Horvath u intervjuu Večernjem listu objašnjava kako je izbijanjem svjetske gospodarske krize pritisak na poslovanje rafinerija postao iznimno velik te da Ina u takvim okolnostima mora pronaći način kako optimizirati i prilagoditi svoju proizvodnju.

'Optimizacija nužno ne podrazumijeva zatvaranje rafinerija iako je to realnost od koje se ne može pobjeći. Nakon niza zatvaranja rafinerija u Europi proteklih godina, procjene su da još postoji 20-30 posto viška kapaciteta', ističe Horvath.

Mogućnost zatvaranja jedne od rafinerija komentirali su hrvatski naftni stručnjaci.

Naftni konzultant i bivši čelnik Ine Davor Štern smatra kako odluku o budućnosti rafinerija treba donijeti Inina uprava na temelju stručnih, a ne političkih procjena i pokazatelja te da svoju odluku treba zastupati kod dioničara.

Štern upozorava da zbog pada industrijske potrošnje pada i potrošnja naftnih prerađevina pa su Inine rafinerije trenutno prekapacitirane. To je, kaže Štern, slično široj situaciji u Europi u kojoj se kompanije suočavaju s viškom rafinerijskih kapaciteta.

U svjetlu aktualnih najava o mogućnosti zatvaranja jedne od rafinerija, pri čemu se najčešće spominje sisačka, Štern kaže kako se trenutno ulaganja u tu rafineriju ne mogu opravdati.

Ekspert za rafinerijski biznis i bivši čelnik rafinerijske prerade u Ini Emir Cerić također smatra da je mogućnost gašenja jedne od rafinerija realna, s obzirom na gubitak tržišta i pad potrošnje. Granični nivo isplativosti rada rafinerije je prerada 4,5 do pet milijuna tona godišnje, uz uvjet da se jako mali ili nikakav udio prerađevina odnosi na lož ulje, kaže Cerić. Smatra da bi tu razinu mogla doseći riječka rafinerija, ako se modernizira, ali drži malo vjerojatnim da će se to i dogoditi.

Objašnjava da Mađari od početka svog angažmana u Ini, a pogotovo otkad imaju ključna upravljačka prava, promatraju Inu kao dio MOL-a te da na nivou MOL-a, a ne Ine, optimiziraju rafinerijsku preradu. To znači da prerađuju tamo gdje postoji mogućnost 'duboke' prerade uz dobivanje većih količina kvalitetnih derivata, a to u Ininim rafinerijama nije slučaj, kaže Cerić.

Dodaje i da bi profitabilnost Ininh rafinerija bila moguća uz cijenu nafte od 60 dolara po barelu, a sada je oko 100 dolara. Spominje i velike fiksne troškove Ininih rafinerija koji proizlaze iz prevelikog broja zaposlenih i velike vlastite potrošnje.

Rješenje za Inu po njegovom je mišljenju dovršetak modernizacije riječke rafinerije, što bi joj, uz prodor na tržište Slovenije i Bosne i Hercegovine, moglo osigurati profitabilnost.

U pogledu Rafinerije nafte Sisak je pesimističan. Smatra da bi ona mogla biti zatvorena, kao i rafinerija u Bosanskom Brodu, s obzirom da bi modernizirane rafinerije u Rijeci i Pančevu bile dovoljne za potrebe tržišta bivše Jugoslavije.