Što je to žena? I tko je ona? Anđeo, demon, inspiracija, glumica? Jesam li ja takva? Bih li mogla biti takva? I ono najvažnije - bih li htjela biti takva? To su samo neka od pitanja koja se otvaraju na izložbi 'Postajanje' u zagrebačkoj Galeriji Događanja, iza koje stoji splitska fotografkinja Glorija Lizde, a koja je, kao dio festivala Organ Vida, otvorena do 4. veljače.

Lizde, koja je preddiplomski studij Filma i videa završila na Umjetničkoj akademiji u Splitu, a diplomski studij Fotografije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, dosad je imala šest samostalnih izložbi i sudjelovala je na brojnim skupnim, u Hrvatskoj i inozemstvu. Široj javnost za oko je najviše zapela projektom 'F20.5', potresnom serijom fotografija na kojima prikazuje traumu iz djetinjstva, period u kojem je njezin otac bolovao od rezidualne shizofrenije. Rekostruirajući vlastitu prošlost i reinterpretirajući očeve vizualne halucinacije, Glorija je u ovim radovima inscenirala situacije u koje je postavila svoje sestre blizanke i sebe, kako bi osvijestila i prikazala utjecaj koji je bolest imala na cijelu obitelj. Fotografiju je, kako je rekla, koristila poput terapije, kako bi s odmakom ponovno proživjela i prihvatila snažna iskustva i sjećanja, utjelovila ih i transformirala te na taj način iznova upoznala sebe.

Što je bio poticaj radu i izložbi 'Postajanje', u kojem propitujete pojam žene i ženskosti?

Rad 'Postajanje' započela sam prije nekoliko mjeseci spontanim razgovorima s raznim ženama na društvenim mrežama. Negdje, u literaturi, naišla sam na pitanje 'Kada se najviše osjećaš kao žena?' i nisam uspjela samoj sebi odgovoriti pa sam ga postavila javno i dobila zanimljive odgovore mnogih mladih žena. Nakon još nekoliko pitanja odlučila sam fotografirati žene koje su mi se javljale te ih kao protagonistice postaviti u razne mitove i vjerovanja o ženskosti i ženskoj prirodi. Na taj način željela sam da zajedno preispitamo pojam žene i postajanja, odnosno odrastanja u ženu.

Kao polazište uzimate maksimu Simone de Beauvoir - 'Žena se ne rađa. Ženom se postaje'.

Mislim da sam se odlučila baviti tom rečenicom upravo zato jer mi nije bila jasna. Nisam znala na što de Beauvoir misli kada govori da se postaje ženom jer kako postati nešto što već jesi, kako mogu postati ženom ako sam već rođena kao žena, ljudi me oslovljavaju u ženskom rodu, imam sve karakteristike žene itd. Međutim onda sam počela sve više razmišljati o tome što je moje žensko, a što sam prisvojila ili što mi je nametnuto kroz odrastanje? Prema Elizabeth Wright možemo govoriti o ženskom (ukazujući na prirodu) ili o ženstvenom (ukazujući na kulturu) pa prema tome možemo razmišljati što je dio našeg identiteta, a što je naučeno, društveno i kulturno uvjetovano? Odgovoriti na ovo pitanje je teško, možda i nemoguće no samo razmišljanje i preispitivanje je već dostatno.

U radu i na izložbi osobito se dotičete majčinstva. Kako ga osobno doživljavate?

Mislim da je prirodno dotaknuti se majčinstva kad god pričamo o bivanju ženom, a pogotovo kada se govori o ženama u kasnim 20-ima i ranim 30-ima kada je pitanje reprodukcije izuzetno bitno. Zanimljiva mi je bila postavka da postoji taj prirodni biološki sat koji se ne miče bez obzira na ljudski napredak, duži životni vijek, rađanje u kasnijoj životnoj dobi i sl. Mislim da je danas majčinstvo vrlo rijetko izbor, od svake žene se očekuje da će stupiti u brak i, naravno, roditi djecu. Ženama se majčinstvo vrlo često predstavlja kao jedina svrha u životu, upravo od strane najbližih, ali i od društva općenito jer se njeno tijelo tretira kao javno dobro, a individualne odluke o postajanju majkom kao pitanje opstanka čovječanstva. Djevojčice se uči da je trenutak kada se postaje ženom zapravo trenutak kada se postaje majkom. Majčinstvo je predivno i bogato životno iskustvo, no mora biti svjesna i autonomna odluka.

To je samo jedan od brojnih primjera mitova, legendi i uopćenih vjerovanja o ženi i o njenoj 'ulozi' u svijetu. Koje ipak smatrate najštetnijima ili vam najviše smetaju?

Svi mitovi i vjerovanja čine neku cjelinu odnosno jedno rijetko postoji bez drugog pa npr. mit o braku izravno ima veze i s mitom o majčinstvu, a onda vrlo vjerojatno i s mitom o domaćici. Osobno me najviše dotiče mit o ljepoti jer se stalno moram podsjećati da je moja ženstvenost privatna stvar. Velik dio ovog rada nije samo kritika tih vjerovanja već pokušaj da se ženama ponovno priskrbi autonomija nad vlastitim tijelom i vlastitim odlukama. Nije pitanje treba li se žena šminkati ili ne da bi bila žena, već zašto to radi ili ne radi? I jedno i drugo je u redu dok god govorimo o samostalnoj i svjesnoj odluci koja nije pogodovanje društvu i tradiciji.

