KNJIŽEVNA KRITIKA

'Knjiga o Jugu' Jurice Pavičića: Mediteran kakav je oduvijek bio

25.01.2019 u 11:12

Bionic
Reading

'Knjiga o jugu' novinara i književnika Jurice Pavičića dokaz je da su u sredinama poput naše, u kojima je štošta neistraženo i neispisano, upravo novinski tekstovi često iznimno bitni za stvaranje suvremene antropologije domaćeg terena. O novoj Pavičićevoj knjizi piše kritičarka Katarina Luketić

Komentatorske je tekstove Jurica Pavičić počeo objavljivati još sredinom 1990-ih, da bi ubrzo od novinara, filmskog i književnog kritičara postao i jedan od utjecajnih analitičara društvenih i kulturnih fenomena. U tom dva i pol desetljeća dugom kontinuitetu Pavičić nije pregorio, a to prije svega znači da se uspio održati ne upavši u zamku rutine i stalne prodaje istih tekstualnih drangulija poput nekih drugih kolumnista.

Raspon tema o kojima je pisao vrlo je raznolik, dok se s vremenom njegova kritička optika pomicala i uslojavala, tako da je danas ostao jedan od posljednjih novinskih Mohikanaca koji iz teksta u tekst nastoji razotkriti lažni sjaj hrvatskog tranzicijskog poretka. Pisao je i piše o dnevnopolitičkim realijama, ali i o složenim društvenim fenomenima dugog trajanja, o nasilništvu lokalnih moćnika, ali i pogubnosti krovnih politika, o pritisku konzervativno-desnih grupacija na kulturu (posebno film), ali i o unutarnjim bolestima sustava, pasivnosti i koruptivnosti ljudi koji u njemu djeluju. Vodio je i brojne polemike u kojima je – treba priznati, slagali se ili ne s njegovim stavovima – izbjegavao osobna razračunavanja, ostajao fokusiran na meritum stvari i tako održavao dijaloške kanale otvorenim.

Mediteran, mediteranstvo, mediteranizam

Ipak, od sveg toga Pavičićeva tematski različitog, profesionalno i literarno profiliranog novinarskog opusa osobno su mi već godinama najzanimljiviji njegovi tekstovi o prostoru. Najprije, tekstovi o složenom društveno-kulturnom specifikumu Dalmacije i Mediterana, a zatim i tekstovi o specifikumu Balkana i općenito perifernih prostora i regija današnje Europe. Riječ je o brojnim tekstovima esejističkog karaktera u kojima Pavičić ispisuje zasebnu antropologiju Jadrana i prostora s kojim on graniči, antropologiju u kojoj će se s vremenom kao ključne kristalizirati teme odnosa imaginacije i realnosti, moderniteta i destrukcije, memorije i budućnosti, projekcija o identitetu i stvarnog identiteta.

Neki od tih antropoloških eseja nedavno su iznova objavljeni u zbirci naslovljenoj 'Knjiga o jugu', u koju su uvrštena i četiri nova eseja, tematski i poetički odlično uklopljena u značenjski okvir. Smisao ukoričavanja jednom objavljenih novinskih tekstova u ovom je slučaju višestruk: prvo, riječ je o tekstovima u kojima se literarno vješto i naizgled s lakoćom opisuju vrlo složeni fenomeni i, drugo, u njima se otkrivaju mnoge zanemarene, od vladajućeg poretka tabuizirane činjenice i osvjetljavaju tamna mjesta ovdašnje povijesti. Treće i možda najvažnije, Pavičićeva knjiga dijelom popunjava jednu polupraznu knjišku policu s oznakom: Mediteran, mediteranstvo i mediteranizam. Naime, iako ovdašnje elite desetljećima inzistiraju na hrvatskoj pripadnosti Mediteranu, ta je pripadnost uglavnom deklarativna i neopisana. Malo je suvislih tekstova koji autentično – suvremeno, bez stereotipa i klanjanja spomenicima tradicije – svjedoče o tome što Mediteran u 'nama' doista jest.

