Fra Filip Musa je bolnički kapelan. On nema svoju župu, poput većine drugih svećenika, njegova je župa zagrebačka bolnica Sveti Duh, a župljani oni u bolesničkim krevetima. Neki iz njih izađu, neki svoje posljednje trenutke provedu u njima. Smrt nigdje nije bliža, opipljivija nego u bolnicama, pa ipak ovaj neobični župnik je tu da onima za koje po svjetovnim standardima nema nade, nadu donese, i to baš na mjestu na kojem sve izgleda beznadno
Dok na stol odlaže dva mobitela, jedan privatni, a drugi onaj 'hitni' - na koji ga u svako doba dana i noći mogu dobiti oni koji žele sakrament bolesničkog pomazanja, posljednju pomast ili tek utjehu i razgovor u životnim prilikama koje svakog čovjeka ogoljuju do njegove srži, jer u bolesti se skidaju sve maske i fasade koje smo dok smo bili zdravi stavili na sebe - započinje priču o tome kako je biti bolnički kapelan.
Strah od smrti
Za jednog svećenika tu nema dileme - Bog je najbliži onima koji pate, a strah od smrti je prirodan.
Fra Musa naglašava: 'U Getsemanskom vrtu, noć prije nego što će proći kalvariju i umrijeti na križu, Isus je zavapio da ga mimoiđe ta sudbina. Pa tko se ne boji smrti?! Bolest, trpljenje je ulazak u mrak. Pa i sam Isus se bojao smrti. Ali vjera daje snagu i pouzdanje u Božje milosrđe', kaže nam u bolničkoj kapeli na Svetom Duhu.
vezane vijesti
Službu bolničkog kapelana ovaj fratar vrši nešto više od godinu dana. Za njega je, kaže, to bio izazov koji je prihvatio s radošću.
Iz obližnjeg samostana franjevaca konventualaca, smještenog uz crkvu sv. Antuna Padovanskog, fra Musa svakog dana odlazi na svoje 'radno mjesto'. U bolničkoj kapeli drži svete mise - radnim danom u pola sedam, nedjeljom u osam - na koje u velikom broju dolazi i bolničko osoblje te liječnici.
POGLEDAJTE VIDEO:
Potom obilazi bolesnike koji su izrazili želju da im dođe svećenik. Dostupan je i onima s obližnje Klinike za tumore.
Pitamo ga jesu li mu prvi dani kao bolničkom kapelanu bili šokantni. Kaže da nisu jer se s bolničkim životom susreo još prije više od dva desetljeća, kada je služio mise u tada još improviziranoj kapeli u ovoj bolnici.
'To je pastoral koji iziskuje angažman i predanje cijelog čovjeka. Približiti se tim ljudima, pomoći im da se sužive i da prihvate tu situaciju. To su ljudi na pragu očinskog doma, a čeka se samo trenutak kada će taj prag prekoračiti i uloga je nas duhovnih pastira i svećenika pripomoći da učine taj sudbonosni korak', kaže.
Ne treba čekati zadnji tren
Često ga zovu obitelji bolesnika, no žalosti ga to što čekaju zadnji čas, kad je on već bez svijesti. Neki su ga čak zvali kada im je bliska osoba već umrla.
Pitamo ga je li to zato što misle: OK, ako zovem svećenika, to je to, više nema natrag.
'Baš tako', kroz smijeh dodaje.
Krštenja na odjelu neonatologije
Osim pacijenata u odrasloj dobi, fra Musa ima one najmanje, gore na neonatologiji, kaže. Tako krsti novorođene bebe, naravno po želji roditelja, za koje je upitno hoće li preživjeti prve trenutke poslije rođenja.
'To su uvjetna krštenja. Ako dijete preživi, onda se obavi krštenje i u matičnoj crkvi. Krstiti u takvim hitnim trenucima može svatko, i roditelji i medicinska sestra, ako nema svećenika', pojašnjava.
Pitamo ga je li imao i koje vjenčanje u bolnici.
'Bilo je interesa, ali sam procijenio da će pacijent izaći iz bolnice. Riječ je o osobama u godinama i htjele su sve sakramente, a na kraju su to obavile u župi. Naime, imali su zeta vjernika koji je vidio da je punac teško bolestan i htio je da prime sakramente. Stalno smo bili u kontaktu. Da je trebalo, ja bih to učinio odmah u bolnici, no pacijent je otpušten i sve su sakramente obavili u župi', prisjeća se Musa.
'Zapravo zaboravljaju da je sveto pomazanje upravo i za dušu i za tijelo. Ne treba čekati zadnji tren. Što se tiče samih sakramenata, svetu pričest dajem isključivo onima koji su pri svijesti, a sveto ulje, sveto pomazanje onima koji nisu sposobni primiti tijelo Kristovo. Prije sakramenata podijelim i apsolutno Papino odrješenje te se odrješuje pacijenta od svih njegovih grijeha', opisuje.
