KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

U piranskoj čaši vode davi se Europa

  • Autor: Vuk Perišić
  • Zadnja izmjena 07.06.2010 11:39
  • Objavljeno 07.06.2010 u 10:57
slovenija referendum

slovenija referendum

Izvor: Reuters / Autor: Reuters

Ako piransko pitanje otkriva da sadašnje i buduće članice Unije dugoročno zapravo ne vjeruju u njen opstanak i ako Unija nije u stanju vršiti svoju temeljnu funkciju sprečavanja sukoba između članica i osiguranja trajnog mira u Europi, onda se otvaraju i druga, vrlo neugodna pitanja o ustroju i smislu te tvorevine, upozorava komentator Vuk Perišić

Neovisno o ishodu slovenskog referenduma o arbitražnom sporazumu s Hrvatskom, neovisno o konačnom rješenju jednog komičnog akvatorijalnog spora i sasvim neovisno o tome hoće li se na kraju izigranima

smatrati slovenski ili hrvatski nacionalisti – a smatrat će se izigranima i jedni i drugi jer nacionalisti mazohistički uživaju u mučeništvu – već sada je izvjesno tko je gubitnik. U piranskoj čaši vode davi se Europa.

Još u trenutku kada je spor nastao, Europska unija pokazala je nemoć u rješavanju sukoba između svojih i budućih članica i nonšalantno im prepustila da se suvereno i samostalno posvete omiljenoj nacionalističkoj zabavi: graničnom sporu. Štoviše, niti jedan relevantni europski čimbenik nije reagirao na ponašanje Zagreba i Ljubljane koji – samom činjenicom da nekakav granični spor uopće postoji – izvrgavaju ruglu viziju slobodnog kretanja ljudi, roba i ideja kroz Europu čije bi se državne granice trebale svesti tek na tanku crtu upisanu u zemljovide.

Ovdje nas ne zanimaju nacionalističke opsesije Zagreba i Ljubljane te njihov stav prema europskom jedinstvu i europskim idealima i njihove fige u džepu. Ono puno opasnije što se ogleda u piransko-savudrijskom zrcalu je odnos same Europske unije prema europskom jedinstvu i europskim idealima. Čak ni grčki skandal nije toliko znakovit za taj problem, jer je slovensko-hrvatski spor nastao ranije.

U Europi još uvijek nema političke volje da se odlučno krene putem dokidanja suverenosti država-članica. Takvo stanje stvari nesumnjivo odgovara onim vladajućim oligarhijama koje se plaše gubitka političke i ekonomske moći, a pritom trube o očuvanju takozvanog nacionalnog identiteta. Vizija sjedinjenog kontinenta slobodnih građanina za njih je noćna mora, a europsko zajedništvo vide tek kao privremenu carinsku uniju ili prigodu za pronevjeru briselskih fondova. Pravo na idiotizam je ljudsko pravo koje u Europi nikada nije bilo ugroženo, pa je tako i vizija Europske unije, iz koje se po potrebi i s lakoćom može istupiti, legitimna, koliko god da je antipatična, provincijalna i kratkovidna.

Ako piransko pitanje otkriva da sadašnje i buduće članice Unije dugoročno zapravo ne vjeruju u njen opstanak i ako Unija nije u stanju vršiti svoju temeljnu funkciju sprečavanja sukoba između članica i osiguranja trajnog mira u Europi, onda se otvaraju i druga, vrlo neugodna pitanja o ustroju i smislu te tvorevine.

Narastajuća birokracija

Hoće li Unija ostati politički nedefinirana zajednica, bez pravog parlamenta, bez prave vlade i prave egzekutive, dakle bez efektivne vlasti? Hoće li se svesti na preveliku briselsku birokraciju koja ne raspolaže ni voljom, ni moći, ni sredstvima da nametne rješenje jednog smiješnog spora svojim dvjema malim članicama? (Nećemo pogriješiti ako Hrvatsku smatramo de facto članicom Unije.) Da ne govorimo o tome da je jedna druga članica uspjela dovesti u pitanje čitav europski monetarni sustav i da je ishod tog skandala još uvijek opasno neizvjestan.

Ili bi u skoroj perspektivi Europa trebala postati federacija čiji će građani artikulirati svoju političku volju u europskom parlamentu i uživati zaštitu svojih prava pred europskim pravosuđem, a europska vlada će zastupati njihove interese pred, primjerice, Sjedinjenim Američkim Državama, Kinom ili Japanom?

Odbaciti tu viziju nije nikakav intelektualni izazov sa stanovišta ciničnog realizma, ali ako europskog građanina lišimo te nade, osuđujemo ga na vječnu zatočenost u klaustrofobičnoj ćeliji gdje je izložen na milost i nemilost četrdesetak što manjih, što većih zvijeri, koliko danas ima europskih nacionalizama.

Očito su principi suverenosti, uspostavljeni vestfalskim mirovnim ugovorima krajem sedamnaestog stoljeća i potvrđeni pojavom nacionalizma u devetnaestom stoljeću, još uvijek temeljni oblik europskog političkog organiziranja, iako suverenost nacionalne države nikada nije bila ništa drugo nego pravo na proizvodnju sukoba s drugim državama i nacijama, s jedinom svrhom da se unutar vlastitih svetih i neprobojnih granica zatiru demokracija i ljudska prava.

Postoji li uopće više europska politička volja?

Ako je to europska realnost, ako je sjedinjeni kontinent utopija koja nadilazi europsku političku (i moralnu) zrelost, ako su vizionari koji su 1951. stvorili Europsku zajednicu za ugljen i čelik bili samo naivni mlakonje nepotrebno uplašeni od netom završenog Drugog svjetskog rata, onda toj činjenici treba pogledati u oči. Naime, ako ne postoji europska politička volja koja će dovesti u red nacionalistička derišta koja se brčkaju u piranskim plićacima, i to bez arbitraže, pregovora i referenduma, nego pravno, politički i moralno superiornim diktatom – a ne postoji – onda je pitanje vremena kada će neki lokalni Janša (nakon što je pravi Janša neki dan otvorio i tršćansko pitanje) otvoriti mađarsko-rumunjski spor u Transilvaniji, češko-poljski u Cieszynu, odnosno Těšínu, ili austrijsko-talijanski u Tirolu. Netko će se već dosjetiti da se Vilnius zvao Wilno i da je do 1939. pripadao Poljskoj, da je Bugarska imala izlaz na Egejsko more do 1919. ili da je današnja Republika Moldova bila u sastavu Rumunjske, sve dok – da ne nabrajamo dalje, a mogli bismo – u patetičnom wagnerijanskom finalu jedna velika zemlja u srcu Europe ne izjavi da se nekad prostirala od Strasbourga do Kalinjingrada.|

To su suviše ozbiljne stvari da bi bile prepuštene lokalnim oligarhijama i zloupotrebi izmišljotina kakve su nacionalni identitet, nacionalni interes ili nacionalna sloboda. Samo građanin, samo pojedinac, samo ljudsko biće može imati identitet, samo čovjek može biti slobodan ili neslobodan. Europa se još uvijek nije odlučila hoće li proganjati pušače, propisivati izgled kobasica i količinu plijesni na sirevima, umjesto da u ime vitalnog interesa svakog pojedinačnog Europljanina doista učini međudržavne sukobe ne samo nezamislivima, nego i materijalno nemogućima, kako je to još 1951. rekao prvi čelnik Europske zajednice za ugljen i čelik Jean Monnet.

Suvišno je reći da bi u takvoj, boljoj Europi svi Europljani slobodno plovili svim europskim zaljevima, blaženo nezainteresirani gdje je i je li uopće u neki zemljovid ucrtana sablasna crta državne granice.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi