Stjepan Orešković u 'Nedjeljom u dva': Ovako nešto bizarno dugo nismo gledali na televiziji

Već dugo na televiziji nisam gledala nešto bizarnije od jučerašnje emisije 'Nedjeljom u dva'. Pritom treba uzeti u obzir to da sam nedavno gledala emisiju Branimira Bilića pa je konkurencija doista žestoka. No dok je u Bilićevoj emisiji bizarnost proizlazila iz njegove teatralne prirode i potrebe da promovira svoje stavove, ovo kod Stankovića si jednostavno ničime ne znam objasniti.

Gost mu je bio Stjepan Orešković, čovjek koji je, kao je to predstavljeno u uvodnom prilogu, nekada bio urednik u Studentskom listu, predavao je na Školi narodnog zdravlja, bio je direktor u EPH-u, nešto je doktorirao, sada opet predaje, ima neku uspješnu firmu, nešto radi za Pfizer, a Stanković ga je u emisiju pozvao zbog... hm... pa valjda tu negdje postoji neki konkretniji razlog, ali su se meni pogoršali sluh i vid pa ih nisam razabrala. Osim što su spomenuli da je Stanković poslao Oreškoviću SMS u kojem ga je pozvao da razgovaraju 'o dedi Mili'.

Stanković zna imati raznih problema prilikom razgovora s određenom vrstom gostiju, ali još ga nikada nisam vidjela ovako besciljnog i nesposobnog da navede gosta na bilo kakvu konkretniju izjavu, informaciju ili, ako ništa drugo, barem neku zanimljivu anegdotu. Rezultat je bila emisija u kojoj smo nekoliko puta čuli da Orešković 'radi za Pfizer', ali niti riječi o tome što točno radi, u kojoj Orešković umjesto odgovora na pitanja lamentira nešto o Caravaggiovoj slici dok ga Stanković s druge strane stola gleda kao da mu se upravo zamrznuo čitav živčani sustav, u kojoj se usred emisije uvode protuepidemijske mjere postavljanjem pregrade od pleksiglasa na sredinu stola te Oreškovićevim navlačenjem maske.

Mislim da još nikada nisam gledala nijednu Stankovićevu emisiju u kojoj iz sugovornika nije uspio izvući gotovo ništa. Bilo je onih legendarnih navlačenja u kojima su mu sugovornici izmicali, kao u slučaju s davnom emisijom u kojoj je gostovao Ivić Pašalić, ali to su bile igre i igrice, umna nadmetanja i skakutanja, a ovo nije bilo ništa od toga. Većinu emisije nije mi bilo jasno je li Stanković stvarno zbunjen ili ne želi postaviti direktnija pitanja, ali ubrzo je postalo jasno da u toj emisiji nećemo saznati baš ništa o Stjepanu Oreškoviću. Bila je to emisija gotovo bez ijednog konkretnog podatka o gostu, osim ako ne računamo to da je imao didu Milu koji ga je učio 'rudarski' francuski i engleski pokupljen u teškoj pečalbi, da je bio predsjednik Saveza socijalističke omladine i član Partije te da je to bio iz uvjerenja, ali ne onako kako si mi mislimo, da ima kćer i da je bio u New Yorku.

Sa svim ostalim informacijama - uključujući to koga vraga točno radi za Pfizer i koju to točno firmu ima - mogli smo se slikati, a o tome da bi ga Stanković pitao kako je tako uspješno skakao malo u javno zdravstvo, malo u medijske kuće mogli smo samo sanjati. Ali smo zato dobili lamentacije o Caravaggiu, za koje nikome tko nije telepatski povezan s Oreškovićem nije bilo jasno s čime imaju veze, te da on lockdown smatra mjerom koju uvode lijeni i neorganizirani i da bi se borba protiv pandemije trebala voditi na osnovi odgovornosti svakog pojedinca. Za potonju tvrdnju trebalo mu je otprilike pola sata, deset tisuća riječi, kao i rekviziti u studiju.

Možda, možda je svemu krivo Stankovićevo uvjerenje da 'ionako svi znaju tko je Stipe Orešković', što je nerijetka pogreška koju rade novinari čiji se socijalni kontakt uglavnom sastoji od komunikacije s kolegama. Ne znaju, naime, svi 'tko je Stipe Orešković' ni čime se bavi, pa kad iz emisije izostaviš odgovore na temeljnih pet novinarskih pitanja zbog takvog pogrešnog uvjerenja, uvijek ispadne loše. Možda je i problem u gostu, koji očito puno više voli pričati općenite priče s rečenicama tipa: 'Meni je najvažniji evidens' i onda izbjeći konkretan odgovor tako što počne nabacivati reference na knjige, visoka načela i rukavce u drugu temu. No štogod bilo, ono jučer je bilo krajnje bizarno. I, za razliku od bizarnosti tipa Bilićeve emisije, koja je takva kakva jest, ali joj u svakom trenutku vidiš cilj i svrhu (kakve god one bile), ovdje taj cilj i svrha uopće nisu bili jasni.