Da je spomenuti sindrom zahvatio vrpce iz kojih je uvijek najbolje raditi restauraciju potvrđeno nam je u Hrvatskom državnom arhivu (HDA) pod čijom se ingerencijom nalazi Hrvatska kinoteka, odnosno nacionalni filmski arhiv. Prema riječima Katice Živković iz HDA, 'vinegar sindrom' zahvatio je svih jedanaest rola Tanhoferova filma.

'Role su zahvaćene u različitim stupnjevima i izdvojene su u posebnu prostoriju kako sindrom vinskog octa ne bi zahvatio i druge filmove', rekla je Živković za tportal.

A da se to dogodilo utvrdilo se pregledom materijala koji je trebao ići na digitalizaciju i restauraciju digitalnim postupkom.

Još ljetos HDA raspisao je javnu nabavu, prvu nakon pet godina, procijenjenu na 800 tisuća kuna (bez PDV-a) za digitalizaciju i restauraciju digitalnim postupkom šest domaćih filmskih klasika. Tako su u program restauracije trebali ući filmovi 'U oluji' (1952.) Vatroslava Mimice, 'Martin u oblacima' (1961.) Branka Bauera, 'Rondo' (1966.) Zvonimira Berkovića i spomenuti Tanhoferov 'H-8'. Ti su filmovi trebali proći restauraciju digitalnim postupkom i biti digitalizirani, dok su 'Imam dvije mame i dva tate' (1968.) Kreše Golika i 'Deveti krug' (1960.) Francea Štiglica trebali biti samo digitalizirani.

Iako je izabrana i tvrtka koja je posao trebala obaviti, postupak javne nabave nedavno je poništen jer se utvrdilo da je osim 'H-8' sindrom vinskog octa zahvatio i nekoliko filmova proizvedenih u produkciji škole narodnog zdravlja 'Andrija Štampar' iz tridesetih godina, a to su redom filmovi 'Zapušteno dijete', 'Jedan dan u turopoljskoj zadruzi', 'Blago u kući gdje se žena uči', te film 'Zrinsko frankopanski dan na Ozlju gradu'.

Osim toga, utvrđeno je da je došlo i do teških oštećenja na emulziji filmske vrpce na vrlo vrijednim snimkama hrvatskih gradova Osijeka, Gradiške, Splita koje je HDA nabavio prošle godine, a datiraju iz razdoblja od 1943. do 1948. godine. Snimile su ih privatne osobe, a ne državna filmska poduzeća iz tog vremena.

Stoga će se javna nabava ponovno provesti, a kako nam je odgovoreno iz HDA, ostat će u istim financijskim gabaritima, ali s izmijenjenom tehničkom specifikacijom. Za pretpostaviti je da će se ići u spašavanje i zaštitu spomenutih mateiijala na kojima su uočena oštećenja i koje je zahvatio 'vinegar sindrom'.

Da je stvar s H-8 ozbiljna, potvrdila nam je i Carmen Lhotka, bivša pročelnica Hrvatske kinoteke, koja je godinama bila i voditeljica Projekta zaštite i restauracije nacionalne filmske zbirke, a danas je u mirovini i radi kao predavačica na sveučilištu VERN.

'Iako od početka godine nisam u HDA, vrlo dobro sam upoznata sa situacijom i vinegar sindromom koji je zahvatio dio filmova jer sam u stalnom kontaktu s kolegama. Stvar s 'H-8' je ozbiljna jer riječ je o original negativu i treba cijelom procesu digitalizacije i digitalne restauracije pristupiti što prije jer nikad ne znate koliko će potrajati proces propadanja filma do njegova konačnog uništenja. Sindrom se javlja zbog neadekvatnog skladištenja i činjenice da vrpce iz tog vremena imaju određeni vijek trajanja. Većina filmova prije nego su predani Kinoteci i HDA bila je doslovno u skladištima i u nekontroliranim mikroklimatskim uvjetima. A vrpca je vrlo osjetljiva na temperaturne oscilacije, vlagu, što je osnovni razlog pojave sindroma vinskog octa', pojasnila je Lhotka.

'Propadne li film prije nego se pristupi njegovoj digitalnoj restauraciji, netočno je da je 'H-8' zauvijek izgubljen jer postoje kopije izvornika, ali stvar je u tome da se više nikada ne bi mogla dobiti kvaliteta snimke kakva je s originalnog negativa i stoga je važno krenuti s digitalnim restauriranjem upravo s njega', rekla je za tportal Lhotka.

Veliki problem pri restauraciji domaćih filmova starijeg godišta vrlo često predstavlja nedostupnost izvornih materijala, odnosno originalnog montiranog negativa, pa se često restauracija i digitalizacija rade iz kopija koje na sebi imaju već 'usnimljena' oštećenja izvornika pa su postala sastavni dio filma i nerijetko se ne daju popraviti.

Također, ukoliko se kao izvorni materijal koristi kino kopija koja se koristila za prikazivanje u kinima, ona je uglavnom oštećenija nego vrpca koja se nije koristila za prikazivanje.

Prije nego li se započelo s procesom digitalizacije i digitalne restauracije hrvatske filmske baštine, što se dogodilo 2008. godine, desetljeće ranije, ili preciznije 1995. godine krenulo se u projekt zaštite Nacionalne filmske zbirke fotokemijskom odnosno analognom metodom te su već u prvoj godini izrađeni zamjenski izvorni materijal i sigurnosna kopija na novoj filmskoj vrpci za 'H-8'. Međutim, ovom tehnikom nije uvijek moguće popraviti oštećenja na originalnom negativu.

'Sve do 2012. godine fotokemijska restauracija filma obavljala u laboratoriju Jadran filma koji je 2012. godine zatvoren. Od tada se radi u Budimpešti. Od 2008. godine krenulo se u digitalizaciju i digitalnu restauraciju. Kada se to obavi, kao što je predviđeno za 'H-8', tu priči nije kraj.

Nakon toga, kako bi se osigurao dodatni vijek trajanja filma, s obzirom na to da digitalna tehnologija do danas još nije ponudila adekvatan medij za pohranu filmova, nužno je sve ponovno vratiti na filmsku vrpcu (za što se raspisuje poseban postupak javne nabave op.a.) izradom novih zamjenskih izvornih materijala i kopija za trajnu pohranu. Tek nakon toga možemo reći postupak restauracije je gotov', zaključila je Lhotka.