Na aktualnom popisu makroekonomskih neravnoteža vodeće mjesto zauzima 1) prevelik i neodrživ javni dug koji prati visok budžetski deficit, a dodatno to su 2) pretjerana negativna međunarodna neto investicijska pozicija vezana uz velik inozemni dug svih sektora, 3) slabi izvozni rezultati i nizak udio izvoza u BDP-u zbog niske međunarodne konkurentnosti, 4) visok ukupni dug privatnog sektora te 5) visoka stopa nezaposlenost s posebno istaknutim problemom nezaposlenosti mladih i niskokvalificiranih osoba. U pretkriznom razdoblju tom popisu trebalo bi pridružiti pretjerani rast cijena nekretnina i visok deficit u vanjskotrgovinskoj razmjeni, a iako se navedeno danas ne ističe kao problem, njihovi raniji učinci itekako se odražavaju na opće stanje makroekonomskih neravnoteža koje će još dugi niz godina opterećivat hrvatsko gospodarstvo.

Osnovni problem Hrvatske je nedostatak kapaciteta za ekonomski rast. U kontekstu toga treba promatrati i relativno veće stope rasta BDP-a od 2002. do 2008., ali koje nisu bile temeljene na snazi ekonomije nego na inozemnom zaduživanju koje je privremeno omogućilo monetarno-kreditnu ekspanziju, jačanje domaće valute, prekomjerni rast uvoza, napuhavanje cijena nekretnina i povećanje prosječnog životnog standarda građana, uz istodobno 'izumiranje' domaće proizvodnje, nedovoljni tehnološki napredak i nisku izvoznu konkurentnost , rast plaća iznad porasta produktivnosti rada i rastuće rashode javnog sektora koji su kompenzirali nedostatak perspektive u privatnom poduzetničkom sektoru.

Inozemni dug Hrvatske nalazi se na razini 100% BDP-a (što je dvostruko više nego 2000. godine), odnosno čini preko 240% izvoza. Najveći dio inozemnog duga odnosi se na privatna i javna trgovačka društva, državu i banke. Pri tome, isto kao u slučaju domaćeg zaduživanja, inozemni dug su uglavnom kumulirale djelatnosti koje pridonose rastu uvoza i neefikasnom poslovanju u djelatnostima koje nisu predmet međunarodne razmjene, dok tek manji dio duga otpada na subjekte koji su neto-izvoznici i imaju prihode u devizama pa je ekonomski sustav u cjelini visoko izložen valutnom riziku, stvarajući moralni pritisak na središnju banku da održava stabilnost tečaja i nedovoljno koristi kanale monetarne politike.

370802,352301,350569,342334
Problem strukture inozemnih ulaganja

U posljednjih petnaest godina Hrvatska je privukla relativno malo inozemnih izravnih ulaganja, dok daleko veći problem predstavlja njihova struktura koja dominantno uključuje aktivnosti bankarstva, trgovine, poslovanja nekretninama i telekomunikacije, odnosno ne radi se o izvozno orijentiranim proizvodnim djelatnostima nego upravo suprotno o aktivnostima koje pridonose rastu zaduživanja, uvoza te konkurencije domaćoj proizvodnji i zaposlenosti. Umjesto kroz izvoz i strana ulaganja u proizvodne djelatnosti, naše devize su dominantno kumulirane kroz inozemno zaduživanje, najčešće na tržištu eurozone. Tome su pridonosila i razdoblja ekspanzivnog karaktera monetarne politike ECB-a čiji su učinci (zbog slobode međunarodnih tokova kapitala i vlasničke strukture banaka u Hrvatskoj) posebno dolazili do izražaja do 2007., a 'poziv za novo zaduživanje' odaslan je i kroz ekstremno ekspanzivnu politiku ECB-a u novijoj povijesti. Međutim, s aspekta mogućnosti jeftinog i novog zaduživanja države, to istodobno sputava provođenje reformi u javnom sektoru, odnosno donošenje konkretnih akcija za smanjenje javnih rashoda i restrukturiranje ukupnog javnog sektora, iako može djelomično pozitivno djelovati na pad kamata na javni dug.

Kroz kredite domaćim sektorima, inozemni kreditori su osigurali svoje buduće prihode od kamata, ali značajnije profite iz vlasničkih ulaganja u hrvatsku proizvodnju očito nisu nikada niti očekivali. Možda zato što ih u nekonkurentnom gospodarstvu nema što dugoročno generirati, a tim više ako tečajna i druge politike pridonose nekonkurentnosti izvoza, domaće tržište je premalo da bi bilo zanimljivo za ulaganje u budući razvoj, no za strance je itekako povoljno što smo iz dana u dan sve više uvozno zavisno gospodarstvo koje kupujući jeftinu a često i nekvalitetnu stranu robu pridonosi zaposlenosti drugih ekonomija. S druge strane, sami smo očito uvijek bili i ostali siromašna zemlja, bogata prirodnim izvorima ali koji uglavnom stoje neiskorišteni; bogata pameću i vrijednim radnicima koje izvozimo u inozemstvo nakon što njihove troškove školovanja pokrije država (a u budućnosti će vrlo vjerojatno pokriti i njihove troškove zdravstvene zaštite), a na domaćem terenu smo ostali slabi ljudskim kapitalom i nespremni na dugoročna ulaganja u tehnološki razvoj i preoblikovanje struktura koje nas godinama vuku u propast.

