TV KRITIKA ZRINKE PAVLIĆ

Serijal Gorana Milića 'What's up America' simpatičan je i svjež, ali zašto uvijek mora uplesti cijene iz samoposluga i s placa?

  • Zrinka Pavlić
    Autor: Zrinka Pavlić
  • Zadnja izmjena 02.02.2021 14:27
  • Objavljeno 02.02.2021 u 13:22
Goran Milić u serijalu What's Up America

Goran Milić u serijalu What's Up America

Izvor: Screenshot / Autor: HRT

Goran Milić i njegova mlađahna ekipa uspjeli su se sa serijalom 'What's up America' jako dobro snaći u uvjetima globalne epidemije, čak su i sve te 'krivine' koje su morali izvesti da bi ipak snimili serijal na kraju svemu dale jednu novu, simpatičnu i svježu perspektivu. No neke uobičajene Milićeve boljke ipak se naziru ili čak dominiraju pokojom epizodom.

Oduvijek sam bila slaba na Gorana Milića. Odrasla sam uz njegove Dnevnike i roditelje koji su ga uvažavali i hvalili, govoreći da je svjetski čovjek, da govori sto jezika i uglavnom ga doživljavajući kao izvanserijsku pojavu u moru novinarskih TV aparatčika bivšega sistema. S godinama i s promjenom sistema slika o Goranu Miliću postala mi je nešto realnijom - primijetila sam, primjerice, da onih sto jezika govori tečno, ali s naglaskom tvrđim od kamena i da je sklon 'kreativnom recikliranju' pitanja u razgovorima. S vremenom je i prestao biti baš tako izuzetan jer su se pojavili i neki izuzetniji od njega, a protok vremena katkad bi se primijetio i u njegovu stilu, koji više nije bio baš tako hip & happening. Sve češće i češće znala sam se nasmijati nekim njegovim 'tipičnim forama', kao što je bila sklonost da istim, ležernim stilom pročita vijest o, štajaznam, otvaranju novog bazena, a onda istim tonom glasa nastavi na: '...a u Iraku - dvjesto mrtvih!', no unatoč svemu, i dalje mi je ostao simpatičan, pametan i duhovit gospodin kojeg sam i ja, baš kao i moji roditelji, rado puštala u svoj dom putem televizijskog ekrana. I također unatoč svemu - i dalje je bio vrlo prepoznatljiv, pri čemu ne mislim samo na to kako je izgledao.

Milić se sad već oho-ho vremena bavi snimanjem putopisnih serijala i većina ga one famozne gledateljske dobne skupine između 18 i 49 pamti po tome, a ne po radu u informativnom programu. Ja, koja sam točno na gornjoj granici te dobne skupine, prema tim putopisnim serijalima imam podvojene osjećaje. Goran Milić i dalje mi je silno simpatičan, volim njegovu neposrednost i sposobnost da od razgovora sa svakim sugovornikom, bio on sveučilišni profesor na Harvardu ili pomoćni radnik na benzinskoj pumpi, učini prijateljsko čavrljanje, a i njegovo dugogodišnje iskustvo s vanjskom politikom, diplomacijom te putovanjima diljem svijeta kapital je koji zna iskoristiti pri planiranju svojih putešestvija i odabiru tema koje će pritom obrađivati. Problem je jedino što je sve to postalo dosta repetitivno i gotovo uvijek je obuhvaćalo dva pomalo smiješna elementa - Milićevo pronalaženje 'našeg čo'eka' u bilo kojem zabačenom kutku svijeta koji posjećuje te njegovo vječito raspitivanje kol'ka vam je plaća i pošto karfiol na Trinidadu i Tobagu. To me uvijek podsjećalo na praujaka Bracu, loparskog električara koji bi dvaput godišnje otišao na kakav sajam u Njemačku pa onda još mjesecima pričao kako Švabo bolje cijeni DINAR od nas i da tamo kila mesa košta duplo više, ja ne znam što oni jedu!

