ANALIZA NENADA ZAKOŠEKA

Tuđmanova salveta i Josipovićev iskorak

  • Autor: Nenad Zakošek
  • Zadnja izmjena 16.04.2010 12:03
  • Objavljeno 16.04.2010 u 11:30
Ivo Josipović Ahmići Mustafa Cerić

Ivo Josipović Ahmići Mustafa Cerić

Izvor: Reuters / Autor: Reuters

Analizirajući posjet hrvatskog predsjednika BiH, politolog Nenad Zakošek odgovara na pitanje kome su upućene njegove riječi te zaključuje da će se domaće političke elite morati naviknuti na novu ulogu hrvatskog predsjednika

Josipovićev posjet BiH, njegove riječi u Parlamentarnoj skupštini BiH i gesta pijeteta prema bošnjačkim žrtvama u Ahmićima i hrvatskim u Križančevu selu, dio su njegove političke agende koju je očito sam zacrtao i nije u pojedinostima usuglasio s drugim ustavnim akterima hrvatske politike – vladom, parlamentarnom većinom ili oporbom u Saboru. Ta agenda uvijek, i kad Josipović djeluje prema hrvatskim susjedima, ima bitnu unutarnju političku dimenziju. Reakcije iz desnog tabora hrvatske politike očekivane su i predvidljive: od premijerkina pozivanja na saborsku Deklaraciju o Domovinskom ratu i zahtjeva za dodatnim konzultacijama s Josipovićem (možda premijerka misli da nekako može ograničiti predsjednikove vanjskopolitičke inicijative) do agresivnog istupa vođe HDZ-ova saborskog kluba Hebranga, koji zaziva ponovnu mobilizaciju ideoloških fronti i Josipovića gura u tabor nacionalnih izdajnika optužbom da je Hrvatsku 'uveo u red svjetskih agresora'.

Međutim, reakcije premijerke i HDZ-a, a i dojam koji o Josipovićevim riječima stvaraju neki mediji i dio vox populi, promašuju sadržaj i intencije predsjednikova iskoraka. Prije svega, što je Josipović zapravo rekao u Parlamentarnoj skupštini BiH? Ključno mjesto njegova govora glasi: 'Politike koje su devedesetih vjerovale da je rješenje za Bosnu i Hercegovinu – podjela, posijale su u Bosni i Hercegovini, ali i u svojim zemljama zlosretno sjeme. Zavedeni su narodi i pojedinci požnjeli rat, smrt i sakaćenje stotina tisuća, milijune raseljenih, uništena gospodarstva, uništene obitelji, a ovdje u Bosni i Hercegovini ostavili za sobom rastrgano tkivo jednoga nedvojbeno posebnoga društvenog i kulturnoga bića utemeljenog na multietničnosti i multikonfesionalnosti. Duboko žalim što je i Republika Hrvatska svojom politikom u devedesetim godinama prošlog stoljeća tome doprinijela.'

Dado Rović/CROPIX

Dado Rović/CROPIX

Izvor: Cropix / Autor: Dado Rović/CROPIX

Nema, dakle, govora ni o kakvoj isprici za agresiju Hrvatske na BiH, niti se Hrvatska optužuje za to da je inicirala podjelu BiH – ali se odlučno govori o hrvatskom dijelu odgovornosti za pogrešnu politiku koja je rješenje za BiH vidjela u podjeli, u čemu su sudjelovali mnogi drugi akteri, uključujući u nekim trenucima i bošnjačko vodstvo i međunarodnu zajednicu.

Ove riječi upućene su podjednako bosanskohercegovačkoj javnosti kao i hrvatskim političarima i građanima. One dovode u pitanje nacionalistički ideološki konsenzus što su ga u listopadu 2000, u jeku fanatične i opasne političke mobilizacije protiv nove koalicijske vlade, u obliku Deklaracije o Domovinskom ratu usvojili predstavnici tadašnje parlamentarne većine, predvođene SDP-om i HSLS-om, i HDZ-ove opozicije. Znamo da Deklaracija tada nije stišala sukob – slijedili su miting na splitskoj rivi, prosvjedi za Gotovinu i Bobetka, raskol u vladajućoj koaliciji i HSLS-u. Ipak, Deklaracija je postala svojevrsnom poveljom konstitutivnoga hrvatskog nacionalizma koja je štitila političare i osobito ključne aktere državne politike devedesetih godina od neugodnih pitanja. Iza nje su se osobito često skrivali HDZ-ovi političari, no ni predstavnici oporbe ili predsjednik Mesić nisu je dovodili u pitanje niti su pokretali raspravu o problematičnim aspektima hrvatske politike devedesetih godina. Kad je Vesna Pusić svojedobno pokušala progovoriti o izvornom grijehu HDZ-ove politike prema BiH, optužena je za nacionalnu izdaju.

Dado Rović/CROPIX

Dado Rović/CROPIX

Izvor: Cropix / Autor: Danijel Soldo

Problem Deklaracije nije u njezinu sadržaju, nego u onome što je namjerno prešućeno, jer se u danom trenutku nije moglo tematizirati. Deklaracija zapravo nigdje ne govori o hrvatskoj politici prema BiH: napokon, hrvatsko-bošnjački sukob i tada počinjeni zločini nisu dio hrvatskoga Domovinskog rata. Stoga je licemjerno skrivati se iza Deklaracije kad Josipović kritizira pogrešnu hrvatsku politiku u BiH devedesetih. Naravno da se Josipovićeva kritika ne odnosi na akcije Hrvatske vojske u bosanskom zaleđu Kninske krajine, kojima je pripremana Oluja. Ona se odnosi – a to, naravno, znaju i Andrija Hebrang i Jadranka Kosor – na 'Tuđmanovu salvetu' i njegove pregovore s Miloševićem o BiH bez sudjelovanja bošnjačkih predstavnika, na separatne pregovore s Karadžićem i bosanskim Srbima, na ekstremističku politiku Herceg-Bosne i hrvatskog ministra obrane Gojka Šuška, na paralelni sustav zapovijedanja koji je doveo do zločina u Ahmićima i Dretelju, napokon, na politiku čije su žrtve i Hrvatisredišnje Bosne i Posavine

Josipovićeva je agenda jednostavna i jasna: ne samo usputno i privatno, nego službenim činom – kakav je govor u Parlamentarnoj skupštini BiH – priznati pogreške politike u prošlosti, odati počast žrtvama na mjestima zločina te se okrenuti rješavanju današnjih problema, koji su u BiH toliko veliki da su potrebne nove inicijative za njihovo prevladavanje. Takav postupak nije samo u interesu Bošnjaka, nego i bosanskohercegovačkih Hrvata. Čini se da su to shvatili i hrvatski predstavnici prilikom susreta s Josipovićem u Mostaru. Valja uočiti i razliku Josipovićeve politike u odnosu na Mesićevu. Josipovićev prethodnik doista je dosljedno govorio o potrebi utvrđivanja individualne odgovornosti i kažnjavanju pojedinačnih zločina, no nije znao problematizirati političke pogreške Tuđmanove ere, možda i zato što je do 1994. sam sudjelovao u toj politici. Josipović nema tih problema.

U Hrvatskoj njegov čin znači napuštanje nacionalističkog ideološkog konsenzusa i detabuiziranje zanemarenih neugodnih političkih tema, koje se tiču političkih pogrešaka devedesetih. Valja očekivati da će sličnih Josipovićevih iskoraka biti i u budućnosti. Hrvatske političke elite morat će se priviknuti na novu ulogu hrvatskog predsjednika.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi