INTERVJU

Korana Serdarević o novoj knjizi, radu sa srednjoškolcima za vrijeme pandemije i o tome što za žrtve seksualnog zlostavljanja znači istup Milene Radulović: 'Ovo je prijeloman trenutak za regiju'

  • Autor: Tina Barbarić
  • Zadnja izmjena 28.01.2021 09:49
  • Objavljeno 28.01.2021 u 09:33
Korana Serdarević

Korana Serdarević

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Edi Matić

Spisateljica i nastavnica hrvatskog jezika i književnosti u zagrebačkoj XII. gimnaziji Korana Serdarević nakon zbirke priča 'Nema se što učiniti' i romana 'Eksperiment Irene Tot', u izdanju Frakture, u ovom je mjesecu objavila svoju novu knjigu, ponovno zbirku priča, ovaj put pod nazivom 'Gušterov rep'. 'Pisala sam priče u kojima gledam vlastite likove u njihovim oporavcima nakon velikih događaja kao guštere kojima izraste novi rep ili kao repove koji žive na autopilotu, nesposobni preboljeti', kaže nam autorica koja se u ovom svom novom djelu odlučila baviti i seksualnim nasiljem, ovih dana velikom temom u Hrvatskoj i čitavoj regiji. U intervjuu za tportal osvrnula se i na to kako joj je bilo, i kako joj je još uvijek, predavati mladima (i odgajati ih), inače, a pogotovo u doba pandemije

Korana Serdarević objavila je 2015. svoju prvu zbirku priča 'Nema se što učiniti' (Fraktura), nazvanu po tipičnoj domaćoj izlici za pesimizam i odustajanje. Dvije godine kasnije izašao joj je roman 'Eksperiment Irene Tot' (Fraktura), s kojim je ušla u finale književne nagrade tportala, a u kojemu je, propitujući nametnute društvene norme, istraživala mogućnost poduzimanja korjenitih životnih promjena. U najnovijoj knjizi skupila je 15 priča koje su, kako navodi u zahvalama, nastajale u razdoblju 'od (pre)pune dvije godine'. Praćene su, kaže nam u intervjuu, različitim situacijama u njezinu životu, kada je odgovore, koje nije pronalazila u stvarnosti, pokušala naći promišljajući ih u vlastitoj fikciji.

Pričama je, kaže, zajednički motiv rekuperacije, odnosno načini na koje se ljudi suočavaju sa sobom i drugima nakon neke prekretnice, bilo da je riječ o razvodu, prometnoj nesreći, bolesti, bilo ratu. 'Pitala sam se koje su osobine onih ljudi koji nakon takvih životnih prijeloma postaju jači, čvršći, a koji su oni koje dugo progone gubitci te čini li jedne ili druge išta od toga boljim ljudima', kaže Serdarević. Zato joj se naslov 'Gušterov rep' učinio dobrim za svih 15 priča.

'Gušter, koji u opasnosti odbacuje svoj rep, dobit će novi, možda i ljepši, novu priliku za život. S druge strane, zanimljiva je i slika odbačenog repa koji se koprca, refleksno imitirajući život. Pisala sam priče u kojima gledam vlastite likove u njihovim oporavcima nakon velikih događaja kao guštere kojima izraste novi rep ili kao repove koji žive na autopilotu, nesposobni preboljeti. Postala mi je svojevrsna opsesija razmišljati dijele li se i ljudi zbilja tako ili smo svi u isto vrijeme i rep koji se trza i tijelo koje se obnavlja', kaže nam autorica.

tportal

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Fraktura

Možete li se osvrnuti na samu priču 'Gušterov rep', na njezine likove, pozadinu?

U priči 'Gušterov rep' usporedila sam to kako dva lika, supružnici, doživljavaju svoje živote nakon što je on pod utjecajem alkohola ozlijedio nepoznatog čovjeka. To je priča kakvih su svakodnevno pune crne kronike, no mene je zanimalo što se zbiva kasnije. Premda je muškarac taj koji je služio fizičku kaznu i doživio kroz nju neku vrstu iskupljenja, njegova se žena, dok je on u zatvoru, suočava sa znatiželjnim očima društva, iscrpljena je jer sada sama prehranjuje obitelj, brine se zbog osjećaja stida svoje kćeri, nema vremena za vlastite interese i čini se kao da kaznu zapravo služi ona, supruga krivca. Iz tog osjećaja nepravde preispituje moral vlastitog muža, koji si dozvoljava započeti novi život, zaboraviti.

