PIŠE: OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ

Seksualci, zbor!

Gay Pride u Splitu

Gay Pride u Splitu

Izvor: Pixsell / Autor: Ivana Ivanovic/PIXSELL

'Sve ti se u životu svodi na dva problema: besparicu i nejebicu', govorio je moj dragi prijatelj, inače po zanimanju psiholog i psihoterapeut. I ne može se poreći da se skoro sve što nas muči i usrećuje može svesti na ljubav i novce. A kako para kronično nemamo, ostaje nam, valjda, ljubav. Težnja jednog ljudskog bića da drugom ljudskom biću ospori pravo na ljubav, seksualnost, partnerstvo, obitelj je bolest, opaka. I za nekih deset, dvadeset ili pedeset godina to će se učiti u školama

Najmanje poželjno pitanje koje mi zadnjih godina netko može postaviti je: Kako je u Splitu?

Stvarno ne znam kako je u Splitu, kažem. Split je otišao po cigarete i više se nije vratio.

UNESCO, pak, kaže da je Split najugodnij grad za život među gradovima koji imaju vrijednu kulturnu baštinu. To je istina ako si spomenik ili bogatun. Ali ako spadaš među onih nekoliko preostalih Getana koji plaćaju spomeničku rentu da bi sami popravljali trošne nastambe unutar Palače – što je odličan način da ih potjeraju – tada grad, koliko kod ga netko volio, nije nimalo ugodan za život. Ali to zaslužuje posebnu temu.

Zadnji put Split se probudio, protrljao tisućljetnu mrenu i zapjenjeno riknuo, uoči prošlogodišnjeg gay pridea, koji je bio i ostao glavni događaj i čudo godine, otprilike kao da je pedesetak opasnih Marsovaca sletjelo na Rivu.

Nakon tog nemilog događaja, grad je ponovo zapao u stanje između depresije i kliničke smrti. U međuvremenu pao je i neviđeno ubojit snijeg, to je isto bilo važno, bar dok se nije otopio. One dobre stvari odigrale su se konspirativno, skoro pa u tajnosti i od Splita i od Zagreba.

Reklo bi se da Splićani nemaju važnijih problema od onih pederskih – kakav Škver, Dalmacijavino, Zapadna obala i ti bakrači. Pa se tako već čuju glasovi o skupljanju potpisa za peticiju protiv ovogodišnjeg pridea. Inicijativa, kažu ovi glasi, nije krenula iz nekog radikalnog ogranka Torcide (a kao da jest i prvi put – poznato je da trolovi uvijek imaju svog Saurona) nego od dobro pozicioniranih faca iz kulturnih institucija. Ako ih uspiju skupit dovoljno, bit će to ugledna peticija, s uglednim imenima, iako nije baš jasno di će takve nać.

'Split nije grad za paradu', kažu smjerni čuvari gradskih ognjišta i guza, 'Split je tradicionalan i konzervativan, ne treba mu nametati nešto što nije. Uostalom, policijska represija će trajati cijeli cjelcati dan i naša djeca neće smjeti izlaziti iz stanova i šetati po centru.'

A kako ćemo, onda, uz svu tu silnu brigu za klince, objasniti represiju koja se godinama provodi nad onom djecom koja su prosjedila sate po školskim hodnicima i sama u knjižnicama, čekajući da završi vjeronauk? Ne bi li se to u nekom zrelom društvu moglo nazvati – institucionalizirano zlostavljanje?

Možda djeca koja ne idu na vjeronauk nisu 'naša djeca'.

Kao što ni homoseksualci nisu 'naša djeca', oni su, rekli smo, doletjeli s Marsa, takvih u Splitu nema, nije ih nikad bilo, a ako se slučajno koji pojavi, mi ćemo se potruditi da ode, zavuče se u mišju rupu ili – ostane nevidljiv kao da ga/je nema.


Back to reality

Savjetnik Mačak kaže da su ladice u socijalizaciji neophodne, mnogi ne bi znali živjeti bez ladica, ladice zamjenjuju razmišljanje, ladice ti kažu što trebaš osjećati, što izgovarati, pisati. Ladice nemaju veze sa životom. Nijedan čovjek ne stane u ladicu, ali zato u ladice stane puno ljudi.

Tko su nekome mater i ćaća, kojem se bogu moli ili koje su mu seksualne preferencije (dok god se radi o odraslim ljudima), otprilike je devetnaesta ili trideset i šesta stvar koja će mi u vezi s nekim pasti na pamet. Osim ako nisam, iz nekog razloga, osobno zainteresirana. Što bi mi uopće o nekome moglo kazati nešto u čemu nije imao izbora?
Tako se i danas, nakon iskustva devedesetih, još uvijek sasvim blesavo iznenadim koliko su etikete ljudima važne.

