Kad se prije skoro točno godinu dana na HBO-u bila pojavila prva sezona ‘Pittsburške bolnice’ (vidi osvrt), bilo je jasno da se ne radi tek o još jednoj varijaciji bolničke drame, nego o ozbiljnom pokušaju da se taj žanr ponovno osmisli iz temelja – formalno, sadržajno, etički i politički. Real-time struktura sezone koja se cijela odvija tijekom jedne 15-satne smjene, fizička i emocionalna iscrpljenost likova, odbijanje romantizacije liječničkog poziva i neumoljivo inzistiranje na sustavu kao izvoru problema, a ne tek kulisi za individualne heroje.

Druga sezona, koja se ovih dana počela prikazivati na HBO Maxu i od koje su kritičari na uvid dobili prvih devet epizoda, pokazuje da taj snažan početni udarac nije bio slučajan. Naprotiv – ‘Pittsburška bolnica’ i dalje zna točno što radi, zašto to radi i kome se obraća. I da, uspjela je nadvladati takozvano 'prokletstvo druge sezone', koje se često događa ili pripisuje serijama čije su prve sezone ostvarile bum kakvim je odjeknula prva sezona 'The Pitta'.

Dan nezavisnosti u paklu hitne

Nova sezona odvija se tijekom jedne jedine smjene, kao i prethodna, ali ovaj se put ta smjena odvija točno 4. srpnja – na američki Dan nezavisnosti. Naš glavni junak, Dr. Michael 'Robby' Rabinavitch (Noah Wyle) u svoju dnevnu smjenu stiže oko sedam ujutro na motociklu, uz zvukove 'Better Off Without You' The Clarksa vozi preko jednog pittsburškog mosta, pretječe sanitetsko vozilo i maše očito mu poznatom vozaču, oko njega su vozila ukrašena američkim zastavicama i drugim patriotskim simbolima.

Odluka da se sezona odvija na najveći američki državni praznik i dan nacionalnog ponosa nije tek zgodan kalendarski trik, nego jasna autorska poruka. Dok se izvan bolnice slavi sloboda uz vatromet, zastave i ritualno ponavljanje nacionalnih mitova, unutar hitnog prijema obitava i odvija se sasvim drugačija verzija Amerike: ona u kojoj sloboda nema nikakve veze s mahanjem simbolima, nego s elementarnim pravom na pomoć, skrb i dostojanstvo. U ‘The Pittu’ se ne pita tko si, odakle dolaziš, koliko imaš novca, kakav ti je naglasak, miris ili boja kože. Tamo vrijedi jedino činjenica da si živ i da ti je pomoć potrebna odmah. U tom kontrastu između deklarativnog patriotizma i praktične humanosti leži jedna od najjačih poruka druge sezone.

U srazu starog i novog svijeta nema pobjednika

U središtu radnje ponovno je dr. Robby, koji smjenu od koje se sastoji druga sezona odrađuje kao svoju posljednju prije tromjesečne pauze, svojevrsnog privremenog povlačenja koje više nalikuje nužnom bijegu nego zasluženom odmoru. Uz njega je dr. Baran Al-Hashimi (novi lik koji glumi Sepideh Moafi), liječnica koja bi ga tijekom njegove odsutnosti trebala zamijeniti na mjestu voditeljice smjene. Njezin odnos s Robbyjem nije klasičan sukob starog i novog, nego suptilnija razmjena dviju profesionalnih filozofija: jedne koja je oblikovana godinama improvizacije u raspadajućem sustavu i druge koja još vjeruje da se stvari mogu drukčije organizirati, jasnije strukturirati, racionalnije voditi i više se osloniti na moderne tehnologije. Serija pritom ne bira pobjednika – i to joj ide u korist.

Ostatak ansambla nastavlja se razvijati u sitnim, ali preciznim potezima. Likovi koji su u prvoj sezoni tek naznačeni sada dobivaju više prostora, ali bez potrebe da im se dodjeljuju velike, melodramatske pozadinske priče. ‘Pittsburška bolnica’ i dalje vjeruje da je dovoljno promatrati ljude dok rade svoj posao pod nemogućim uvjetima – sve ostalo ionako iscuri na površinu. Tu su povratnici koji se nose s posljedicama vlastitih pogrešaka, mladi liječnici koji se prvi put sudaraju s granicama vlastite izdržljivosti i medicinske sestre koje su odavno prestale vjerovati u sustav, ali i dalje vjeruju u pacijente. Svi oni funkcioniraju kao dijelovi jednog kolektivnog organizma koji se uporno održava na životu.

Promišljen projekt s jasnom vizijom

Druga sezona pritom ne pokušava nadmašiti prvu po količini šokantnih situacija (iako je Noah Wyle točno govorio u promo-najavama, kada je razigrano poručivao: 'There will be blood'), nego produbljuje temeljno pitanje koje serija postavlja od samog početka: što se događa s ljudima koji svakodnevno spašavaju druge u društvu koje im sustavno uskraćuje podršku? Hitni prijem u tom je kontekstu mikrosvijet u kojem se prelamaju sve suvremene američke kontradikcije – nejednakost, ideološka podijeljenost, birokratska okrutnost, ali i tvrdoglava potreba za solidarnošću. Ako je prva sezona bila udarac u želudac, druga je uporan pritisak na savjest.

U konačnici, druga sezona potvrđuje da ova serija nije bila jednokratni pogodak, nego promišljen projekt s jasnom vizijom. U vremenu u kojem televizija često bira ili ciničnu distancu ili utješnu površnost, ‘Pittsburška bolnica’ inzistira na nečemu daleko vrednijem: na gledanju stvarnosti ravno u oči i na uvjerenju da empatija ima smisla. A to je u današnjem svijetu i današnjoj Americi gotovo pa subverzivna poruka. Fućkaš seriju koja je nema.