Nove investicije ograničava nepovoljno poslovno okruženje koje nije samo rezultat dugogodišnje recesije, nego posljedica brojnih strukturnih slabosti hrvatskog gospodarstva i društva koje se posljedično odražavaju kako na ekonomsku stagnaciju tako i na nesređene javne financije i ukupne makroekonomske neravnoteže, uključujući:

•stanje pravne nesigurnosti i nezaštićenosti vjerovnika, kojoj pridonosi niska efikasnost pravosuđa, nesređene zemljišne knjige te skupi i dugotrajni sudski procesi koji ograničavaju funkcioniranje gospodarstva;
•brojne slabosti institucionalne infrastrukture koja podržava netransparentnost, pretjeranu snagu lokalnih 'moćnika', a stvara i plodno tlo za korupciju te omogućuje iskorištavanje državnih/ društvenih resursa u korist pojedinaca;
•političko uplitanja u funkcioniranje ekonomije i glomazni javni sektor (administracija, institucije, poduzeća) koji organizirano onemogućuje privatizacijske postupke, a ujedno pridonosi neefikasnosti ukupne ekonomije, podržava političko kadroviranje s nepovoljnim učincima na poslovanje kako državnih poduzeća tako i njihovih potencijalnih poslovnih partnera iz privatnog sektora;
•moralni hazard i unutarnja dužnička kriza kumuliranih dospjelih nenaplaćenih potraživanja između svih sektora gospodarstva, a čije dugogodišnje nerješavanje i aktualni postupci otpisa duga uzrokuju snažne nepovoljne učinke na vjerovnike i umanjuju interes za širenjem poslovne aktivnosti u Hrvatskoj;
•visoko opterećenje poreznim i parafiskalnim davanjima kao posljedica lošeg upravljanja javnim financijama, dok se istodobno potiče otpor prema plaćanju poreza (raste siva ekonomija), a sustavom socijalnih transfera potiču neaktivnost i nesudjelovanje na tržištu rada te prijevremeno umirovljenje - zbog čega 'preživjeli' poslovni sektor mora biti nadprosječno efikasan da financira visoka davanja za mirovinski sustav i zdravstvo, dok se s druge strane zdravstvena infrastruktura ne koristi dovoljno efikasno;
•ulogu države kao velikog poslodavca koji cijenom rada, stabilnošću radnog mjesta i zaštitom zaposlenih podržava rigidnost ukupnog tržišta rada, ali ne stimulira rast produktivnosti, podržava glomazan birokratski aparat, pretjeranom normiranošću cijele ekonomije stvara uska grla u funkcioniranju državne administracije i pružanju usluga poduzetnicima/ privatnom sektoru, dok se zbog gomilanja neriješenih predmeta i kompliciranih birokratskih procedura podržava novo zapošljavanje u javnom sektoru;
•visok ukupni trošak rada (bruto 2) koji se prelijeva na poslodavce iako istodobno generira nisku prosječnu neto plaću zaposlenih, dok u usporedbi s bruto troškovima rada u drugim zemlja čini Hrvatsku skupom zemljom za proizvodnju (iako bi u međunarodnim usporedbama taj trošak bio znatno manji uz slabiju domaću valutu pa bi barem dio stranih ulagača pronašao interes za proizvodnjom u Hrvatskoj a kroz međunarodne klastere proizvodnje i izvoz priliku za širi plasman hrvatskih proizvoda);
•nefleksibilnost sustava zapošljavanja i otpuštanja na tržištu rada – što umanjuje mogućnosti povremenog zapošljavanja ovisno o potrebama proizvodnog procesa, ali i smanjivanje troškova rada sukladno padu prihoda poduzetnika, a dodatno odražava formalnu zaposlenost u poduzećima koja godinama ne ostvaruju prihode i nisu u mogućnosti isplatiti plaće (a kamoli otpremnine) radnicima;
•niska stopa aktivnosti radno sposobnog stanovništva (svega 54%), što Hrvatsku svrstava na pretposljednje najlošije mjesto u Europi – što je dijelom rezultat nepovoljnih demografskih kretanja (starenja stanovništva), a u značajnoj mjeri posljedica preranog umirovljenja, lake dostupnosti javnih socijalnih transfera, kao i visokog udjela sive (neregistrirane) ekonomije, npr. u turizmu i građevinarstvu ali i svim drugim aktivnostima;
•neadekvatna obrazovna struktura nezaposlenih uz očitu neusklađenost traženih i ponuđenih vještina, zbog čega problem nezaposlenosti ima strukturni a ne samo recesijski karakter, a posebno zabrinjava nezaposlenost mladih uključujući visoko obrazovane osobe pri čijem školovanju nije vođeno računa o njihovoj budućoj zapošljivosti kao ni praktičnim znanjima koja su im potrebna kako bi bili konkurentni na tržištu;
•otpor prema restrukturiranju proizvodnog sektora u kojem značajan dio čine nedovoljno efikasna glomazna državna poduzeća s monopolističkom pozicijom na tržištu, prekomjernom zaduženošću i prekomjernom zaposlenošću u djelatnostima koje stvaraju nisku dodanu vrijednost, posluju s gubitkom, ograničavaju razvoj tržišne ekonomije, a posljednjih godina zbog sve češćih aktivacija državnih jamstva pridonose dodatnom rastu javnog duga;
•malo unutarnje tržište za plasman robe uz istodobno visoku konkurenciju uvozne robe, nekonkurentan izvoz i za izvoznike destimulativni tečaj kune prema euru kao valuti tržišta s kojim se kao članica EU sve više integriramo, dok zbog ograničenih kapaciteta za proizvodnju robe imamo niže šanse konkurirati izvozom na tržištima drugih velikih gospodarstva; itd.

