'Tuga i slava' u kinima

Almodovar sadistički strastveno razotkriva vlastite nesavršenosti dok se suočava s prolaznošću i starenjem

03.12.2019 u 12:42

Bionic
Reading

U hrvatska kina stigao je novi film slavnog Španjolca Pedra Almodovara 'Tuga i slava', premijerno prikazan na festivalu u Cannesu gdje je primljen poprilično hladno, iako je osvojio je nagrade za najboljeg glumca i najboljeg skladatelja

Kritičari su bili poprilično rezervirani nakon prvog gledanja, no čini se da bi nepravdu mogla ispraviti nadolazeća sezona nagrada, ugledni Sight and Sound pozicionirao je ovaj više nego solidni film na šesto mjesto svoje ovogodišnje top liste najboljih filmova, a nagađa se da bi mogao osvojiti pokoju nominaciju za Oscar, barem u kategoriji najbolje režije.

'Tuga i slava' Almodovarova je dijelom autobiografska priča u kojem je protagonist redateljev alter ego zaboravljeni filmski režiser Salvador Mallo, koji je svoje trenutke uspjeha i slave proživio još 80-ih, a danas životari izmučen dugotrajnom kreativnom krizom, usamljenošću i nepodnošljivim bolovima. Lik Salvadora Malloa tumači Almodovarov omiljeni glumac i čest suradnik Antonio Banderas, s raščupanom frizurom upadljivo nalik na onu slavnoga redatelja. Uloga pomalo već oronulog, a još uvijek izgubljenog redatelja, Banderasu je sjajno sjela. Ovaj kreativni dvojac odavno nismo vidjeli u tako dobroj formi.

Kroz niz flash backova Mallo se prisjeća svog odrastanja u siromaštvu, u ruralnom području Španjolske i roditelja koji ga žele poslati u sjemenište kako bi stekao žuđeno obrazovanje i ostvari barem nekakvu životnu perspektivu. Sve su to detalji iz Mallove biografije koji se u potpunosti preklapaju s onom Almodovarovom pa je tim dirljivije vidjeti kako spretno s ogromnom dozom autoironije i humora te, naravno neizbježne nostalgije, autor izbacuje pred nas sve svoje strahove i gotovo sadistički strastveno razotkriva vlastite nesavršenosti. A suočavanje s vlastitom prolaznošću i starenjem, prikazanim kroz tipične 'simptome' - tijelom koje otkazuje poslušnost i dubokom usamljenošću - glavne su mu preokupacije.

Almodovarov film je sentimentalan, dirljiv, a njegov junak prepun slabosti – fizičke, mentalne, karakterne – sve ga boli, pogotovo kralježnica, jedva guta i ima snažne napadaje kašlja koji ga guši, teško hoda, mrzovoljan je, neugodan, ponekad čak i okrutan prema drugima, nesposoban i nezainteresiran za rad. Ta slabost tijela i duha vode ga u novorazvijenu ovisnost o heroinu, koju Almodovar iskorištava kao motor koji generira čitav niz duhovitih situacija. Ne nedostaje tu tipičnih Almodovarovskih vizaula živih boja i smiješnih kostima, upečatljive glazbe, nostalgije prema ruralnom i tradicijskom nasljeđu, te motiva vezanosti uz majku…sve je to isprepleteno u ovaj zabavan film o ozbiljnim temama.

Tuga i slava Izvor: Društvene mreže

Na posve neobičan način, 'Tuga i slava' zapravo je u mnogočemu sličan jednom posve drugačijem filmu, 'Ircu' Martina Scorseseja, koji je također odnedavno dostupan i na hrvatskom teritoriju. Naime, neobično je mnogo analogija između dva tako različita filma da je teško ne primijetiti kako su Almodovar i Scorsese očito u sličnoj životnoj fazi, da ih okupiraju razmišljanja o sličnim temama koja izražavaju svaki na sebi svojstven način. Obojica u svojim 70-ima (Almodovar je mlađi sedam godina od Scorseseja) kao da svode račune sa svojom dosadašnjom filmografijom. Obojica u svojim novim filmovima vrlo dosljedno provode onaj filmski stil po kojem su najpoznatiji - za Almodovara je to melodrama s mnogim meta filmskim elementima, začinjena kičem i campom, za Scorseseja je to kriminalistička, gangsterska drama ispričana na pomalo hladan, faktografski i cool način, s primjerenom dozom nasilja i akcije, ničeg premalo, ničeg previše.

Obojica su glavne uloge dodijelili svojim stalnim glumcima i vjernim suradnicima – Almodovar Banderasu koji u ovom filmu čak i pomalo fizički na njega podsjeća, a Scorsese De Niru koji je u njegovim filmovima ostvario neke od najvažnijih uloga u karijeri ('Taksist') – i dopustili im da se razmašu, da daju najbolje do sebe, možda čak i da ih nadmaše.

Oba filma obuhvaćaju širok vremenski raspon, prateći svoje junake kroz razdoblje koje se proteže kojih 60-tak godina i u oba filma taj protok vremena služi, između ostaloga, za svođenje osobnih računa, promišljanje o temama prolaznosti, ostavštine, tjelesnosti…