Zadnji put sam ispala überbudala vezano uz Split pride. Doputovala sam iz Istanbula gdje sam nekoliko tjedana provela na stipendijskom boravku i bila sam se poželila Splita. Dočekao me grad prepituran natpisima UBIJ PEDERA, a dolje na Rivi ekipa je prešla s riječi na djela. Dočekala me i snimateljica i novinarka koja će mi kasnije postati urednica, i u takvoj atmosferi pokušale smo napraviti intervju. Ulice su bile pune bisnog svita, svi su se naglas brusili, u hodu. Onako šokirana, jedva sam izmucala odgovore.

Godinu ranije, objavila sam roman koji govori o nasilju, smjestila sam ga u izmišljeno splitsko predgrađe i u neki imaginarni Split stvarniji od stvarnog, opisala sam stvari koje se događaju, ljude među kojim sam odrastala, a opet me je zateklo – nisam imala pojma gdje živim. Bilo me je sram, ne onih siledžija na Rivi, promatrača koji su stigli na predstavu s linčovanjem, nego mene – mislila sam da je nemoguće da se dogodi nešto takvo. Nemamo pravo ne znati takve stvari.

Kad ne znaš takve stvari dogodi se Lora ili nešto slično petsto metara od kuće.

Seksualni odgoj i direktna demokracija

Savjetnik Mačak kaže da kakva demokracija, kamoli direktna, nije on za to, on je za neki oblik prosvijećenog apsolutizma, jer dokazali smo da nismo dorasli ni ideji komunizma, ni demokraciji. Daš im demokraciju, pa izaberu Keruma, daš im direktnu demokraciju, pa oslobode Barabu, a razapnu Isusa.

Mogu se s njim po tim pitanjima sporiti, donekle, ali to da se raspisuje referendum koji odlučuje o nečijim ljudskim pravima kao što se nedavno dogodilo u Sloveniji, u samoj je osnovi kršenje ljudskih prava.

Puno je neželjene i nesretne djece od, a kako bi drugačije, heteroseksualnih roditelja, kao što postoji i puno odraslih koji su nesretni jer ne mogu imati djecu, bez obzira na spol, rod i partnerska kombinacije. Uzeti sebi pravo da nekom uskratiš roditeljsku ljubav, da takvu stvar staviš na referendum, zbilja je, hm, hrabro?

Kad moja kći vidi situaciju tipa dvojica tata plus beba na TV-u uopće ne reagira. Bojim se da će se i ona za koju godinu osjećati kao da je pala s kruške.

A možda, ipak, u škole ipak uvedu i seksualni odgoj. Djeca koja taj nastavni predmet ne žele slušati uvijek mogu sjediti po hodnicima ili u knjižnicama dok sat ne završi.
Oni koji budu pohađali nastavu mogu između ostalog naučiti da je biti seksulac (hetero, bi ili homo) nešto zdravo, prirodno i ljudski, nešto elementarno što ljude čini sretnima, a da je onaj barba koji djeci pokazuje pišu bolestan i treba doktora i policajca.

'Sve ti se u životu svodi na dva problema: besparicu i nejebicu', govorio je moj dragi prijatelj, inače po zanimanju psiholog i psihoterapeut. I ne može se poreći da se skoro sve što nas muči i usrećuje može svesti na ljubav i novce. A kako para kronično nemamo, ostaje nam, valjda, ljubav.

Težnja jednog ljudskog bića da drugom ljudskom biću ospori pravo na seksualnost, partnerstvo, obitelj je bolest, opaka. I za nekih dvadeset ili pedeset godina to će se učiti u školama.

Desničarski pride

Čujem da mladež HČSP-a organizira svoju paradu u Zagrebu. Nekako ne vjerujem da će ih netko tući ili gađati kamenjem. Možda griješim, ali mala je vjerojatnost da će im itko dovikivati uvrede ili, nedajbože, ispisati Zagreb grafitima: 'Ubij mladež HČSP-a' i sličnim grozotama. Prema njima su svi nekak tolerantni, pa se nameće pitanje za kakva se prava oni šetaju. Moža za pravo da nekog zvrknu kamenom ili ga proglase građaninom drugog reda?!
Granice slobode su tamo gdje ugrožavamo slobodu nekog drugog.

'Heroji' i ljudožderi

O novim herojima ulice, mladim nasilnicima, napisala sam pjesmu, bilješku na svojoj info stranici. Možda i nije neki rafiniran, cizeliran uradak kojim sam kao pjesnikinja jako zadovoljna, ali bio mi je u onom trenutku važan. Ta se pjesma velikom brzinom proširila internetom. Sutradan mi je majstor koji je popravljao DSL uređaj pričao kako je njegova osamnaestogodišnja kći na Split prideu dobila kamenom u glavu i po nogama i kako mala želi odselit iz Splita, da bi mi na kraju zahvalio na spomenutoj pjesmi. Pomislila sam da je cura, bez obzira na sve, sretna što ima takvog oca.

I bio je u pravu Savjetnik Mačak, potrebne se nam ladice, dvije: jedna za ljude, druga za ljudoždere. Svatko za sebe već zna u koju spada.

Ne možeš puno, ali možeš malo, kaže jedan pjevač i pjesnik. Ne činiti ljudima život nepodnošljivijim, već je dovoljno, dodala bih.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi