Miroslav Mišković, najbogatiji Srbin (barem koliko se zna), pušten je u utorak oko podne iz pritvora nakon osam mjeseci. Položio je traženo jamstvo: dvanaest milijuna eura – pazite sad! – u gotovom novcu i u dinarskoj protuvrijednosti. Izvanraspravno vijeće posebnog odjela za organizirani kriminal beogradskoga Okružnog suda završilo je posao za manje od sat; uostalom, oni su i odredili visinu jamstva i dobili su što su tražili
Mišković je prvo otišao doma, istuširao se i presvukao, a zatim se pojavio u svojoj tvrtki Delta holding, gdje ga je čekao plenum Upravnoga odbora i ostali korporativni menedžeri od značaja. Nije gubio vrijeme, što je razumljivo: imperij je predugo bio u regentskome statusu.
Mediji su pomahnitali. Biti najbogatiji Srbin nije mala stvar, ali detalja nije bilo, koliko god se tračoidi trudili. Bogataši su 'sadržaj', kao i cajke-pjevaljke; oni su seksi – naročito kada dopadnu pritvora. Uvijek se prisjetim kako je Scott Fitzgerald, pišući Velikog Gatsbyja, gnjavio Hemigwaya da kako su 'bogataši drugačiji od nas'; jesu, odrezao mu je Hemingway – imaju novce.
No vratimo se predmetu. Mišković je optužen za 'zloupotrebu službenog položaja', po gumenoj lastika-normi koju je Srbija u međuvremenu morala ukinuti jer je ne pozna nijedna civilizirana država; čak ni Putinova Rusija. S oko 4.500 živih predmeta po tom članku zakona, pravosuđe se našlo u neprilici. Taj je članak zakona – ukratko – izrezan na više specifičnih kaznenih djela, što nije smanjilo konfuziju zbog pravne norme da nema zločina ako nije zakonom predviđen (nullum crimen sine lege). Ali tek ćemo vidjeti na što će izaći.
Institut jamstva (kaucije) relativna je novina u srbijanskom pravosuđu. Time se, međutim, ne mogu objasniti nedosljednosti i odsutnost bilo kakvoga predvidivog kriterija u praksi. Molim: Sreten 'Joco Amsterdam' Jocić pušten je uz jamstvo od 300 tisuća eura u nekretninama na koje je sud zasjeo, a bio je optužen (kasnije i osuđen) za mnogo teže zločine. Pritom je kao mjesečni prihod naveo 600 eura, a unajmljivao je vilu Slobodana Miloševića na Dedinju od udovice Mire. Stanko 'Cane' Subotić godinama je iz Švicarske nudio milijune za jamstvo da se brani sa slobode, ali su ga odbijali do prije par mjeseci jer da se prvo morao pojaviti pred sudom, dakle iz pritvora. Sada su pristali na nagodbu: Cane iz Šicarske položi jamstvo u nekretninama, a oni ukinu tjeralice i sve je u redu. Pritom je dao jamstvo od oko 580 tisuća eura u nekretninama za koje svi vele da vrijede mnogo više. Bilo je još sličnih slučajeva, ali Mišković je velika iznimka. Naime, njemu je odbijena ponuda da tih 12 milijuna pokrije hipotekama na nekretnine, kojih ima i previše. Ne – oni hoće gotovinu. Dobro, rekao je Miško i potegao novce; beogradski Centralni zatvor mnogo je gore mjesto od Remetinca, ako niste znali, a obrana sa slobode je obrana sa slobode.
Pogledajmo to sada malo šire. Uhićenje Miškovića i optužnicu protiv njega najavio je Aleksandar Vučić, neposredno nakon obrazovanja koalicijske vlade prošle godine. Tako je i bilo: stati na rep najbogatijem Srbinu veliki je politički kapital, a do pravomoćne presude već će se naći nešto drugo, podjednako zanimljivo glasačima. Kazneno-pravni meritum tog predmeta, međutim, ostaje kao neizvjesna varijabla. Dobri krivičari privatno će vam reći da je optužnica tanka; javno se ne usude. U slučaju Cane Subotića, konsenzus je da je cijeli predmet bedast i da iz toga ništa ispasti neće; zato je, kažu, i određeno tako malo jamstvo.
E, sad: jamstvo je – kao što je poznato – način na koji se osigurava da optuženik bude dostupan sudu u svakome trenu. Ako podlegne kušnji i zbriše – zbogom jamstvu, a slijedi i tjeralica; nije higijenski protraćiti dragocjenu povlasticu obrane sa slobode; pitajte Sanadera, uostalom. Ako davatelj jamstva ostane dostupan sudu do kraja, jamstvo se vraća – bez obzira na ishod pravomoćne presude. Tu sad dolazimo na nadasve zanimljiva pitanja. Lako je, naime, s nekretninama položenim kao jamstvo: to se vrati i molim. Ali što ćemo s Miškovićevih hladnih 12 milijuna? Dinarski iznos sračunat je po srednjem tečaju eura Narodne banke Srbije kao sudski polog, bez prava na kamatu. Koliki će za koju godinu, u trenutku pravomoćnosti presude u tom predmetu, biti tečaj eura u Srbiji? Nema tog ekonomista koji bi se okladio. Tko bi onda i koliko bio na gubitku? Možda se Miško obogati; možda država.
Miškoviću će biti isplaćen iznos od toliko dinara koliko je 12 milijuna vrijedilo po srednjem tečaju na dan uplate (prošli utorak). Tako se država zasad odrekla barem kamata po viđenju – kolikih-tolikih – da su ti novci bili uloženi u banku, a tek na kojem gubitku će biti Mišković zbog zarobljenog, mrtvog kapitala...
Tu dolazimo na bit stvari: štetočinske sklonosti srbijanskog pravosuđa. Kao prvo, traljave i sfušane presude koje su završile u Strassbourgu već nagrizaju državni proračun, a da nitko od sudaca koji su mogli i morali znati nije odgovarao. Zatim, pritvor je od mjere opreza postao kaznena mjera, pak ljudi sjede mjesecima bez veze i potrebe, a onda utuže državu i dobiju lijepe nadoknade. Tek odnedavno pribjegava se kućnom pritvoru s elektronskim nadzorom i jamstvima. A sada je i jamstvo postalo neka vrst kazne, kao što vidimo iz slučaja Mišković.
Tako se to ne radi, a kada i ako Mišković bude oslobođen – znajući njegove odvjetnike i karakter – bit će tu debelih parnica sa zateznim kamatama i svačime, kako se u Strassbourgu bude odlučilo.
