Na temu malo poznatog pogrebnog običaja uzimanja 'mirila' pokojnika umjetnici Josip Zanki i Bojan Gagić od 2001. do 2008. izveli su performans tri puta u Italiji, jednom u Americi, a lani na zagrebačkom Bundeku. To je bila prva i posljednja izvedba u Hrvatskoj, nakon koje je višegodišnji projekt dokumentiran u monografiji 'Mirila' koju je izdala Fraktura
Drevni običaj uzimanja 'mirila' pokojnika izvodio se u velebitskom kraju, o čemu danas svjedoče ostaci kamenih ploča s urezanim simbolima ili inicijalima pokojnika. Uzimanje mjere pokojnika običaj je za koji se pretpostavlja da potječe iz prethelenističke Grčke.
Nakon naricanja nad odrom, tijelo pokojnika bilo bi umotano u platno i nošeno prema grobu. Prije dolaska na groblje, povorka bi zastajala i na ravne kamene ploče položila bi tijelo te na glavu i stopala stavila bi kamen uzimajući tako 'mirilo'. Prema pisanju Josipa Zankija, 'mirila' su poredana po rodu i porodici pokojnoga, bez kastinskih ili spolnih odvajanja. U velebitskom i podvelebitskom kraju poštovana su više od groblja.
'Po starim vjerovanjima, to su bila mjesta gdje počivaju duše pastira uz bok duša svoga ovčjeg stada', istaknuo je Zanki u knjizi 'Mirila'.
Josip Zanki i Bojan Gagić svojim performansom rekonstruirali su davno zaboravljeni običaj polažući tijela živih na kamene ploče, čime su željeli svrnuti pažnju na misterij smrti. Interaktivnu instalaciju 'Mirila' izveli su prvi put u svibnju 2001. u kripti nekadašnjega franjevačkog samostana u talijanskoj Scardavilli, a posljednji put izveli su ga 2008. u zoru na obali zagrebačkog jezera Bundek.
U performans su autori Zanki i Gagić uključili i vlastito, obiteljsko iskustvo.
'Smrt koja je u meni izazvala prvo stvarno razmišljanje bila je ona moga ujaka ujesen 1991. Umirao je nekoliko dana. Njegovo je tijelo u tim trenucima bilo izuzetno snažno, vezali su ga za krevet i držali čvrsto stegnuta kožnatim remenjem. Njegova duša borila se s odlaskom u svjetove onostranoga, tako loše dizajniranima u holivudskim filmovima. Jedine rečenice koje je izgovarao bile su: Ne to! I: Ne tu! Nas, koji smo sve to pratili u vlastitom neznanju i tuposti obuzela je nemoć', zapis je Bojana Gagića 'Mirilima'
'Što se događa između, kako izgleda transcendencija? To je osobno iskustvo, za svakoga drukčije, i ne treba o njemu govoriti. Dovoljno je reći da je prijelaz nezamjetan.
Drveće nas oplakuje, a duša posljednji put gleda prema istoku, posljednji i prvi', iskustvo je Marka Pašalića, jednog od sedmero sudionika čiji su tekstovi o iskustvu sudjelovanja u performansu, uz mnoštvo fotografija, sastavni dio ove zanimljive monografije.
