FILMSKI OSVRT ZRINKE PAVLIĆ

'Miljenica' - ovako bizaran prikaz intriga s kraljevskih dvora još niste vidjeli

  • Zrinka Pavlić
    Autor: Zrinka Pavlić
  • Zadnja izmjena 01.02.2019 14:27
  • Objavljeno 01.02.2019 u 14:26
Rachel Weisz u filmu 'Miljenica'

Rachel Weisz u filmu 'Miljenica'

Izvor: Profimedia / Autor: Backgrid

Duhovit, bizaran, prost, čudan - film 'Miljenica' sve je ono što su filmovi Yorgosa Lanthimosa bili i dosad, ali ova kostimirana dramedija s Olivijom Colman, Emmom Stone i Rachel Weisz grčkom je redatelju nekako najbolje 'sjela'

Početak je osamnaestog stoljeća u Engleskoj i na kraljevskom prijestolju stoluje kraljica Ana (Olivia Colman), žena krhkoga zdravlja i još krhkijeg interesa za vladanje kraljevstvom. Zemlja je u ratu s Francuskom i parlamentarne stranke na dvoru se bore oko toga treba li nastaviti rat pod cijenu povećavanja poreza na zemlju ili pokušati sklopiti mir. Kraljica Ana ne zna točno što bi s time, a i baš je previše ne zanima, no zato je tu njezina vjerna dvorska dama i savjetnica, Sara Churchill, vojvotkinja od Marlborougha (Rachel Weisz), inteligentna, oštra i ambiciozna matrona koja preko kraljice praktički vlada državom. Kraljica i Lady Marlborough vrlo su bliske i nijedan, ali baš nijedan parlamentarni političar - frivolna bratija urešena kovrčavim perikama, napudrana preko svake granice dobrog ukusa i utegnuta u satenske tajice - ne može se mjeriti s utjecajem Lady Sare na kraljicu.

No onda se u cijeloj priči pojavljuje mlada Abigail Hill (Emma Stone), rođakinja Lady Sare, koju je njezin nekad plemenitaški otac na kocki izgubio i predao u konkubinat izvjesnom Nijemcu i koja je, nakon djetinjstva provedenog u plemićkom odgoju i luksuzu, sada na prosjačkom štapu. Abigail traži zaposlenje u kraljevskoj palači i dobiva ga - kao sluškinja koja pere podove toksičnom lužinom i spava na podu s boležljivim robljem iz podruma. No kada Abigail jednoga dana otkrije da kraljica, koja boluje od gihta i još nekih gadnih boleština zbog kojih jedva hoda - baca se na pronalaženje ljekovitih biljaka, samoinicijativno ublažava kraljičine tegobe i uspijeva zaobilaznim putem zaraditi unapređenje u kraljičinu sobaricu. I tu počinje nadmetanje Lady Sare i mlade Abigail za kraljičinu naklonost.

Osnova je to za priču najnovijeg filma grčkog redatelja Yorgosa Lanthimosa, 'Miljenica' (The Favorite), kostimirane dramedije o dvorskim intrigama i ženskom rivalstvu na dvoru zadnje vladarice iz dinastije Stuarta. Priča je to koja ima i temelj u stvarnosti jer je britanska kraljica Ana, koja je vladala Velikom Britanijom početkom 18. stoljeća doista imala blisku suradnicu i savjetnicu Lady Saru, vojvotkinju od Marlborougha, koja je, nakon svađe i prekida prijateljstva s kraljicom napisala memoare u kojima je dobrano iskritizirala kraljicu kao potpunu neznalicu i prestrašenu, neodlučnu vladaricu.

  • +5
  • +2

Miljenica

Izvor: Profimedia / Autor: Backgrid

No dok sve to ovako napisano zvuči kao predložak za 'klasičan' kostimirani film o dvorskim intrigama, svakome tko je ikada pogledao ijedan film Yorgosa Lanthimosa bit će jasno da to ovaj film nije niti može biti. Redatelj je to koji nam je priuštio filmove 'Očnjak', 'Jastog' i 'Ubijanje svetog jelena', u kojima se dotični prije svega bavio time da nam pokaže koliko su ljudi bizarna stvorenja i na što su sve spremni u svojim malim, beznačajnim životima. Tako je pristupio i 'Miljenici' - poslužio se nekim elementima klasične kostimirane dvorske drame, ali ju je zatim okrenuo naglavačke.

Prije svega - iako to vjerojatno neće biti ono o čemu većina kritičara govori kada govori o ovom filmu - u filmu je vrlo izražena klaustrofobija. Svi filmovi koji govore o dvorskim intrigama obilježeni su tim prostorom, dvorom, iz kojeg se rijetko izlazi i iz kojeg je izvanjski svijet praktički nevidljiv, i to je logično, jer je takva najčešće i perspektiva monarha, odnosno bilo koje vrlo visoke, vladajuće i privilegirane klase. No kraljevski dvor kod Lanthimosa još je suženiji, sveden na koje dvije-tri prostorije i jedan dugački hodnik, jednu livadu na kojoj Lady Sara vježba pucanje i jednu prostoriju za služinčad u podrumu. Uz bizarne i nakošene kuteve snimanja, prikaz potpuno besmislenih aktivnosti kojima se dvorjani zabavljaju u slobodno vrijeme (utrke pataka, gađanje golih mladića rajčicama), kraljicu koja rijetko ustaje iz kreveta ili invalidskih kolica te sedamnaest zečeva s kojima živi, svakim obilježavajući jednu od svojih neuspješnih trudnoća ili jedno od svoje mrtve djece - ovo je film koji vas već i samim svojim ambijentom uvlači u poremećen i čudan svijet svojih likova. Lanthimos je to radio i prije, posebice u 'Očnjaku' ili u zajednici odbjeglih pobunjenika u 'Jastogu', ali ovdje mu je nekako najorganskije 'leglo' u priču.

Foršpan za film 'Miljenica'

Izvor: Društvene mreže / Autor: YouTube

Zatim je tu ono o čemu drugi kritičari najviše pričaju - izokretanje rodnih uloga u dvorskoj priči. Nije samo stvar u tome da su Lanthimos i njegovi scenaristi prikazali žene kao glavne akterice u igrama moći na dvoru. To ne bi bilo ništa osobito novo, vidjeli smo takve linije priče u brojnim filmovima, primjerice, u 'Opasnim vezama'. No u ovom je filmu zanimljivo to što se ženama ne pridaje nekakva posebna 'ženska' kvaliteta u spletkarenju i igranju za svoje interese. One se ovdje zapravo ni po čemu ne razlikuju od onoga kako se inače prikazuje muškarce u takvim pričama. Prljave su, psuju, donose odluke na temelju svojih tjelesnih zadovoljstava, grube su i proste, ne ustežu se od nimalo damskog jezika i izražavanja, okrutne su i fizički, a ne samo mentalno i manipulatorski.

Na kraju, tu je i ta duhovitost, zbog koje je Lanthimosov film naveliko nazivan komedijom, iako on to zapravo nije. Riječ je o psihološkoj drami i kostimiranoj priči s dvora, ali je ona dobrim svojim dijelom istinski smiješna, s replikama i situacijama koje izazivaju glasan smijeh ili barem onaj osjećaj zadovoljstva kada prepoznate istinski pametnu i dobru foru. Vrlo neobično za filmove o dvorskim intrigama, čiji junaci, doduše, i inače znaju biti pametnjakovići oštra jezika i razigrana uma, ali rijetko kada baš ispadaju totalno komično - no nije nimalo neobično za Yorgosa Lanthimosa, čiji filmovi oduvijek sadrže takve, iznenađujuće urnebesne momente. Ovdje su mu se, međutim, nekako najbolje uklopili u priču, u čitav kraljevsko-dvorski apsurd.

Uloga Olivije Colman izdvaja se kao najjača

Uloga Olivije Colman izdvaja se kao najjača

Izvor: Profimedia / Autor: Backgrid

Na kraju - ali ni slučajno najmanje važno - tu je fenomenalan glumački trio Olivije Colman, Rachel Weisz i Emme Stone, koje su čitav film izvele kao kakav masterclass iz savršene glume i organskog uranjanja u karakter. S pravom se tu najviše hvali Oliviju Colman, koja je iznimno uvjerljivo utjelovila bolesnu, nesretnu, nestabilnu i umnogome tragičnu, ali istodobno i mušićavu vladaricu, no prava je junakinja, ako se mene pita, ovdje ipak Rachel Weisz kao Lady Marlborough, izuzetno kompleksna antijunakinja priče i nevjerojatn prokrvljen lik pametne žene koja, u doba kada to za žene nije bilo nimalo lako, vrlo direktno i dominantno gura zbivanja prema svojim ciljevima, a da pritom ni u jednom trenutku ne djeluje kao kakva superjunakinja ili bioničko stvorenje kojemu zemaljska bića ništa ne mogu.

Neki su zbog toga ovaj film nazvali feminističkim, i on to možda u nekim aspektima jest, no u nekim je aspektima, ruku na srce, i podosta mizogin. Nije, međutim, ni mnogo nježniji prema muškarcima pa to nekako na kraju cijele balade zapravo i nije važno. Kao i svaki put dosad, Lanthimos je svojim prepoznatljivim autorskim rukopisom ispričao još jednu priču o tome da su ljudi bizarna stvorenja od krvi i mesa, istodobno predvidljiva i nepredvidljiva, odvratna i zanimljiva, smiješna i tragična. I to je učinio na način koji još niste vidjeli. Što više uopće možemo očekivati od ovakvoga filma?

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!