'Knjiga o jugu' sastoji se od 23 eseja poredana na način da čine smislenu naraciju, pri čemu već u prvom eseju 'Mediteran: Soba bez pogleda' autor ističe razliku između žudnje i realiteta, predodžbi i činjenica. Pavičić tu povlači jasnu distinkciju između identiteta turističke destinacije i stvarnog identiteta mjesta, upozoravajući da je 'u mašti sjevera Mediteran mjesto od kojeg očekujete da otvori prozor hedonističkog, taktilnog ili – u najprizemnijem slučaju – alkoholnog oslobođenja'. No, izvan turizma, život je negdje drugdje. Dalmacija, kao i cijeli Mediteran, živi mučnu sezonsku dvostrukost, a ključno je pitanje na koji način autistična reprezentacija Dalmacije/Mediterana isključivo kao turističke destinacije u stvarnosti određuje i mijenja identitet prostora i život stanovništva.

'Nedovršene kuće i nedovršeni poslovi'

Već u prvom eseju Pavičić tako otvara ključne teme cijele knjige: teme budućnosti života na tome prostoru i mogućnosti moderniteta. On zna da modernistički zamah ne može donijeti prevlast monokulture: turizma, te tip ovisničke ekonomije u kojoj važnu ulogu igraju novi kolonijalni odnosi između europskih središta i južnih periferija. Stoga u većini tekstova u nastavku knjige on problematizira različite aspekte moderniteta pomoću opisivanja pojedinih fenomena koji svjedoče o vremenima uspona i gradnje te vremenima stagnacije i devastacije, tj. o nedostatku kontinuiteta i ravnoteže između memorije i budućnosti.

Kao adekvatnu definiciju Mediterana prihvatit će onu palestinskog filmskog režisera Elije Suleimana, po kojoj Mediteran određuju 'nedovršene kuće i nedovršeni poslovi'. U skladu s time drugi je esej u knjizi, 'Abandoned Croatia', posvećen upravo ruševinama kao prepoznatljivim toposima naše svakodnevice: miniranim srpskim kućama u Krajini, napuštenim socijalističkim hotelima i odmaralištima, nedovršenim turističkim naseljima, propalim tvornicama, zapuštenim otočkim selima, praznim vojarnama, zaraslim prugama. Znači mjestima opustošenima uslijed rata, pretvorbi, nove ekonomske orijentacije i novih kapitalističkih prioriteta.

O kulturnoj geopolitici mediteranskih ruševina govori i esej 'Hotel Jadran', posvećen poznatom hotelu u Tučepima, te izvanredni eseji o Jugoplastici i Dalmatinki. Nije tu riječ samo o slučajevima propalih lokalnih tvornica plastike i konca ili posljedicama ekonomskih promjena; naprotiv, to su priče o industrijalizaciji i urbanizaciji, napretku, edukaciji i emancipaciji (u obje tvornice većinom su bile zaposlene žene). Napuštanje i uništavanje takvih pogona i tvrtki paradigmatski pokazuje na koje načine su prevrat 'nultih godina' i tranzicija izmijenili habitus cijelog prostora.

Što je nama socijalizam?

U knjigu su uvršteni i drugi tekstovi koji svjedoče o konkretnim slučajevima socijalističke modernizacije, na primjer: promjenama koje su 1950-ih i 1960-ih Dalmaciji i Jugu donijeli gradnja Jadranske magistrale, uspostava brodske mreže Jadrolinije i masovna gradnja vikendica. Preko takvih 'studija slučajeva' autor upućuje na narav socijalističke modernizacije koja je – unatoč vladavini jedne partije i neslobodi režima – izrazito pozitivno transformirala ove prostore i svakodnevni život.

Problem odnosa ovog društva prema socijalističkoj prošlosti u središtu je i nekoliko eseja posvećenih temama arhitekture, urbanizma i sociologije stanovanja. U ovdje prvi put objavljenom eseju 'Gajeva 20' Pavičić piše o zgradi u splitskom kvartu Spinut (pomalo utopijskoj modernističkoj zamisli arhitekata Vuke Bombardelija) u kojoj je sam odrastao, nadahnuto pokazujući da arhitektura nije nikada samo pitanje konstrukcije i funkcije, već da ona snažno oblikuje svakodnevicu stanovnika te u interakciji određuje mentalitete podneblja. Pitanju sociologije prostora i tzv. neželjene baštine posvećen je i tekst o Zagrebu 'Drugi Zagreb' (poput Matvejevićeve 'Druge Venecije'), dok o tendencijama ka izmišljanju tradicije i preoblikovanju memorije karakterističnima i za Balkan i za Mediteran piše u eseju 'Skopje: postkomunizam u dvorani zrcala'.

Kada je riječ o tekstovima o socijalističkom naslijeđu, treba istaknuti jednu karakteristiku Pavičićeva pristupa, najbolje vidljivu u eseju 'Jedan dan na Sutjesci'. Unatoč tome što je u tamošnjoj bitci u Drugom svjetskom ratu stradalo nekoliko tisuća dalmatinskih partizana, Sutjeska je za današnju vlast i dobar dio javnog mnijenja zaboravljena priča. Pavičić pokazuje da je, jedne strane, na djelu zatiranje političke prošlosti i obiteljske memorije, a na drugoj, i one kulturne, preko odnosa prema spomeničkoj baštini antifašizma. Za razliku od nekih tekstova posljednjih godina, u kojima se ta baština odvaja od društveno-političkog konteksta, pa se izbjegava analiza odnosa između socijalističkog poretka i umjetnosti, Pavičić jasno poručuje: kada govorimo o visokomodernističkoj oblikovnoj tradiciji partizanskih spomenika, mi 'govorimo o srcu srca režimske umjetnosti'.

Pitanja mentaliteta

Dio eseja u ovoj knjizi posvećen je i naizgled nekontroverznim kulturološkim temama kao što su val prijeratnog iseljavanja, povijest svakodnevice otočkog stanovništva ili važnost osoba tzv. male povijesti, poput Dike Marjanović Radice. Kažem 'naizgled', jer i u tim se tekstovima otvaraju problemi kompleksnog identiteta, sjećanja, zanemarenih tradicija, političko-društvenih projekcija i sl.

Završni esej 'Dalmacija, uvijek iznova' vraća se na priču o mijenama prostora i života, o traganju za identitetima i posljedicama koje nosi projekt turističke zemlje i imperativ turističkog rasta. Tu, u završnici teksta i knjige, autor ističe važan aspekt priče o modernizaciji i stagnaciji, a to je pasivnost. Po njemu: 'Strah od budućnosti i konzervativni instinkt održavanja postojećeg historijska su konstantna Dalmacije.'

  • +2
'Knjiga o jugu' Jurice Pavičića Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Jerko Fabris

Bez obzira na to što su svake generalizacije i mentalitetske odrednice bez sociološki utemeljenih istraživanja vrlo riskantne, u ovom slučaju one imaju ulogu uravnoteživanja slike o mediteranskom prezentu.

Ukratko, 'Knjiga o jugu' dokaz je da su u sredinama poput naše, u kojima je štošta neistraženo i neispisano, upravo novinski tekstovi često iznimno bitni za stvaranje suvremene antropologije domaćeg terena. Zato, čak i ako ste čitali u novinskom formatu eseje okupljene u ovoj knjizi, svakako je uzmite u ruku i čitajte ih opet i iznova. Slika Juga koju oni oblikuju, naravno, nije potpuna i zaključena, ali je vrlo bitna za razumijevanje višestrukosti i kompleksnosti identiteta ovog prostora, onkraj nacionalističkih i aktualno-političkih ograničenja.

Jurica Pavičić: Knjiga o jugu, Profil, Zagreb, 2018.