Kao jednom od najvažnijih hrvatskih multimedijskih umjetnika, Martinisu je u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti nedavno priređena i velika retrospektiva, a ova mala izložba svojevrsna je njena dopuna kojom je prvi put na jednom mjestu obrađen i autorov razmjerno mali, ali značajan dizajnerski opus, navodi se u priopćenju Hrvatskog dizajnerskog društva.

U kontekstu posljednjih nekoliko izložbi održanih u galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva, izložba dizajna Dalibora Martinisa, kojoj su kustosi Marko Golub i Dejan Kršić, nastavlja se na izložbe 'Jugoslavenski neoavangardni umjetnički časopisi' i 'Informacija: Dizajn za kulturu Željka Borčića', koje su, svaka na svoj način, govorile o odnosu grafičkog dizajna i konceptualne umjetnosti sedamdesetih godina.

Dok je prva problematizirala neformalne umjetničke komunikacijske mreže i vizualne jezike dizajna i umjetnosti, a druga pokušala sučeliti dizajnerski i rani umjetnički opus Željka Borčića, ova Martinisova mini-retrospektiva tematski je usredotočena isključivo na autorove dizajnerske radove i u tom je smislu najkonvencionalnija.

Dalibor Martinis nesumnjivo je jedan od naših najpoznatijih umjetnika tzv. nove umjetničke prakse, čiji su autorski počeci vezani za konceptualnu umjetnost, video art, performans i općenito medijsku umjetnost. Kao i brojni drugi umjetnici te generacije (B. Bućan, S. Iveković, G. Trbuljak, J. Kaloper, G. Žuvela, D. Tomičić, Ž. Borčić i drugi) i Martinis se uz svoje bavljenje vizualnom umjetnošću, od ranih 70-ih do početka 90-ih godina kontinuirano bavio i grafičkim dizajnom. Iako je oblikovao i nekoliko publikacija kao i niz kataloga, glavni dio njegovog dizajnerskog opusa čine izložbeni i filmski plakati.

Također, navodi se u priopćenju, u sklopu projekta novog vizualnog identiteta Radiotelevizije Zagreb ranih 70-ih godina, Martinis i Sanja Iveković dizajniraju i seriju televizijskih grafika (telopa) čija realizacija koincidira s tada rastućim interesom za novi medij videa u kojem će oboje umjetnika ostvariti neke od svojih najvažnijih radova. Upravo telope za RTZ Marijan Susovski izdvaja kao 'najbolje primjerke televizijske grafike u sedamdesetim godinama na zagrebačkoj televiziji'.

Najveći i najkonzistentniji dio Martinisovog dizajnerskog opusa predstavljaju pak plakati i katalozi izložbi Galerije suvremene umjetnosti (danas Muzeja suvremene umjetnosti) u Zagrebu, za koju počinje dizajnirati 1971., a zatim u kontinuitetu od 1973. do kraja osamdesetih godina. Na tim zadacima nasljeđuje velikane poput Ivana Picelja, Mihajla Arsovskog i Zorana Pavlovića, a od samog početka u njima uspostavlja svoj vlastiti dizajnerski autorski jezik, prožet humorom, ironijom, provokativnošću i poigravanjem s dizajnerskim konvencijama te samim medijem plakata.

Tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina realizirao je i plakate za filmove Rajka Grlića, Lordana Zafranovića i druge autore. Također je realizirao nekoliko u užem smislu 'umjetničkih', samoiniciranih konceptualnih plakata, proizašlih iz njegove serije radova pod nazivom Krivotvorine. Osim predstavljanja dizajnerske produkcije Dalibora Martinisa, izložba će rasvijetliti i neke poveznice između naručenih dizajnerskih radova i onih umjetničkih u širokom vremenskom rasponu, a istaknut će i neke karakteristične postupke kojima se ovaj autor služio u području vizualnih komunikacija.

Dalibor Martinis rođen je 1947. u Zagrebu. Diplomirao na ALU 1971. Na domaćoj i međunarodnoj sceni trajno je prisutan od početka sedamdesetih godina kao autor prostornih instalacija, plakata, performansa, videoradova i videoinstalacija. Od 1978. do 1981. sa Sanjom Iveković inicira osnivanje izložbenog prostora Podroom čiji su program stvarali isključivo umjetnici. Predavao je na Odjelu za film i televiziju na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu između 1987. i 1991. Kao gostujući predavač predavao je na Ontario College of Art u Torontu te je u više navrata boravio i radio u inozemstvu, a kao stipendist u Kanadi 1978. i 1990., u Japanu 1984. i u SAD-u 1994. Martinis je profesor emeritus riječkog Sveučilišta. Izlagao je na mnogim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Izlagao je 1981. na Bijenalu u Sao Paolu, 1995. na Kwangju Bijenalu u Južnoj Koreji; 1997. na Venecijanskom bijenalu suvremene umjetnosti te na festivalu Croatie – La voici u Parizu 2012. Njegovi radovi nalaze se u zbirkama brojnih svjetskih muzeja (MoMA, Stedelijk muzej, beogradski Muzej savremene umetnosti, Kunsthaus, Zürich, Nacionalna galerija Kanade u Ottawi, zagrebačka Moderna galerija, Centar za umjetnost i medije u Karlsruheu, Zaklada Erste za suvremenu umjetnost u Beču itd.) i privatnim kolekcijama. Dobitnik je niza nagrada na video i filmskim festivalima te domaćih i stranih priznanja za likovnu umjetnost. Živi i radi u Zagrebu.