Postoje glazbenici čije se karijere mogu uredno podijeliti na albume, turneje, nagrade i dostojanstvenu mirovinu. Goran Bare nikako nije jedan od njih. Njegova glazba i život isprepleteni su u toj mjeri da je jedno gotovo nemoguće odvojiti od drugoga. U pjesmama Majki bilo je bijesa, očaja, ljubavi, umora, prkosa i nade, a sve je to Bare nosio i izvan pozornice, često na način koji nije bio ni lijep ni lak za gledanje.

Vinkovci, Majke i prljavi rock s istoka

Rođen je 16. kolovoza 1965. godine u Vinkovcima, u radničkoj obitelji. Odrastao je u gradu koji je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih bio raskrižje jugoslavenske alternativne scene, baš kao što je bio i željezničko raskrižje istoka i zapada Jugoslavije i Europe. Glazbom se počeo baviti još kao maloljetnik, a među njegovim prvim suradnicima bio je gitarist Marin Pokrovac, s kojim će poslije pokrenuti Majke.

Bend je nastao 1984. godine i vrlo brzo postao dijelom tadašnje nezavisne rock scene. Njihov sirovi zvuk, oslonjen na garažni rock, blues i punk, bio je još zorniji odraz Vinkovaca. Baš kao što nijednoj navijačkoj skupini nije bilo lijepo doći niti vlakom proći kroz Vinkovce, i Majke su svojom prljavošću stršale iz uglavnom uglađene jugoslavenske rock produkcije, nalazeći rijetku braću blizance u beogradskim Partibrejkersima. Sam Bare, baš kao ni Zoran Kostić Cane, naime, nije bio pjevač koji je pokušavao impresionirati tehnikom. Njegova snaga bila je u glasu koji je zvučao kao da je proživio sve ono o čemu pjeva.

Prve ploče, prvi gubici

Prve ozbiljnije nastupe Majke su održavale u drugoj polovici osamdesetih, a njihove rane snimke objavljivao je nezavisni izdavač Zdenko Franjić za svoju etiketu Slušaj najglasnije!, koja će u osvit raspada bivše države hrabro objaviti i snimke Baretovog antifolk projekta Hali Gali Halid. No još prije prvog pravog albuma dogodila se tragedija koja će ga duboko obilježiti. U prometnoj nesreći 1989. godine poginuli su gitarist Marin Pokrovac i još dvojica njegovih bliskih prijatelja. Bio je to jedan od prvih, nažalost ne i posljednjih velikih gubitaka u njegovu životu.

Godine 1990. Majke za Search & Enjoy, izdavačku kuću koju su vodila dvojica impresarija jugoslavenskog nezavisnog rocka, Aleksandar Dragaš i Ante Čikara, objavljuju 'Razum i bezumlje', debitantski album koji danas smatramo prijelomnim zapisom hrvatskog garažnog rocka i jednim od najvažnijih domaćih albuma svih vremena. Nedugo nakon toga počinje rat, mijenjaju se okolnosti, sastav se raspada i ponovno okuplja. Bare nastavlja, a s njim i Majke, premda u promijenjenim postavama.

Slijede albumi 'Razdor' iz 1993. i 'Milost' iz 1994., a zatim 'Vrijeme je da se krene' iz 1996. godine, kojim Majke cementiraju svoju poziciju među najvažnijim hrvatskim rock sastavima devedesetih. Pjesme poput 'Budi ponosan' i 'Vrijeme je da se krene' postaju generacijske himne koje će živjeti kroz glazbu, prosvjede i društvo kao takvo, tada, sutra i dugo nakon Baretove smrti.

Između velikih pjesama i osobnih tragedija

Upravo tih godina Bare proživljava i jednu od najvećih osobnih tragedija. Sa suprugom Mirjanom, s kojom se vjenčao 1993. godine, dobio je sina Mirana. Mirjana je preminula krajem 1995. od posljedica predoziranja heroinom, a Bare je o njezinoj smrti tijekom godina otvoreno govorio, kao i o svojoj dugogodišnjoj borbi s ovisnošću.

