu, maloga dovodi do zaključka da moraju pomoći Miloševiću. Iako u toj priči ima podosta dramskog potencijala - dječak se gubi, od sestre umirovljene obožavateljice Miloševića doznajemo da s ovom također nešto pishički nije u redu, spominje se i neki deda na kojeg Milošević jako sliči, cijela je priča odrađena malo u pregrubim potezima te s manjkavo odrađenom motivacijom tako da slabašno prenosi poruku o umirućoj gardi Slobinih fanova.

Unatoč tome, riječ je o izvrsnoj, premda iznimno mučnoj, mračnoj i uznemirujućoj seriji, koja je, s obzirom na to o čemu i kome govori, i morala biti takva. Posebno je dojmljiva i montažna sekvenca pred sam kraj, uz pjesmu 'Zemljo moja' grupe Ambasadori, gdje se Miloševićevo uhićenje dovodi u kontekst grozomorne tragedije i krvoprolića diljem cijele bivše Jugoslavije te se time poništava bilo kakav osjećaj žaljenja prema ostarjelom i poraženom diktatoru koji ostaje sam u zatvorskoj ćeliji, tek uz krišku kruha, dva jaja i žlicu pekmeza na stoliću, što je više nego što je priuštio mnogima koji su mu se našli pod čizmom. Odlična serija. Teška, mučna, ali važna. Pogotovo za sve nas koji ne znaju je li u dvadeset godina, otkad se odvila, prošao jedan cijeli život ili se povijest, odjevena tek u nešto drugačije ruho, stalno ponavlja.

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!