S jedne strane, u toj me priči zanimalo ono vječno pitanje koliko zaista poznajemo ljude s kojima živimo. S druge strane, dugo sam se bavila neobičnom mišlju: nisam promišljala toliko što sve ljudi mogu sebi oprostiti, nego zašto zamjeramo onima koji to uspiju. Oko sebe sam odjednom vidjela mnoštvo primjera u kojima ljudi, ponekad jedva poznanici, zamjeraju drugima to što su prebrzo i prelako nastavili živote nakon neke traume ili gubitka. Iako se čini da je u pitanju guranje nosa u tuđi tanjur, mislim da je zapravo riječ o nemogućnosti da sami gledamo naprijed, umjesto da se neprestano bavimo prošlošću. Naravno, to se može smatrati i obilježjem našeg društva u cjelini, politike koja javno izražava želju da nas vodi u budućnost, a u isto vrijeme svi se opsesivno predugo bavimo prošlim ratovima.

Jedna od najpotresnijih u vašoj zbirci svakako je priča 'Čistačica', koja progovara o seksualnom nasilju. Ovih dana cijelu regiju potresa priča Milene Radulović, glumice koja je hrabro istupila i ispričala o dugogodišnjem seksualnom zlostavljanju što ga je pretrpjela u glumačkoj školi Miroslava Mike Aleksića. Nakon nje javljaju se druge žene iz Hrvatske, Srbije, BiH, s jednako strašnim pričama. Što po vama znači ovaj trenutak za regiju?

Seksualno zlostavljanje kao tema uvijek mi je bilo toliko mučno da se prije nisam usudila baviti njome, misleći da se jednostavno ne smije dogoditi da je ikako simplificiram. No i da sam napisala pet knjiga na tu temu, nijedna ne bi značila ništa u odnosu na hrabrost čina Milene Radulović, koja je pokrenula ovu lavinu užasnih svjedočanstava. Ne radi se sada o trenutku osude krivaca, nego o podržavanju svake žrtve koja se konačno osjetila slobodnom da govori, znajući da će biti zaštićena, da se ne treba sramiti ni bojati, shvaćajući da nisu same/i. Ovaj je trenutak zato prijeloman za regiju. Onaj ishod kojem se nadam jest da će se zaista osvijestiti potreba edukacije o seksualnom nasilju i uznemiravanju, da će djevojčice i dječaci na vrijeme učiti poštivati tuđe granice i prepoznati kada su prijeđene.

Radite i kao gimnazijska profesorica hrvatskog jezika i književnosti. Koji su vam osobno najveći izazovi u obrazovanju mladih ljudi?

Ono što je ključno jest da se prosvjeta ne bavi samo obrazovanjem novih generacija, nego i odgojem. Ishodi učenja redom su odgojno-obrazovni, a odgoj se ne odnosi na učenje bontonu i poslušnosti, nego je to (barem ja to tako vidim) proces osvještavanja i izgrađivanja ličnosti, razvijanja talenata, vještina, osvještavanje složenosti vlastitog identiteta. Pronaći metode da se takav cilj ostvari u obrazovnom procesu, s jako različitim osobama u istoj učionici, ono je što smatram najizazovnijim. Prenijeti znanje je jedno, ali pronaći način da učenike trgnem, zainteresiram toliko da u konačnici shvate da uče razmišljati, odabirati i stvarati, a ne suho reproducirati, zeznut je posao. Pogotovo ako ti objektivne prilike ne idu u korist i ako, u svijetu bez pandemije, trebaš punu torbu papirologije da bi izveo učenike iz školskih učionica.

'Što se motivacije srednjoškolaca tiče, na nju se tijekom online nastave zbilja može zaboraviti - kažem to bez zadrške'

'Što se motivacije srednjoškolaca tiče, na nju se tijekom online nastave zbilja može zaboraviti - kažem to bez zadrške'

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Edi Matić

Protekla godina je zbog koronavirusa okrenula vaš posao naglavačke. Kako je bilo raditi 2020., organizirati i voditi nastavu od kuće i online, motivirati učenike tako, na daljinu?