Bilo bi pogrešno pretvarati tu borbu u romantičnu priču o prokletom rock pjesniku. Ovisnost je ostavljala stvarne posljedice na njegov život, zdravlje, obitelj i odnose s ljudima, a Bare to uglavnom nije skrivao. Govorio je o svojim pogreškama, liječenjima, posrtanjima i gubicima, katkad bolno izravno, katkad proturječno, ali rijetko s namjerom da se prikaže boljim nego što jest.

Krajem devedesetih Majke objavljuju i 'Put do srca sunca', nakon čega Bare okreće novi list. S pratećim sastavom Plaćenici snima album 'Izgubljen i nađen', objavljen 2001. godine, a zatim i album jednostavno nazvan '7'. Bio je to pokušaj pronalaženja novog glazbenog izraza, ali i nastavak iste priče: čovjeka koji se kroz pjesme pokušava obračunati sa sobom i svijetom.

Povratak kroz 'Teške boje'

Majke se ponovno okupljaju 2007. godine i pokazalo se da njihove pjesme nisu ostale zarobljene u devedesetima. Stara publika nije ih zaboravila, a pridružila joj se i nova generacija slušatelja.

No pravi povratak dolazi 2011. s albumom 'Teške boje'. Naslovna pjesma, s gotovo hipnotičkom atmosferom, snažnim gitarama i Baretovim praktički reinkarniranim vokalom, postaje jedan od najvažnijih domaćih rock singlova tog desetljeća. Album je dobio brojne strukovne lovorike, a na dodjeli Porina 2012. godine Bare i Majke osvojili su šest nagrada.

Za glazbenika kojega su mnogi tijekom godina prerano otpisivali bio je to još jedan povratak. Ne prvi, a neće biti ni posljednji. Godine 2018. Majke objavljuju album 'Nuspojave', potvrđujući da Bare i dalje ima što reći i da se ne namjerava zadovoljiti samo recikliranjem starog materijala.

Njegovi koncerti nikada nisu bili predvidljivi. Znali su biti izvanredni, intenzivni i emotivni, ali i teški, neujednačeni, zabrinjavajući, sve do nedavnog nastupa u Makarskoj, kada su ga odveli s pozornice već tijekom prve pjesme. Bare je na pozornicu donosio cijeloga sebe, no to nije uvijek značilo da će publika dobiti ono po što je došla.

Dao nam je cijelog sebe

Prolaskom vremena sve je otvorenije govorio i o prolaznosti, samoći, odnosu sa sinom te posljedicama svojim odluka. Nije glumio čovjeka koji je pronašao odgovore na sva pitanja. U intervjuima je znao biti duhovit, neugodan, nježan, ljutit i razoružavajuće iskren, ponekad sve to u istom razgovoru.

U više od četiri desetljeća na sceni Bare je ostao pojava bez presedana u domaćoj glazbi. Nije bio uzoran junak, nije uvijek bio pouzdan profesionalac i nikada nije bio jednostavna osoba za javnost koja od svojih glazbenika često traži ili idole ili skandale.

Bio je, međutim, nenadmašen titan hrvatskog rocka čije su pjesme gotovo svakome u ovoj zemlji značile nešto osobno. U njima se moglo pronaći ono što se teško izgovara običnim riječima: osjećaj da si izgubljen, da te bole srce i duša, da želiš otići, iz prostorije ili s ovog svijeta, svejedno je, no da unatoč svemu tome još uvijek postoji razlog da se krene dalje.

Upravo zato Goran Bare ostao je važan i onima koji nisu dijelili ljubav prema njegovoj glazbi niti prema njegovu načinu života. Nisu se morali poistovjetiti s njegovim odlukama da bi razumjeli njegove pjesme. Ako po nečemu trebamo pamtiti glazbenika, onda je to ono što je ostavio i onima koji ga za života nisu voljeli. A Bare je i jednima i drugima uvijek ostavljao – cijelog sebe. Bez ostatka.