Od one povijesne 2009. nacionalna vrsta hrvatske kulture i financija nastupala je u sastavu Božo Biškupić, Ivan Šuker, Martina Dalić, Jasen Mesić, Slavko Linić, Andrea Zlatar Violić, Boris Lalovac, Berislav Šipuš, Zdravko Marić, Zlatko Hasanbegović, Marko Primorac i Nina Obuljen Koržinek. Na izborničkoj klupi izmijenili su se Jadranka Kosor, Zoran Milanović, Tihomir Orešković i Andrej Plenković.

Ni najiskusniji kladioničari neće vam znati objasniti kako je moguće da je toj ekipi koeficijent stalno rastao, iako je redovito pobjeđivala znatno strože selekcioniranu ekipu Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, kojoj se za sve to vrijeme, trinaest dakle puta po 365 dana, koeficijent nijednom nije niti za promil pomakao s potpuno nebuloznih 0,8.

Nije vam jasno o čemu to bulaznim? Pa eto, o istom onom apsurdu o kojem je u zadnje vrijeme nekoliko puta pred uobičajeno praznjikavom sabornicom razumno i savršeno razumljivo govorila zastupnica Urša Raukar Gamulin: o koeficijentima za obračun mirovinskih i zdravstvenih doprinosa profesionalnih samostalnih umjetnika u Republici Hrvatskoj. One spomenute, povijesne 2009. godine, kad je litra eurosupera 95 koštala sedam i pol kuna a crni oblaci afere 'franak' tek se krenuli pomaljati na horizontu, vlada premijerke Kosor donijela je program antirecesijskih mjera koje su se, uz ostalo, odnosile i na smanjivanje koeficijenata za sve one kojima država uplaćuje mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Dakle, i kompletnom članstvu Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU): već tada mizeran koeficijent 1,2 srezan im je na obeshrabrujućih 0,8. Umjetnici se, međutim, nisu bunili – mahom idealisti po vokaciji, vjerovali su da ta recesija neće bogzna koliko dugo potrajati, a onda će se sve vratiti na staro, ako ne i na bolje.

I stvarno, već dogodine svi su se koeficijenti vratili na negdašnje razine, a mnogima su bogme i povećani. Pardon: svima osim - samostalnim umjetnicima. Oni su jedini ostali na, bumo rekli, predziđu ljutog boja protiv recesije, one iz 2009. Dogodine također. I one što je uslijedila. I svih godina do danas kad smo, evo, na pragu nove recesije, a samostalni umjetnici svojom zajamčenom mirovinom od 1.500 do 1.700 kuna i dalje, već 13 ljeta, jamče skori uspjeh onih Kosoričinih mjera, evo, rezultati tek što nisu polučeni.

Ukratko, nitko od gore nabrojanih ministrica i ministara kulture odnosno financija, uključujući i jednu premijerku i trojicu premijera, nije vidio ništa sporno u činjenici da se jednu društvenu grupaciju – ne naročito brojnu, ali sačinjenu mahom od akademski obrazovane i natprosječno kreativne čeljadi – na pravdi boga diskriminira već 12 godina. Uzmemo li u obzir i činjenicu da su umjetnici višekratno ukazivali na doista skandalozan nehaj svih dosadašnjih nadležnih resorlija i vlastodržaca, plus to da ih ovi i dalje nisu šljivili ni 0,5 posto, riječ 'diskriminacija' ukazuje se kao razblaženi, politički najkorektniji nadomjestak za bahato nezainteresirano ponižavanje.

Rado se naše dužnosnice i dužnosnici pojavljjuju na otvorenjima izložbi i premijerama, rado će se dati snimiti na kakvom koncertu ili sajmu knjiga, nije im mrsko pohvaliti se kako su upravo pročitali neku novu domaću knjigu ili pogledali novi domaći film, ali za one koji u velikoj mjeri stoje iza svega toga, za ljude (porezne obveznike pače!) kojima je vlastita kreativnost jedini poslodavac a famozno 'tržište' jedini isplatitelj – e, do njih im nije stalo više od 0,8 posto. Jednoga dana (a taj je mojoj generaciji sve skoriji) kad vid i sluh oslabe, koncentracija popusti i inspiracija presuši, umirovljene samostalne umjetnice i umjetnici, dojučerašnji dekorativni miljenici svekolikog dužnosništva pridružit će se izvidničkom odredu kontejner-bojne koja sastojke za večeru traži u rano popodne među ostacima na tržnici.

O tome je, eto, u Saboru govorila zastupnica Raukar Gamulin, u jednoj prigodi i izravno premijeru Plenkoviću, koji joj je, vidno potresen, odgovorio: 'Ako se dogodila tako gruba nepravda, naći ćemo načina da to ispravimo'. Dva dana kasnije, nakon rasprave o proračunskim amandmanima, naravno, prijedlog Urše Raukar Gamulin nadmoćnom je većinom (71:31, uz jedan suzdržan glas; taj mi je zapravo i najzanimljiviji, ali za neku drugu priču) odbijen. Ali, ne brinite, naći ćemo načina.

Za čitatelje kojima nije prinijeto pozornosti: HZSU nije nikakav parazitarij, izmišljena parapolitička ustanova za zbrinjavanje potkapacitiranih uhljeba, podobnih lezilebovića i sličnih beskorisnika. U Zajednicu mogu ući samo oni koji dosadašnjim umjetničkim djelovanjem i dosezima uspiju dokumentirano dokazati kreativnu iznadprosječnost i društvenu potrebnost. Svakih pet godina članstva na red dolazi komisijska revizija djelovanja u međuvremenu, a od produljenja statusa, baš kao ni od učlanjenja, nema ništa ako odluku ne potpiše osobno ministar ili ministrica kulture.

Međutim, HZSU nije ni sindikat i ne može povesti svoje članstvo u štrajk, bojkot ili na demonstracije. Jedini dostupni alat mu je beskrajno pisanje dopisâ i dodatno ponižavajuće moljakanje, učinkovito, eto, po prilici koliko i zastupnička nastojanja Urše Raukar Gamulin, nastojanja koja, koliko sam uspio pratiti, nije ni na koji način zabilježio niti jedan hrvatski medij, čak ni ovlaš. A upravo bi mediji, po logici stvari, trebali biti najvjerniji saveznik samostalnih umjetnika, pogotovu samostalni novinari u njima.

Njima je naime, samostalnim novinarima, zakonom propisani koeficijent za obračun uplate mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, paz' vamo – 0,65 posto!!! Prevedeno na hrvatski, samostalni će novinari imati još i jadnije mirovine od samostalnih umjetnika, znači još i manje no što će po najnovijem (jer, eto, što ćemo, Europska komisija to od nas zahtijeva) iznositi povišica mjesečne plaće naših državnih dužnosnika.