U fotografiji se tu i tamo javljaju autorice i autori koji prikazuju 'stvarne' žene, sa svim njihovim 'nedostacima', odnosno u prirodnom izdanju. Kako komentirate ovakve pokrete ili inicijative i što mislite o utjecaju društvenih mreža i fotografija koje se na njima objavljuju na žene i njihovu samosvijest?

Svaki pokret ili inicijativa koji uključuje 'stvarne' žene za mene je pohvalan, međutim problematična je sama konstrukcija termina 'prava' ili 'stvarna' žena jer time uvijek isključujemo određene skupine žena. Mislim da veća uključivost mora postojati, no često u velikim, komercijalnim kampanjama postoji drugi ekstrem, a to je da se prikazuje isključivo plus-size žene pa opet ostaje skupina žena koje nisu reprezentirane, uglavnom žene konfekcijskog broja 38-40, žene koje nisu pothranjene no nemaju ni izražene obline. Kad govorimo o društvenim mrežama svakako možemo spomenuti influenceri/ce koji pridonose mitu o savršenoj, zapravo nepostojećoj ženi u obliku retuširanih i visoko režiranih fotografija koje se predstavljaju kao spontani trenutci iz svakodnevnice, no ipak se, kao suprotnost tome, pojavljuju drugi influenceri/ce koji koriste društvene mreže kako bi govorili o različitosti, osobnim problemima, nesavršenom tijelu, traumatičnim iskustvima itd.

U svojoj ranijoj seriji fotografija 'F20.5' bavili ste se temom mentalne bolesti, točnije rezidualne shizofrenije od koje je bolovao vaš otac. Fotografije su inscenirane reinterpretacije njegovih halucinacija, a izvodite ih vi i vaše sestre blizanke. Kako se ova bolest manifestirala kod vašeg oca?

Rezidualna shizofrenija je jedan od mnogih tipova shizofrenije. Za nju je karakteristično da se izmjenjuju aktivna i pasivna stanja, laički rečeno. Osoba koja boluje ima epizodu shizofrenije koja je obilježena npr. halucinacijama (vizualnim, taktilnim, auditivnim itd.) te može trajati nekoliko sati ili nekoliko dana. Nakon toga slijedi razdoblje mirovanja u kojem osoba pokazuje druge simptome kao manjak interesa za događanja oko sebe, povučenost, pasivnost itd. U slučaju mog oca postepeno se mijenjao tip shizofrenije da bi konačna dijagnoza bila rezidualna shizofrenije odnosno F20.5 što joj je i šifra prema Međunarodnoj klasifikaciji bolesti i srodnih zdravstvenih problema.

Koliko vam je godina bilo kad vam je otac obolio i što vam je bio poticaj da ispričate njegovu priču na ovaj način?

Vrlo je teško reći kada je otac obolio od shizofrenije budući da se to događalo postepeno, no imala sam otprilike četiri ili pet godina. Nakon desetak godina otac je počeo pokazivati znakove poboljšanja i ozdravljenja. 'F20.5' je moj diplomski rad pa sam do te teme došla kroz prijašnje fotografske vježbe na Akademiji dramske umjetnosti kad sam fotografirala oca u njegovom svakodnevnom životu, dok trenira za maraton, dok kuha, odlazi u trgovinu itd. Ova tema je stoga došla prirodno i izuzetno mi je drago da ju je i moj otac dočekao s odobravanjem i da mi je dopustio da javno ispričam i njegovu priču. Radeći ovaj projekt često sam razmišljala o moralnoj odgovornosti zato što se ne tiče samo mene već mog oca, majke i sestara koje su i prikazane na fotografijama. Jako je komplicirano pričati tuđu priču i odrediti koliko toga smijem podijeliti s drugima no imala sam sreću da mi je obitelj dala svoju nesebičnu podršku.

Projekt je, rekli ste, terapijski djelovao na potisnutu obiteljsku memoriju. Možete li se osvrnuti na to na koje vam je konkretne načine pomogao te na to koji su generalno terapijski učinci fotografije?

Kad govorimo o fotografiji, uvijek govorimo o prošlim trenutcima, bilo da se radi o profesionalnim, umjetničkim radovima ili našim privatnim fotografijama pospremljenima u albume. Samo razgovaranje o fotografiji koja ima određeno značenje za osobu već ima terapijske učinke. To i jest jedna od mnogih metoda tzv. fototerapije koja se koristi u psihoanalizi. Čitajući više o raznim metodama pokušala sam se voditi tehnikom inscenacije koju je koristila britanska fotografkinja Jo Spence, a koja podrazumijeva prerušavanje u drugu osobu, bilo koristeći odjeću, šminku, položaje, lokacije i sl. Bitno je naglastiti da kod fototerapije nije bitna tehnika, talent ni kvaliteta fotografske opreme, upravo suprotno; naglasak je na samom performansu, na osjećaju, na motivu. Smatram da sam ovim radom najviše pomogla sebi time što sam si demistificirala pojedine događaje te uspjela bolje razumjeti očevu, ali i majčinu poziciju u cijelom tom razdoblju. Mislim da nije lako ponovno proživljavati situacije iz prošlosti, pogotovo ako govorimo o recentnoj prošlosti ili snažnim traumama, no fotografija i umjetnost općenito pomažu upravo u trenutcima kad riječi nisu dovoljne ili kad nešto još nije toliko jasno da bi se objasnilo ili izreklo.