Bilo je strašno zamorno i u konačnici razočaravajuće, a vjerujem da će se sa mnom složiti i učenici i nastavnici. Od ožujka do lipnja radila sam u prosjeku deset sati dnevno, a jesen je pokazala da su učenici malo naučili. To me strašno deprimiralo. Međutim svi smo konačno prigrlili neke IKT alate i sigurna sam da će se neke online metode, i kad sve ovo prođe, koristiti u nastavi. Također, stvorili smo ogromne količine digitalnog obrazovnog materijala. Roditelji su pak postali svjesni toga koliko znači fizička prisutnost (dobroga) nastavnika u odgojno-obrazovnom procesu njihove djece; da kažem u svoje ime, kao majka dviju djevojčica u trećem razredu osnovne škole, padala sam s nogu. Malenima je nemoguće samostalno raditi, stoga su roditelji bili produžena ruka nastavnicima. Ako ste pritom i sami nastavnica, škola je 24 sata dnevno, i to je stvarno trening za živce.

Što se motivacije srednjoškolaca za učenje tiče, na nju se tijekom online nastave zbilja može zaboraviti – kažem to bez zadrške. Učenici koji su inače izvrsni, daju i online sve od sebe jer imaju osjećaj odgovornosti, a oni kojima je motivacija inače potrebna, sada prate iz kreveta s dekom preko glave, gase zvuk kad požele, a imaju cijelo čudo načina na raspolaganju da lažiraju svoje rezultate. Neki su se oko toga zbilja impresivno trudili i nevjerojatno mi je pomisliti koliko bi manje energije bilo potrebno jednostavno da su obavili zadatak. Nisam se igrala detektiva, naravno, nije mi to padalo na pamet. Puno mi je bilo važnije da održimo dobru i prijateljsku komunikaciju, da se sa svima mogu nasmijati, ponuditi im 45 minuta u kojima neće doživljavati dodatan stres. Ni oni, a ni ja.

Kako trenutno funkcionirate po tom pitanju, odnosno kako održavate nastavu?

Sada mi je lakše jer je nastava u dvosatima, pa jedan sat usmjereno sami rade neku aktivnost, a drugi sat skupa to analiziramo, tumačimo na online sastanku, držim kratka predavanja uz prezentacije. Dajem im jedan tjedni zadatak, nikako više od toga. Zabranila sam da mi pišu izvan smjene, dakle pišu ili do 14 ili od 14 do 20, izbjegavam sva ispitivanja, ali vrlo rado ocjenjujem izvrsno sudjelovanje na satu. Međutim sve je to samo nužno zlo. Jedva se čekam vratiti u učionicu, da se gledamo u oči, makar se smijali i govorili pod maskama.

Jedna ste i od autorica gimnazijskih udžbenika za hrvatski jezik i književnost. Što nude novim generacijama u odnosu na prethodne?

Udžbenik Školske knjige na kojem radim već petu godinu kao jedna od autorica integriran je, dakle u njemu se isprepleću gradivo jezika i književnosti, prirodno se nadovezujući. Ponekad takvo prožimanje ide lakše, a ponekad teže, jer smo ovisni o nacionalnom kurikulu, prepunom nejasnoća. Ono čime sam se osobno najviše bavila izbor je suvremenih književnih i neknjiževnih djela koja se tematski, motivski ili vrstom mogu povezati sa zadanim kanonskim naslovom. Pritom sam često razmišljala o međupredmetnim temama, kao što je recimo građanski odgoj i obrazovanje. Tako sam, primjerice, uz Gundulićevu 'Dubravku' predstavila ideju utopije, što mi je otvorilo mogućnost da učenici gledaju film 'Žal' prema istoimenom Garlandovu romanu i da čitaju Baretićeva 'Osmog povjerenika', analizirajući odnos čovjeka i prirode, strukture zamišljenih idealnih društava, društvene uloge i odgovornosti i sl. Na taj način pokušala sam ponuditi književnost kao nešto živo, aktualno, nešto što nudi pogled kroz ključanicu drugih vremena i društveno-političkih konteksta. Dakle riječ je o komparatističkom pristupu koji pritom otvara mjesta za korelaciju s mnogim drugim odgojno važnim temama. Ono što udžbenik čini različitim od ostalih je i njegova otvorenost za nastavnika da odabere svoj način predstavljanja neke teme. Gomila je tekstova, gomila ponuđenih pristupa, književna teorija je osuvremenjena i samo je pitanje koliko nastavnici žele zagristi u nešto ambicioznije.