Zbog tih klasičnih milićizama mi je zato početak novoga Milićeva serijala, 'What's up America' bio vrlo, vrlo ugodno iznenađenje. Nije ih bilo! Odnosno, bilo je prepoznatljivog stila, ali nije bilo tih bezveznih fora. Budući da zbog pandemije nije mogao snimiti serijal kakav je htio - a htio je otputovati u Ameriku i osobno se raspitati za to kako Amerikanci žive i razmišljaju u ova olujna vremena - svoje je razgovore morao voditi virtualno, a avionsko i ino skakutanje po SAD-u prepustiti svojoj ekipi. Zbog takvog dosad neisprobanog pristupa, a vjerojatno i zbog bitno mlađe i živahne ekipe (posebna pohvala producentici Sandri Basso i redateljici/koscenaristici Sari Hribar), serijal je dobio jednu novu svježinu i razigranost. Situaciju koja je na papiru mogla izgledati katastrofalno - jer kako ćeš, zaboga, snimiti serijal o Americi sjedeći kod kuće?! - uspjeli su preokrenuti u svoju korist i upravo su zbog toga snimiti serijal koji je drugačiji i zanimljiv. Pritom su iskoristili neke od najvažnijih elemenata Milićeva autorskog kapitala - njegovu prisnost i neposrednost, njegovo poznavanje zanimljivih i važnih ljudi, njegovu spremnost da u cijelu priču uvede i elemente svoje privatnosti.

Prve su dvije epizode zato, uz poučnu i informativnu podlogu, bile silno simpatične. Vidjeli smo i borbu ekipe oko toga da ipak snime serijal, Milićevo hrvanje i pomirenje s činjenicom da je sad u rizičnoj skupini i da mu doktorica neće dopustiti put u Ameriku, a određenoj dinamici pridonijela je i međuigra kadrova u kojima Milić sjedi u udobnosti svojeg doma s hi-tech điđama koje mu omogućuju protuepidemijski rad od kuće te kadrova u kojima njegova ekipa leti i juri svijetom, nailazi na prepreke zbog kojih ih s europskih aerodroma vraćaju kući pa se onda ipak nekako uspijevaju dokopati Novoga svijeta kao kakvi moreplovci-istraživači iz davnih vremena. Usput smo i dobili razgovore s raznim Amerima i našim čo'ekom (puta nekoliko puta) o burnoj političkoj situaciji u SAD-u, Trumpu, republikancima i demokratima, još se jedanput zgrozili nad okrutnošću američkog zdravstva i iako je u nekim trenucima izbor sugovornika bio pomalo začudan (Luka Mišetić), bilo je zanimljivo, pametno, veselo i razigrano.

Zbog pandemije Goran Milić je razgovore sa svojim sugovornicima obavljao putem interneta

Zbog pandemije Goran Milić je razgovore sa svojim sugovornicima obavljao putem interneta

Izvor: Screenshot / Autor: HRT

A onda je sinoć došla treća epizoda i eto ti opet cijene karfiola na placu! Okej, okej, malo pretjerujem. Tema nije bila cijena karfiola na placu - kod Milića to nikad nije TEMA. Tema su bili američki bogataši i njihovi različiti profili - od lika koji biznisu pristupa gotovo komunistički pa je odredio minimalnu plaću u svojoj firmi zbog koje je i sam morao prijeći na minimalac, iako je CEO - pa sve do likova koji su jako zabrinuti za siromašne i nezaposlene, ali nije da će se zbog toga odreći penthousea u New Yorku. Sve je to i dalje bilo divno i krasno i zanimljivo i drugačije, ali na kraju smo ipak završili na tome da je Miliću njegov prijatelj doseljenik preko Zooma pokazivao koliko je platio sendvič s parizerom u virdžinijskom supermarketu pa su se obojica, baš kao moj praujak Braco, mogli zgražavati nad time da kila mesa košta duplo više, ja ne znam što oni jedu!

Moram priznati da sam uz te dijelove s cijenama na placu i u supermarketu kolutala očima te, s obzirom na to da sam gledala na snimalici, malo i 'prevrtavala' unaprijed, ali isto tako moram priznati da sam se pritom sjetila i starijih članova svoje obitelji, kojima je vjerojatno to sa sendvičem bilo baš najzanimljivije, ali koji, isto kao i Milić, u svim svojim pričama, ma kako zanimljive bile, imaju te neke zamorne ponavljajuće elemente. Valjda je to taj neki sukob generacija, štajaznam. I valjda i Miliću, koji je sad već u tim godinama, treba pustiti da ima svoje milićizme, baš kao i praujaku Braci, kojeg volimo, unatoč uvijek istim pričama s njemačkih električarskih sajmova. Nisam sigurna je li to baš dobra televizija, ali s obzirom na to koliko su mi druge epizode ovog serijala simpatične, neću to ubrojiti u konačnu ocjenu.

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!