Prošle godine mladi u Europskoj uniji u prosjeku su napuštali roditeljski dom s 26,5 godina. Taj se prosjek razlikuje od države do države – dok se u većini sjevernih i zapadnih zemalja mladi osamostaljuju u ranim i srednjim 20-ima, u južnim i istočnim zemljama odlaze od roditelja u kasnim 20-ima ili ranim 30-ima.

Najkasnije roditeljski dom napuštaju Portugalci, slijede Hrvati, a najranije odlaze Šveđani. Naime, prema novim podacima Eurostata, mladi u Portugalu odlaze od roditelja s 33 godine, odnosno 33 godine i šest mjeseci, u Hrvatskoj napuštaju roditeljski dom s 33,3 godine, u Slovačkoj se u prosjeku osamostaljuju s 30,9 godina, u Grčkoj s 30,7 godina dok u Bugarskoj mladi odlaze od roditelja s 30,3 godine.

Situacija u nordijskim zemljama znatno je drugačija jer mladi napuštaju roditeljski dom deset ili više godina ranije nego što je to slučaj u južnom i istočnom dijelu Europe. Naime u Švedskoj se mladi osamostaljuju, odnosno napuštaju roditeljski dom već s oko 19 godina, u Finskoj i Danskoj s 21,2 godine, a u Estoniji s 22,7 godina.

Sinovi duže ostaju s roditeljima

Zanimljiv je podatak da prosječna dob žena koje napuštaju roditeljski dom iznosi 25 godina, a muškaraca 27,4 godine, i taj je trend uočen u svim europskim zemljama.

Muškarci su u prosjeku odlazili od roditelja nakon 30. godine u 11 zemalja Europske unije (Hrvatska, Portugal, Slovačka, Bugarska, Grčka, Slovenija, Italija, Malta, Španjolska, Rumunjska i Poljska), a žene u tek dvije države (Portugal i Hrvatska).

U Rumunjskoj su mladi muškarci koji su otišli iz roditeljskog doma bili prosječne dobi 30,3 godine dok se žene u toj zemlji u prosjeku osamostaljuju s 25,6 godina. Slijedi Bugarska, u kojoj muškarci odlaze od roditelja s 32 godine, a žene s 28,5 godina.

Nasuprot tome, Švedska, Danska i Irska zabilježile su najmanju razliku u godinama između mladih muškaraca i žena koji napuštaju roditeljski dom, od tek nekoliko mjeseci. Rodna razlika bila je izraženija u zemljama u kojima su mladi kasnije napuštali roditeljski dom, a manje izražena u zemljama u kojima su ranije odlazili.

A što o tome kažu sociolozi i psiholozi?

'U Hrvatskoj još uvijek dominiraju patrijarhalni odnosi'

Doc. dr. sc. Erik Brezovec s Fakulteta hrvatskih studija kaže da su ekonomski razlozi svakako najvažniji u promišljanju te teme, no da oni imaju i kulturnu i društvenu pozadinu.

'Npr. upitna je kultura rada, ali i odgovornosti učenika u srednjim školama, a danas već i tijekom studija. Koliko i u kojoj mjeri mladi stvaraju radne navike, koliko često rješavaju administrativne i birokratske procedure sami za sebe, a koliko se kroz odrastanje oslanjaju isključivo na potporu roditelja? Tko ih i kako može poučiti samostalnosti? Socijalizacijski obrasci i procesi vrlo su složeni. No naodmet ne bi bili predmeti i kolegiji koji se dotiču npr. financijske pismenosti ili građanskog odgoja, koji bi mladima pokazali i objasnili da se i od njih očekuje odgovornost specifična za aktivne sudionike društva u kojem se nalaze.

Nadalje, roditeljski dom predstavlja sigurnost, ali i svojevrsnu komociju. Kao što iz Eurostatovih podataka možemo vidjeti, zapravo smo i zadnji u Europi – ili prvi, kako se uzme – po životu s roditeljima kod muškaraca (odnosno muške djece). Teško je otići iz doma u kojemu dominiraju patrijarhalni odnosi – u velikom broju slučajeva u Hrvatskoj još je uvijek tako – tj. u kojima mama kuha, sprema, pegla… Ovaj odnos rezultat je nesvjesnog, prešutnog dogovora. Odnosno njega vrlo često nisu svjesni ni roditelji (čak ni majke, one koje se u najvećoj mjeri brinu o djeci), niti djeca sama. Sve se to dakle događa gotovo nesvjesno, na razini nečega što je Pierre Bourdieu nazvao dispozicijama pa se tjedni pretvaraju u mjesece, a mjeseci u godine. Na kraju, preko noći naše dijete o kojemu se brinemo ima tridesetak godina i još uvijek živi s nama', kaže Brezovec.

'Ne postajemo odgovorni i savjesni, već dijelom ostajemo djeca'

Dodaje da je važno u obzir uzeti i osamostaljenje u okrilju doma jer se velik broj mladih u Hrvatskoj još uvijek odlučuje na suživot s roditeljima, živeći tako u proširenoj obitelji u kojoj su, naglašava naš sugovornik, često prisutni i svojevrsni generacijski konflikti.

'Bilo zbog ekonomskih razloga – jer je skupo kupiti nekretninu ili zemljište negdje drugdje – ili onih kulturnih i socijalnih (tko će se brinuti o mojim roditeljima, roditelji mi u budućnosti mogu čuvati i djecu – dakle zbog određenog oblika društvene solidarnosti), odrasla djeca u kući roditelja često uređuju gornji kat kuće za svoje potrebe ili pak nadograđuju kuću svojih roditelja. U konačnici, u velikom broju slučajeva nadogradnja kuća nije ni potrebna jer su starije generacije gradile velike kuće koje su trebale služiti za zajednički život različitih generacija. Ipak, valja naglasiti da suživot s roditeljima ne mora nužno označavati lošu stvar. Ono što ga čini lošim je to što vrlo često, u komociji doma u kojem smo odrastali, ne postajemo odgovorni i savjesni građani, već dijelom ostajemo djeca', zaključuje Brezovec.

Podjednako stresno roditeljima, ali i odrasloj djeci

Napuštanje roditeljskog gnijezda predstavlja značajan miljokaz tijekom razvoja mladih te se smatra točkom prijelaza u odraslost, pojašnjava nam psiholog Krešimir Prijatelj s Odjela za psihologiju Sveučilišta u Zadru. Kaže da je ta tranzicija obojena brojnim razvojnim izazovima koji oblikuju prirodu i kvalitetu budućih života mladih ljudi, pa zbog toga kod nekolicine može doći do pogoršanja psihičkog zdravlja i opće uznemirenosti.

'Međutim danas svjedočimo tome da generacije mladih ljudi nevoljko napuštaju svoje obiteljske domove zbog nekolicine mogućih individualnih i kontekstualnih čimbenika. U ovom slučaju Hrvatska više prati trend država južne Europe, nego centralne i sjeverne Europe.

Kada u obiteljskom domu postoji zadovoljavajuća količina materijalnih resursa (poput novca ili imovine), ali i nematerijalnih resursa (kao što su pomoć oko pripreme obroka, kućanskih poslova i sl.), mladi će ga ujedno manje poželjeti napustiti. Čak i ako odluče u nekom trenu napustiti roditeljsko kućanstvo (npr. zbog studiranja ili rada na sezoni), velik se broj mladih zbog ekonomskih ograničenja, odnosno manjka prihoda, naposljetku vrati u obiteljski dom', navodi Prijatelj.

Djevojke ranije napuštaju dom

I ranija istraživanja ukazuju na to roditeljski dom ranije napuštaju djevojke nego mladići, mladi iz obitelji s višim socio-ekonomskim statusom te mladi iz cjelovitih obitelji. Psiholog Prijatelj kaže da su uz to konfliktni odnosi unutar obitelji te veći broj sestara i braće povezani s ranijim napuštanjem doma.

