Noću su se diljem krajolika mogli vidjeti požari etničkog čišćenja. Plamen je bio jedino svjetlo pod noćnim nebom, a crnom su dolinom treperile narančaste iskre, piše Allan Little za BBC.

Njegov tekst s BBC-a prenosimo u cijelosti:

'Muškarci iz našeg sela nečujno su se kretali u sjeni svojih kuća. Svaki je nosio neko prastaro oružje sačuvano iz davnih ratova i prenošeno naraštajima, baš poput strahova, sumnji i nepovjerenja.

Jednog sam jutra gledao kolonu muškaraca i žena kako izlazi iz šume. Dva dana ranije protjerani su iz svojih domova i pobjegli su noseći samo ono što su mogli ponijeti.

Većina je išla pješice. Neki su se nagurali na stare poljoprivredne zaprege koje su vukli magarci. Bilo ih je možda 40.000. Njihov je grad pao nakon iznenadnog napredovanja srpskih snaga. Među njima je bio čovjek koji je djelovao kao da će se svakog trenutka srušiti. Zaustavio se kako bi razgovarao s nama.

'Cijeli grad je pobjegao'

Rekao nam je da je cijeli grad pobjegao. Tijekom dugog puta prema sigurnosti izgubio je suprugu iz vida i strahovao da se nije uspjela spasiti. Blijeda, gotovo prozirno bijela koža bila mu je poput pergamenta zategnuta preko kostiju lica. Čelo mu je nakon pada bilo potpuno pomodrjelo.

Pitao sam ga koliko ima godina. Odgovorio je da mu je 80. ‘Smijem li vas pitati jeste li Hrvat ili Musliman?’, upitao sam.

Sjećanje na to pitanje i danas me ispunjava sramom. U mislima još čujem njegov odgovor kako odjekuje kroz godine. ‘Ja sam glazbenik’, rekao je.

Naše praktične etničke etikete svodile su ljude na Srbe, Hrvate i Muslimane. No oni su bili i glazbenici, znanstvenici, liječnici, vodoinstalateri i poljoprivrednici. Bili su majke i očevi, braća i sestre, a vrlo često i djeca.

'Govorio je da je branitelj bratstva i jedinstva u Jugoslaviji'

Mladića sam upoznao tijekom prvog vrelog ljeta rata u Bosni i Hercegovini. Bili smo u vojarni u Lukavici, na južnom rubu Sarajeva. Vojarna je bila prepuna oružja i paravojnih pripadnika koji su se razmetljivo šepurili uokolo.

Kalašnjikov se mogao kupiti za 200 dolara, a ručna bomba za samo jedan dolar. Ubrzo sam doznao da je toliko u opkoljenom gradu stajalo i jedno svježe jaje.

Pružio sam Mladiću ruku, a on ju je čvrsto stisnuo i privukao me k sebi. Rekao mi je da se upravo vratio s prve crte bojišta u središtu Sarajeva. Vidjelo se da ga je blizina borbe ispunila uzbuđenjem.

Minutama mi nije puštao ruku. Gledao me ravno u oči i govorio da je veliki branitelj bratstva i jedinstva u bivšoj Jugoslaviji te da sanja o svijetu bez oružja i rata. Već mi se tada činio fanatičnim – i to opasno fanatičnim.

U godinama koje su uslijedile snage pod njegovim zapovjedništvom počinile su najteže ratne zločine na europskom tlu od nacističkog razdoblja. U rječnik rata uvele su jeziv novi eufemizam – etničko čišćenje. Počinile su masovna ubojstva, istrebljenja i silovanja te provodile prisilna protjerivanja. Spaljivale su selo za selom, sve radi stvaranja etnički čistog srpskog teritorija u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Na kraju su u Srebrenici počinile genocid.

Dva dana nakon susreta sa starim glazbenikom na toj vlažnoj, blatnjavoj cesti i sam sam, na duboko osoban i tada razoran način, bio uvučen u strasti rata.

Srpski strijelac ubio kamermana iz Zagreba

Mog snimatelja Tihomira Tunukovića, čovjeka kojega sam poznavao i s kojim sam radio prethodnih 18 mjeseci, ubio je srpski strijelac s uzvisine iznad ceste kojom je vozio. Rastali smo se ranije tog jutra. Imao je 25 godina i bio je talentiran i ambiciozan mladi snimatelj iz Zagreba.

Njegovo smo tijelo prevezli izbrazdanim planinskim putovima do Splita. Na njegovu smo pogrebu bili shrvani. Ta nas je bol povezala s osjećajima koji su prožimali rat – porivom za osvetom i protuosvetom, toliko prisutnim u svemu čemu smo svjedočili.

Mladić nije povukao okidač, ali je njegov način zapovijedanja stvorio ozračje potpune nekažnjivosti koje je odnijelo desetke tisuća života.