'Vjerujem da u bolnici trebaju biti i krjeponoše, a to su liječnici koji krijepe tijelo, i lučonoše, bolnički kapelani, svećenici koji krijepe dušu. Jer čovjeka tvore i duša i tijelo. Zanemariti dušu i duhovnu dimenziju čovjeka, a afirmirati samo njegovu tjelesnost, to znači da je čovjek živi mrtvac. Tijelo je živo, a duša umire. Zbog toga treba osvijestiti važnost duhovne dimenzije u našem životu. I sami psihijatri kažu da upravo ta duhovnost djeluje na organizam. I liječnici koji nisu vjernici priznaju i prepoznaju duhovnu utjehu kod bolesnika', napominje Musa.
Ulazak u tamu
Prisjeća se kako mu je jedan bolesnik rekao: 'Znam da neću umrijeti od karcinoma, ali ću umrijeti ako se prestanem nadati.'
'Uloga duhovnika je da podržava tu nadu', dodaje.
Susret kao terapija
'Svaki susret s bolesnikom je dar i doživio sam to da su bolesnici terapija za nas koji mislimo da smo zdravi. Susret s bolesnikom za mene je terapija i ja se obogaćujem. Nadam se da je to obostrano.'
No nije li pogrešno to da vjernici traže čuda tjelesnog ozdravljenja? Ne bi li trebali zagrliti svoj križ i nositi ga, pitamo ga.
'Čovjek nije serijska i konfekcijska proizvodnja. Čovjek je misterij i u svakom se čovjeku ocrtava trag Božji. Čovjek je stvoren na sliku i priliku Boga. Čovjek bez Boga prestaje biti misterij. A kada čovjek nije misterij, on postaje suvišan i dosadan. A sa suvišnom i dosadnom osobom teško se susretati, kamoli živjeti. Ta duhovna dimenzija, taj misterij treba biti prisutan u čovjeku. Svaka patnja, svaka bol zapravo progoni čovjeka, to nije lako. Ulazak u bol i patnju ulazak je u tamu i normalno je i prirodno da se čovjek boji trpljenja. Naravno da nastoji izbjeći patnju, ali kada je vjernik, kršćanin, zna da to trpljenje ima smisla. Da po tom trpljenju i patnji postaje sličan Kristu', pojašnjava Musa.
Kaže da živimo u kulturi i civilizaciji u kojoj se forsira sreća te da se život mjeri po kvaliteti - što je život kvalitetniji, on je vredniji i poželjniji.
'U bolnici se najmanje može govoriti o kvaliteti života. Treba afirmirati dostojanstvo čovjeka. Kvaliteta života odnosi se na neke dijelove, a čovjek je i duša i tijelo. Dostojanstvo se odnosi na cijelu osobnost, bez obzira na to u kakvim okolnostima čovjek živi, bio uspješan, neuspješan, bolestan ili zdrav', dodaje, uz napomenu da se pritom misli i na eutanaziju.
'Pri koncu našega života sve nas napušta. Ostaje samo ono što smo dali, što smo darovali. Samo se to broji. Napuštaju nas i psihičke i fizičke sposobnosti, nestaju izvanjske forme, napuštaju nas i prijatelji. Ostaje ti samo osjećaj da te Bog voli i prihvaća te, da je on jedini oslonac koji računa s tobom u svim prilikama. I u zdravlju i u bolesti. On ima svoj plan s tobom, iako osjećaš da si suvišan. Možda opterećuješ i obitelj i društvo, ali Boga ne opterećuješ', dodaje.
Svađe unutar obitelji oko bolesničkog pomazanja
A što je s obiteljima bolesnika koje spominje? Je li se događalo da bolesnik želi bolesničko pomazanje, a obitelj se protivi tome, i obrnuto.
Obitelj može biti blagoslovljena trpljenjem i bolešću bliskih članova ako to shvate na takav način.
'Recimo, imao sam neki dan slučaj da kćerka pacijenta želi da dođe svećenik, ali njegova supruga ne želi ni čuti za to. Kako se onda ponijeti? Ne želim doprinijeti razdoru i svađi u obitelji. Pomolim se bilo u hodniku, bilo na odjelu i uvjetno dam odrješenje. Taj je čovjek na kraju umro', kaže. Smatra kako je poželjno pri podjeli tih sakramenata da uz pacijenta budu i članovi obitelji jer je riječ o sudbonosnim trenucima.
'Blagoslov je ako obitelj iskaže ljubav i isprati člana obitelji u vječnost. Ne znamo što se događa u presudnim trenucima. Duboko vjerujem da ako učinimo i jedno dobro djelo u životu, ono ne može propasti kod Gospodina', dodaje.
'U podjeli tih sakramenata uvijek primjećujem mirnoću na licima bolesnika koji su posebna kategorija, koji su na poseban način Isusu dragi jer prolaze njegovu sudbinu. Bog nije stvorio smrt, uskrsnuće je bitno i važno. Borba za život najveći je argument za život', zaključuje fra Musa.