'S druge strane postojanje određenih zdravstvenih problema (naročito psihičkih poremećaja) češće će ukazivati na dulje zadržavanje u roditeljskom domu. Isto tako, važnu ulogu u napuštanju roditeljskog kućanstva imaju privrženost te razina autonomije u adolescenciji. Dakle istraživanja su većinom suglasna oko toga da će mladi koji su sigurno privrženi i imaju više autonomije u adolescenciji 'na vrijeme' napustiti roditeljski dom, odnosno neće prolongirati ovu odluku. S obzirom na nove podatke Eurostata, a uzevši u obzir mogućnost da su mladi u Hrvatskoj nesamostalniji u odnosu na svoje vršnjake iz sjeverne ili centralne Europe, potrebno je razmotriti brojne individualne i kontekstualne čimbenike koji se nalaze u pozadini odluke o odgađaju odlaska iz roditeljskog kućanstva', smatra Prijatelj.

Međusobno optuživanje dodatno narušava odnose

Osvrnuo se i na roditelje koji za svoju djecu, koja odgađaju iseljenje iz roditeljskog doma, kažu da su 'lijena, nemotivirana i da ne preuzimaju odgovornost', dok mladi za roditelje kažu da ih 'previše kontroliraju, ne mogu pustiti da odrastu i ne podržavaju ih'. Psiholog kaže da takvo međusobno optuživanje ne dovodi do konstruktivnih rješenja i nažalost samo narušava odnose unutar obitelji, što može biti naročito nezgodno zbog činjenice da i roditelji i njihova odrasla djeca još uvijek žive pod istim krovom.

'Posramljivanje i uspoređivanje sa stanjem u prošlim vremenima kod mladih može dovesti do pojave suprotnog efekta i čak javljanja intenzivnih osjećaja poput ljutnje, bespomoćnosti, uznemirenosti, razočaranja ili pak nekih drugih smetnji na planu psihičkog zdravlja, poput povećane količine stresa, anksioznosti ili depresivnosti. Dakle odluka o napuštanju, odnosno nenapuštanju roditeljskog doma, može donijeti ishode koji su podjednako teški ili stresni roditeljima, ali i njihovoj odrasloj djeci. Međutim iskrena komunikacija i jasno postavljeni zadaci te međusobne odgovornosti s obje strane mogu smanjiti frustraciju suživota roditelja i njihove odrasle djece, a u slučaju perzistirajućih poteškoća i osjećaja disfunkcionalnosti dobro je obratiti se i stručnjaku za mentalno zdravlje, poput psihologa ili obiteljskog psihoterapeuta', savjetuje Prijatelj.

Novi izazovi za obitelji s odraslom djecom

Na odgađanje odlaska iz roditeljskog doma i samostalnog života utjecali su i pandemija i aktualna kriza. Psiholog Prijatelj naglašava da većina mladih koja je odrasla u funkcionalnim obiteljima u roditeljskom domu osjeća fizičku te emocionalnu sigurnost, stoga se, ističe on, u vremenu opće zdravstvene i ekonomske nesigurnosti i neizvjesnosti činilo logično da mladi ne napuste obiteljski dom, već pričekaju s donošenjem ove odluke još neko vrijeme.

'Ono što se u ovoj situaciji doima kao otegotna okolnost to je što pandemija nije u potpunosti završila, dakle neki roditelji odrasle djece se i dalje razbolijevaju, a neki ostaju bez posla, kao i njihova djeca. Važno je istaknuti da su pojavom pandemije u svijetu, nedavnih ratnih sukoba u Europi i inflacije, obitelji, a naročito one s odraslom djecom, stavljene pred nove izazove, za koje će biti potrebni vrijeme i zajedničko ulaganje resursa te kapaciteta da se u konačnici razriješe na obostrano zadovoljstvo roditelja te njihove odrasle djece. Isto tako je važno ne gubiti optimizam i nadu te se truditi uspostaviti rutinu koja će koristiti objema stranama u prevladavanju eventualnih poteškoća uzrokovanih kasnijim odlaženjem mladih iz roditeljskog gnijezda', zaključuje Prijatelj.