Budući da je tema mentalnih bolesti kod nas (a i inače) priličan tabu, kako je vaša okolina reagirala na ovaj vaš projekt, kakvi su bili komentari?

Iskreno me iznenadilo koliko je projekt dobro prihvaćen što mi samo govori da se treba još i više govoriti o ovakvim temama. Također sam bila iznenađena koliko ljudi mi je ispričalo vrlo osobne priče o vlastitim problemima s mentalnim zdravljem, ili problemima njihovih bližnjih, a uglavnom se radilo o osobama koje nisam poznavala prije izložbe. Mislim da ljudi žele dijeliti svoja iskustva i svoje traume, samo rijetko žele biti prvi koji će to reći.

Što inače mislite o prikazivanju teme mentalnih bolesti u medijima i umjetnosti?

Svi znamo da se mentalnom zdravlju ne pridaje dovoljno pozornosti ni u medijima ni u našim privatnim životima, pogotovo kad usporedimo reprezentaciju fizičkog zdravlja o kojem se dosta govori. Smatram da smo suočeni s vrlo teškim razdobljem, s ogromnim razinama stresa, s porašću depresije, anksioznih poremećaja, paničnih napadaja itd., međutim kao da još uvijek ne shvaćamo koliko je mentalna higijena važna. Osobe s narušenim mentalnim zdravljem često su okarakterizirane kao slabe, nemoćne, kao da bi trebale moći riješiti to isključivo snagom volje, a tome svakako u velikoj mjeri doprinose mediji koji uglavnom produbljuju stigmu. Zanimljivo je da se u filmskoj umjetnosti osobe s mentalnim problemima često nalaze u ulozi ubojice, tlačitelja, zlostavljača i sl., što pridonosi tome da zaziremo od samog pojma 'mentalna bolest' jer se oboljele osobe prikazuje ili kao slabiće ili kao luđake. Svakako želim spomenuti pozitivne primjere kao npr. emisija Aleksandra Stankovića 'Nedjeljom u 2' u kojoj se govorilo o depresiji zatim inicijativu Boli me koja na izrazito kreativan način progovara o mentalnoj higijeni te Zajedno snažniji - Integrativni centar mentalnog zdravlja kojeg entuzijastično vodi doktor Igor Salopek.

Mlađa je generacija sve otvorenija oko pričanja o svojim problemima s mentalnim zdravljem, prije svega na društvenim mrežama. Kakva je situacija s vašim vršnjacima?

Mislim da ljudi osjećaju sve jaču potrebu pričati o mentalnom zdravlju pa u nedostatku aktivnosti službenih organizacija pokreću vlastite inicijative. Društvene mreže su sjajan alat za to ne samo zato što mogu doprijeti do velikog broja ljudi već i zato što omogućuju neku vrstu anonimnosti, odnosno osoba može jednostavno pratiti određene stranice, inicijative, bez da se sama izjasni o potencijalnim vlastitim mentalnim 'problemima'. U razgovorima s prijateljima shvatila sam da barem svaka druga osoba, ako ne i svaka, ima nekakvu poteškoću bilo da pati od tjeskobe, napadaja panike, depresije ili je na rubu da doživi nešto od navedenog.

Nakon studiranja u Zagrebu vratili ste se u rodni Split i sada tamo živite i radite. Koliko uspijevate živjeti od fotografije i svoje umjetnosti i kakva je umjetnička scena u Splitu?

Točno, živim i radim u Splitu i čini mi se da uz ovu izjavu uvijek moram pridodati objašnjenje zašto ne živim u Zagrebu, pogotovo zato što sam tu i studirala. Nadam se da ćemo s godinama napustiti taj način razmišljanja da ako želiš uspjeti moraš živjeti u Zagrebu ili, što je danas češće, u Beču, Berlinu, Parizu itd. Volim život u Splitu i imam sreću da radim u struci odnosno 'živim' od fotografije kroz razne komercijalne projekte. Splitska umjetnička scena je vrlo zanimljiva jer je svugdje takva, a samo ne u Splitu. Mislim da je Split dao neke izvrsne pisce, mnogo filmaša i općenito vizualnih umjetnika no malo tko je ostao ovdje što je dovelo do toga da se u gradu jako malo stvari događa, gotovo ništa, a da i ono što se dogodi rijetko prelazi gabarite lokalne sredine. Međutim uvijek postoje pojedinci kojima je stalo do Splita i koji nastoje raditi na boljitku kulturne scene grada.