'Imamo čudotvoran stroj koji iz zraka usisava ugljik, vrlo je jeftin i gradi se sam. To je stablo. Priroda je alat kojim možemo spašavati narušenu klimu', kaže kolumnist The Guardiana i voditelj međunarodne kampanje Natural Climate Solutions, George Monbiot, u kratkom dokumentarcu o klimatskim promjenama, apelu političkim moćnicima svijeta da se konačno uozbilje i krenu u spašavanje planeta.

Dokumentarac potpisuje i švedska tinejdžerska borkinja za spas klime Greta Thunberg, a objavljen je uoči najnovijeg UN-ova sastanka na vrhu o klimi i najvećeg prosvjeda u povijesti protiv klimatskih promjena, koji je okupio milijune mladih i starih u 180 zemalja, pa nešto malo i u Hrvatskoj. Generalni tajnik António Guterres na njega je sazvao vlade da ozbiljno rasprave o nužnosti hitne akcije za ograničavanje porasta globalne temperature na 1,5 stupnjeva Celzijevih, što je dogovoreno Pariškim sporazumom iz 2015. godine, a Manbiot i Greta Thunberg predlažu rješenje: sadite drveće!

Dvojac se poziva na zaključak studije objavljene u stručnom časopisu Science, koje kaže da bi sadnja milijardi stabala i obnova šuma koje apsorbiraju ugljični dioksid mogla biti najjeftinija i najučinkovitija strategija u rješavanju klimatske krize. Ali uz uvjet da se drastično smanji sagorijevanje ugljena, nafte i plina.

Sječa šuma odgovorna je za 15 posto stakleničkih plinova i od 1970. godine gubitak 60 posto divljih životinjskih vrsta uslijed uništavanja njihovih staništa. Njujorška deklaracija o šumama UN-a iz 2014., kojoj je cilj borba za zaustavljanje njihova krčenja na globalnoj razini do 2030., obvezala je potpisnike da do 2020. upola smanje sječu i obnove 150 milijuna hektara posječenih i degradiranih šumskih područja.

Ali umjesto smanjenja, stopa gubitaka porasla je za 43 posto, dok se godišnje kreše 4,3 milijuna hektara nezamjenjive tropske primarne prašume! Umjesto pošumljavanja, svijet godišnje gubi šumskih područja, najviše tropskih prašuma, veličine četiri Hrvatske. Zamislite čistinu svakog pedlja Lijepe Naše bez ijednog stabla posječenog zbog drvne industrije, podizanja plantaža soje ili farmi goveda, pa to umnožite četiri puta! Svake minute nestaju dijelovi prašuma veličine 30 nogometnih igrališta, a one su pluća svijeta.

Poznatim razlozima sječe treba pridodati subvencije za poljoprivredu mnogih vlada, što se izrodi u perverzne poticaje za krčenje šuma. To nije spriječilo Brazilce da u prvih osam mjeseci ove godine potpale 73.000 požara u području Amazone. Požara je bilo i ranije, ali za razliku od 40.000 prošle godine, ove su gotovo udvostručeni. Amazonija je ranije teže gorjela zbog prirodne vlage, a u vrijeme zagrijavanja atmosfere plane kao šibica. Mračni oblaci dima s amazonskih požarišta udaljenih više od 3000 kilometara od Sao Paula opet su upozorili njegove stanovnike i ostatak svijeta na dramatične razmjere uništavanja najdragocjenije prašume na planetu.

Krivac je, kao obično, politika. Novi predsjednik Jair Bolsonaro samo se drži predizbornog obećanja da će njegovom pobjedom Brazilci dobiti zeleno svjetlo za slobodnu palež i krčenje Amazonije. Čovjek je doista od riječi: ukidanjem zakona iz 2004. te politika za sprečavanje ilegalne sječe i ograničavanje divljeg širenja plantaža i rančeva krupne stoke - sve je vratio na početak, otvorivši vrata ilegalnoj sječi i korupciji. Brazil je najgori u Južnoj Americi, ali daleko od jedinog krivca za to.

