Što pamtite kao najdraži, a što kao najteži trenutak Sajma?

Čini mi se da je to bio isti, ili približno jednak, trenutak velike krize Sajma nakon što smo 20 dana prije početka 15. Sajma izgubili sponzora od 100.000 eura. Po prvi put u povijesti Sajma bilo je upitno njegovo održavanje.

Tada je trebalo odlučiti da neće biti kataloga koji je bio spreman za tisak, da se dogovoreni honorari umanjuju (najmanje) za polovicu, da se otkažu sve 'fešte' Sajma, da se režu troškovi koji su već srezani ili se ne mogu rezati; trebalo je odlučiti osakatiti gotov Sajam kako bi se održao.

Te rezove i sad dobro pamtim kao nešto najteže što sam morala učiniti. Isti taj trenutak proizveo je i veliku podršku Sajmu. Pisma podrške slali su znameniti autori poput Petera Esterhazyja, Claudija Magrisa i Tess Gallagher, a izdavači su odmah priskočili u pomoć, kao i nekadašnji suradnici.

Javilo se nebrojeno Puljana s dirljivim pitanjima kako mogu pomoći: trebamo li neki prostor, trebamo li hrane i vina za autore? Livio Morosin tada je skladao himnu Sajmu 'Dajte mi libar'. Ali ono što najviše pamtim peticija je mladih Puljana, pulskih gimnazijalaca, pod nazivom 'Hoćemo naš Sajam!'. Tu podršku pamtim kao jedan od najsretnijih trenutaka na Sajmu.

Što vam ostaje kao neostvareni plan i kojeg pisca biste voljeli dovesti?

Kod nas želja da dovedemo nekog pisca uvijek ovisi o temi Sajma. Znam da bi bilo daleko jednostavnije, što su mi i predlagali neki suradnici, da se svake godine pozovu tri-četiri velike svjetske zvijezde i tu je posao gotov. Naravno da je divno na Sajmu imati slavne autore poput Umberta Eca ili Orhana Pamuka, koji su nam bili u Puli, ali još je zanimljivije kada dođe autorica poput Ece Temelkuran, koja je bila gotovo nepoznata i nama i publici, te svojom karizmom, hrabrošću i posebnošću očara cijeli Sajam i otvori nam neke nove svjetove.

Na takve autore, poput Ece ili recimo Aleksandra Genisa, koji nas je oduševio prošle godine, nailazimo baveći se temom i zato nam je između ostalog ona bitna u stvaranju Sajma.

Uglavnom sam većinu planova ostvarila, ali njihovom realizacijom rađaju se novi. Ipak, s vremenom dolazi do zasićenja, ili kako mi u Istri kažemo: 'štufa san', planova i programa Sajma.

Ostaje mi još jedan: da se povučem s mjesta direktorice i da me na tom mjestu zamijeni jedna od novih 'mladih lavica' Sajma: Rea Korani, Iris Mošnja ili Tina Znezerović. Meni je želja kreirati programe sasvim različite od onih sajamskih, u Literarnoj kući koju želimo osnovati.

Kako procjenjujete društvenu i kulturnu važnost Sajma?

Pitanje je postavljeno krivoj osobi. Teško je to procijeniti iz sajamske perspektive. Sajam radim i živim te sigurno nisam objektivna. Ono što je evidentno i primjetno jest da Sajam pokreće prostor oko knjige, stvara dobru atmosferu, voljen je i od publike i od autora. Zasigurno je u dvadeset godina postojanja podigao ljestvicu i modificirao koncepcije kad je predstavljanje knjiga u pitanju. Znano je da Sajam ima i šire značenje, jer mi smo snažno regionalno središte autora te nastojimo intenzivnije potaknuti međunarodno povezivanje struke; priznati smo i izvan granica naše zemlje, ali opet mi se najvažnijim čini onaj trag koji smo ostavili u generacijama koje su rasle uz Sajam.

Svih ovih 20 godina vrlo blisko surađujete s hrvatskim izdavačima. Kako bi glasio vaš sažetak izdavačke branše u tom periodu?

U ovih dvadeset godina bilo je toliko uspona i nešto više padova da vam se zavrti u glavi. Poslijeratni zanos, pa prvo uvođenje PDV-a na knjigu, nešto zlatnih godina početkom 2000-ih, koje su se svima obile o glavu, stvaranje kiosk-nakladništva i uništenje knjižarske mreže, kriza bez kraja koja i danas traje. U svom tom metežu i zbunjenosti nestalo je dobrih izdavača, a mnogi su sada na izdisaju, na koljenima.

Svaštarenje s knjigom postala je naša stvarnost pod izlikom da 'treba preživjeti'. Desetljećima smo udaljeni od uređenog tržišta knjiga koje ima svoje nakladnike, distributere, knjižare, organizatore festivala i sajmova; u kojem svi rade svoj posao i potiču se jer znaju da se samo tako mogu razvijati i tako opstati. Neko rješenje, barem privremeno, kad nema sustavnog, ne nazire se jer nekadašnji entuzijazam i zajedništvo izdavača (jedno takvo srušilo je Škegrin PDV na knjigu) potpuno su usahli, gotovo nestali. I još nešto - nije sve u velikoj ekonomskoj krizi koju knjiga itekako osjeća i u odnosu vlasti prema knjizi. Puno je toga i na samim izdavačima.

360414,360439,358977,357529

Kakvim vidite Sajam u narednih 10 godina?

Vidim ga živahnim, s novim koncepcijskim zamislima, još beskompromisnijim i profiliranijim. Neizbježno će Sajam i u sljedećih deset godina biti odraz svjetonazora i kreativnosti ljudi koji ga stvaraju. Kod nas se upravo događa smjena generacija na Sajmu te je stasala nova koja ga već pomalo preuzima i bit će to njihovih deset godina. Deset godina Matka Plovanića, Vibora Juhasa, Nine Plovanić i već spomenutih: Ree, Iris i Tine. Poznajem ih dobro jer sam im mentorica i vjerujem da će zadržati otvorenost Sajma prema novim idejama i novim ljudima, znatiželju i želju za istraživanjem, ludističku notu dosadašnjeg festivala.

Nives Celzijus dobila je tužbu protiv Sajma zbog nedodjeljivanja nagrade za hit godine. Kako danas gledate na tu 'trakavicu' i da se vratite nekoliko godina unazad, biste li postupili isto?

To je za mene i za cijelu ekipu Sajma završena epizoda. Ta 'trakavica', kako je vi zovete, slika je kulture, društva i svijeta u kojemu živimo. Iskreno, ne mislim o tome, osoba sam trenutka i uvijek okrenuta onome što me čeka. Jednostavno nisam tip koji se vraća unazad, lamentira o prošlosti i razmišlja što bi bilo da je bilo, kako bi bilo da nije bilo, ne zamaram se time.

Koliko je za Sajam bitna što bolja produkcija, a koliko odabir i dovođenje gostiju?

Bitno je i jedno i drugo. Istom snagom pristupamo razradi teme, odabiru autora i produkciji. Temu razrađuje Programski odbor u kojem su ove godine posebno 'potegnuli' Ann Kathrin Godec sa svojim idejama za program Jučerašnji svijet, Vladimir Šagadin za Strip, a Miodrag Kalčić za program Puna je Pula. Kad dođe do produkcije, stvarno svi uživamo - trenutak je to kad zacrtani program doživljava kreativnu transformaciju koja i nas same ponekad iznenadi. Nema organizatora na Sajmu koji ne smišlja nove načine oblikovanja programa. Ipak, u tom dijelu posla nenadmašan je Mauricio Ferlin sa svojim neobičnim oblikovanjem scenskih događanja, intervencijama u prostoru, promišljanjima promocije Sajma, sloganima, spotovima i vizualnim iznenađenjima. Odnedavno ga prate Matko Plovanić i Vibor Juhas te su njih trojica ove godine oblikovali puno toga, a između ostalog, cijelu jednu ulicu u čast stripa. Ulicu smo prozvali 'Stripovska ulica – Via dei fumetti – Strip Strasse', a sadržavat će sve što jedna ulica treba imati: galeriju, knjižnicu, kafić, oštariju i knjižaru (naravno, sve u znaku stripa!).