Nedavni napadi na energetske i vojne ciljeve na Bliskom istoku ponovno su otvorili pitanje koje sve češće muči zapadne vojne analitičare: kako je Iran uspio postići toliku preciznost svojih balističkih raketa?
Udari na LNG postrojenja u Katru i američku vojnu opremu u Saudijskoj Arabiji sugeriraju da Teheran raspolaže znatno naprednijom tehnologijom nego što se dosad pretpostavljalo.
Analiza satelitskih snimaka industrijskog grada Ras Laffan u Katru pokazala je da su iranske rakete pogodile izuzetno osjetljive dijelove LNG postrojenja. Konkretno, projektili su precizno uništili toplinske izmjenjivače – ključne tornjeve u kojima se plin pretvara u ukapljeno stanje.
Riječ je o najvažnijim i najteže popravljivim komponentama cijelog sustava, što dodatno pojačava dojam da nije riječ o slučajnim pogocima.
vezane vijesti
Sumnje u slučajnost dodatno su oslabile nakon što je jedna iranska balistička raketa precizno pogodila američki zrakoplov za rano upozoravanje na bazi Prince Sultan. Pogođen je točno dio letjelice u kojem se nalazi radarski sustav, što ukazuje na vrlo precizno navođenje.
Zapad ih je podcijenio
Prema procjenama stručnjaka, Zapad je godinama podcjenjivao iranske sposobnosti – i po broju projektila i po tehnološkoj razini, piše WiWo.
Iran je svoje rakete, poput modela Fateh, već dugo predstavljao kao visokoprecizno oružje, no te tvrdnje često su se smatrale propagandom. Ipak, analize Međunarodnog instituta za strateške studije još su 2021. upozoravale da je povećanje preciznosti raketa jedan od ključnih prioriteta Teherana.
Temelj preciznosti balističkih raketa je tzv. inercijska navigacija. Ona funkcionira tako da mjeri ubrzanja u svim smjerovima – naprijed, nazad, gore, dolje i rotacijski – čime raketa može odrediti svoj položaj bez vanjskih signala.
Nekada su se za to koristili mehanički sustavi, dok se danas primjenjuju laserski senzori koji bilježe i najmanje promjene kretanja. Takva tehnologija omogućuje preciznost manju od 100 metara čak i kod interkontinentalnih raketa, a na kraćim udaljenostima ona je još veća.
Zanimljivo je da je riječ o tehnologiji koja je danas široko dostupna – slični senzori nalaze se i u modernim automobilima, a Iran ih može nabaviti preko međunarodnih tržišta, primjerice iz Kine.
Korekcije putanje tijekom leta
Nakon lansiranja, rakete dodatno korigiraju svoju putanju. Male pogreške na početku leta mogu se brzo povećati, pa se tijekom leta provode prilagodbe.
To se može raditi putem satelitske navigacije ili uz pomoć tzv. zvjezdanih senzora koji koriste položaj zvijezda za orijentaciju izvan atmosfere. Takve korekcije događaju se na vrhuncu balističke putanje.
Za kraće domete, do otprilike 1000 kilometara, ove metode nisu nužne, ali dodatno povećavaju preciznost.
Ključna razlika dolazi u završnoj fazi leta. Neke iranske rakete mogu manevrirati pri ulasku u atmosferu zahvaljujući pokretnim upravljačkim površinama.
Osim toga, pretpostavlja se da koriste radarske sustave za prepoznavanje cilja. Ti sustavi stvaraju trodimenzionalnu sliku terena i uspoređuju je s unaprijed pohranjenim kartama u računalu rakete.
Na taj način projektil može prepoznati specifične strukture – poput industrijskih tornjeva ili spremnika goriva – i precizno ih pogoditi. Dovoljna su tek minimalna podešavanja putanje za izuzetno precizan udar.
Dugogodišnji razvoj i međunarodna suradnja
Iranski raketni program ima korijene još u 1980-ima, kada je zemlja tijekom rata s Irakom bila u nepovoljnom položaju. Uslijedila je intenzivna suradnja sa Sjevernom Korejom, koja traje i danas.
Ta suradnja, prema procjenama stručnjaka, dublja je od iranskih odnosa s Rusijom ili Kinom. Primjer toga su rakete tipa Horamšar, koje je Iran nedavno koristio za napade na udaljene ciljeve, a temelje se na sjevernokorejskim dizajnima poput Musudana (BM-25).