Iza njega je Peru, u kojem je 80 posto sječe ilegalno, naročito u području Amazonije, najvećeg poslije susjednog Brazila. Zbog industrije soje desetkovane su šume u Boliviji, a poljoprivreda u Meksiku, osobito plantaže avokada, odgovorna je za gubitak vitalnih tropskih šuma.

Ni Azija nije nevina - samo u Indoneziji zbog industrije palminog ulja godišnje se iskrči više od 13.000 četvornih kilometara šumskog područja. Ali nova bolna točka je Afrika sa 17 posto svjetskog šumskog fonda. U njoj se godišnje siječe do sedam milijardi stabala! Prema izvješću spomenute Njujorške deklaracije, nova žarišta masovnih gubitaka su zapadni dio Crnog kontinenta i sliv rijeke Kongo. Od 2014., koja je trebala biti prijelomna, područje sječe se od dva milijuna hektara proširilo na četiri milijuna godišnje.

U Zapadnoj Africi nestalo je 90 posto izvornih šuma, a u središnjem dijelu to raste alarmantnom brzinom. FAO tvrdi da je Afrika od 1980. do početka novog milenija izgubila više šuma od bilo kojeg drugog kontinenta. U Kongu se krčenje udvostručilo u zadnjih pet godina, Nigerija je u zadnjih 15 godina izgubila 81 posto starih šuma, najbrže u svijetu...

Jedan od razloga za to je opće siromaštvo te nedostatak energije, što 90 posto Afrikanaca tjera na korištenje drva kao goriva za grijanje i kuhanje. Sudan je zbog toga u ovom trenutku skraćen za 800 kilometara šumskog područja. No najozbiljniji razlog najnovije sječe jest politička odluka da se šume predaju – Kinezima. Afričko drvo masovno se izvozi u Kinu, koja je zauzela strateški interes na kontinentu, masovno kupujući zemlju i poslujući s vladama, dajući im kredite i ulažući u razvoj. Pritom na oba oka žmiri pred činjenicom da dobar dio uvoza zahvaljuje ilegalnoj sječi afričkih šuma, što je postala prava epidemija: u Kamerunu i Ekvatorijalnoj Gvineji dosiže 50, u Gabonu 70, a u Liberiji do 80 posto.

To se dobro vidi na primjeru potražnje za namještajem od ružina drveta. Zbog toga se desetkuju šume mulukule, rijetke vrste afričkog drveta sporog rasta, koje se koristi kao zamjena za ugroženu kinesku vrstu. Uvozeći afričku mulukulu, naročito iz Konga, oni spašavaju svoje šume, a potražnja za njim tolika je da su vlasti Zambije zabranile izvoz, zbog čega je procvjetala ilegalna trgovina.

Ta mračna slika o odnosu svjetskog gospodarstva i politike prema stanju šumskog fonda stoga ne daje veliku nadu u spašavanje planeta sadnjom stabala, tim više što se na takve prirodne metode u svijetu troši samo dva posto novca namijenjenog smanjenju stakleničkih plinova. Procjenjuje se da će troškovi očuvanja ključnih šuma na globalnoj razini iznositi desetke milijardi dolara godišnje, što je malo u usporedbi s tisućama milijardi potrebnih za preusmjeravanje na infrastrukturu s niskim udjelom ugljika.

Što će se dogoditi ako ipak poslušamo savjet o sadnji stabala? Neke su zemlje krenule s time, poglavito Etiopija, Meksiko i El Salvador, ali to je daleko nadmašila sječa. Sadnja stabala pak ne nadoknađuje gubitak tzv. stajaćih šuma (zajednice stabala ujednačene po sastavu, strukturi, dobi, veličini itd.), pa stručnjaci kažu da mogu proći stoljeća prije nego što šume vrate punu sposobnost apsorpcije ugljičnog dioksida i reguliranja vremenskih prilika.

A do tada našoj djeci i unucima u nasljeđe očito ostavljamo ćelavu Zemlju.