  • +4
  • +1

Korana Serdarević

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Edi Matić

Dobro znate koliko i kako mladi čitaju, pa i to da ih često bije glas da čitaju malo i loše. Kakva su vaša iskustva s mladim čitateljima u Hrvatskoj? Što ih zanima, koga, zašto čitaju?

O tome što oni čitaju počekla sam aktivnije misliti prije desetak godina, kad sam radila u osnovnoj školi, i sedmašice su skrivale nešto pod klupama. Pomalo sam nervozno došla do njih i vidjela da im je u rukama debela knjižurina. Možete zamisliti moj šok. 'Sumrak saga' taman je bila prevedena. Naravno da sam je odmah i ja pročitala; priča je bila suluda, stil bezvezan, bila sam mlada i zatečena, mislila sam: treba li ih poticati da čitaju bilo što? Ono što je prevagnulo bila je njihova strast za tom pričom, za okretanjem stranica, koja ih je, kad sam im rekla da sam je pročitala, dovela k meni poslije sata da pitaju znam li neku sličnu knjigu. Htjele su čitati još. Te iste učenice su mi godinama kasnije došle na promociju prve knjige. Naučila sam da je važno ponuditi im razne teme i žanrove, dozvoliti im da pronađu ono što će im probuditi strast za čitanjem, a potom prelaziti na zahtjevnije tekstove.

Mnogi ne razumiju da podučavanje čitanju nije isto što i nastava koja širi čitateljsko iskustvo. Dubinsko čitanje, ono koje zovemo 'čitanje s razumijevanjem' podučava se na svim vrstama tekstova, dakle ne samo književnima, i to je svakom učeniku presudno u obrazovanju, bez obzira na ono čime će se baviti. Svi će od njih morati pristupati nekom tekstu svakoga dana. Čitateljsko iskustvo je drugo, ono usmjerava učenika da pronađe knjige koje mu nude mogućnost širenja vlastitog svijeta. No nikad ne očekujem da ću od svih učenika učiniti strastvene gutače knjiga. Dakle da odgovorim malo ciljanije: moji učenici čitaju svašta, ali rijetki čitaju puno. Na satovima slobodne lektire predstavljaju krimiće, self-help knjige, stripove, romane za mlade, ljubiće, hororce, svašta. Ponekad se dogodi da i ja pročitam knjigu koju mi preporuče, pa je obrađujemo zajedno. Zadnja takva bila je 'Trinaest razloga' Jaya Ashera. Ponekad ih odvedem na promociju pa ih to zainteresira, kao što je bio Škarin roman 'Dva prsta iznad gležnja'. Jako vole knjige u kojima je glavni lik njihovih godina, važna im je mogućnost poistovjećivanja.

Prije 'Gušterova repa' objavili ste roman 'Eksperiment Irene Tot' i zbirku priča 'Nema se što učiniti'. Što sljedeće možemo očekivati od vas, imate li nekih novih autorskih projekata u planu?

Prije karantene dobila sam od Ministarstva kulture poticaj za rad na romanu 'Rusinka', koji se bavi tom nacionalnom manjinom, a jedna od fabularnih niti prati obiteljsku povijest od polovice 20. stoljeća. Potporu sam tražila jer sam htjela otići tri mjeseca na neplaćeno da bih istražila sve što mi je potrebno – moja baka je Rusinka i imam neke obiteljske veze koje bi me usmjerile. Međutim putovati se ne može, a meni su informacije ključne. Stoga ta ideja čeka bolja vremena. U međuvremenu sam sasvim nenadano započela novi roman, imam već nekoliko poglavlja i čisto me strah govoriti o tome jer nikad ne pišem tako nepromišljeno. Nisam tip čovjeka koji čeka da inspiracija sijevne kao strijela nebeska, ja obično sjednem, radim i takvu me zatekne inspiracija. Ovoga puta bilo je drukčije, valjda su okolnosti bile toliko nesvakidašnje. Možda to, tako neplanirano, bude bolje od svega što sam dosad napisala.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!