Nužnost većih i dubljih promjena

Iako se trenutna komunikacija Hrvatske s Europskom komisijom uglavnom tiče nužnosti smanjenja javnih rashoda te ograničavanja rasta javnog duga (njegov rast treba Ustavom ograničiti), a rješenja se pokušavaju naći i na poreznoj strani (gdje bi Europska komisija vjerojatno favorizirala oporezivanje nekretnina i druge imovine, iako bi se trebalo govoriti samo o oporezivanju 'prekomjernog' bogatstva, uzimajući u obzir razlike između imovine i obveza), izlazak iz makroekonomskih neravnoteža traži daleko veće i dublje promjene. Jedna od njih je vraćanje dijela umirovljenih osoba u aktivno stanovništvo, linearno smanjenje svih javnih rashoda (5 do 10%), definiranje suženog paketa zdravstvene zaštite koju pokriva država uz racionalizaciju korištenja postojeće zdravstvene infrastrukture.

Iako ukidanje rigidnosti na tržištu rada ima negativne posljedice u kratkom roku, poslovnom sektoru je nužna veća fleksibilnost u zapošljavanju i otpuštanju, kako bi se u konačnici u dugom roku djelovalo na rast zaposlenosti. Nakon što je povećanjem osobnog odbitka dijelom smanjeno porezno opterećenje rada i ostvaren određeni rast neto plaća (pa time i mogućnosti potrošnje dijela građana), daljnji korak treba biti ukidanje porezne stope 40% u oporezivanju dohotka, ali uz zadržavanje nominalnih plaća na istoj razini (zakonski to treba definirati) kako bi se smanjio trošak poslodavaca u djelatnostima koje mogu pridonijeti stvaranju veće dodane vrijednosti, ali i rasteretili rashodi države za osobe s visokim plaćama te potakla veća poslovna aktivnost i slobodan poduzetnički duh onih koji danas zbog visokog poreznog opterećenja nisu motivirani za dodatni angažman.

Potreban je nastavak privatizacijskih procesa za ona državna poduzeća koja nisu od nacionalnog interesa, ali uz garanciju novih vlasnika za nastavak proizvodnje, bez naglog otpuštanja prekomjernog broja radnika ili uz ponudu zamjenskih radnih mjesta za njihovo zapošljavanje. I nadasve, potrebno je izgraditi snažan izvozno konkurentan sektor gospodarstva uz reindustrijalizaciju ekonomije, koristeći porezne beneficije, niske kamatnjake i druge kanale mogućeg utjecaja pa čak i ako to dijelom privremeno narušava opću koncepciju slobode tržišnog natjecanja, uključujući posebne programe za financiranje supstitucije uvoza i favoriziranje domaće proizvodnje, odnosno potrošnje domaćih proizvoda. Za sve navedeno potrebni su bitne strukturne promjene, ali ulogu u tome trebaju imati monetarno-kreditni kanali koji potiču pad domaćih kamatnjaka, a korist od kontrolirane deprecijacije (do dva posto godišnje, odnosno do 10% u narednih pet godina) vide u povećanju izvoza kao jedinog zdravog izvora pribave deviza i potencijal za rast ekonomije i mogućnosti servisiranja prekomjernih dugova svih sektora.