Da u životu nakon kiše dolazi sunce, mogla bi posvjedočiti i najnovija priča Marije i Željka Milkovića, šezdesetogodišnjeg bračnog para iz Gornjeg Viljeva kod Slatine. Prije nešto više od tri mjeseca u potpunosti im je izgorjela kuća i sva ušteđevina te su na temperaturi od 15-ak stupnjeva ispod nule trebali pronaći snage za novi početak. Pomagali su im sinovi, tješili ih prijatelji i susjedi, brinuli o njima i donosili im hranu. Međutim, ni Marija ni Željko nisu očekivali da će im kuću, bez kune naknade, od temelja obnoviti – potpuni neznanci, slatinski obrtnici. Saznavši za događaj prikupili su pomoć i krenuli u obnovu kuće.

'Preko medija smo saznali da je nekom čovjeku u okolici kuća izgorjela do temelja, pa se nas dvadesetak dogovorilo pomoći ljudima i izgraditi im novu', kaže Ivo Bilić, predsjednik sekcije graditelja slatinskog Udruženja obrtnika. Stradalu obitelj do tada nije znao - prvi put ih je sreo kada je, zajedno s kolegom Plehanom, došao izložiti plan. Sam je u životu prošao sličan put – rodnu je kuću u Bosni tijekom rata morao napustiti 's vrećicom u ruci', pa je pretpostavljao kako im je.

'Nakon požara svašta mi je padalo na pamet i nisam više želio živjeti. Supruga i ja smo već u godinama, sve smo izgubili i nismo znali kamo bi. Danima smo samo plakali i pokušavali se utješiti. Tek sam u ovoj tragediji shvatio koliko oko nas ima dobrih ljudi koji nam nisu dali pokleknuti. Tješili su nas, stalno posjećivali, govorili da izlaza mora biti. Ipak, još ne mogu vjerovati da su nam kuću došli graditi ljudi koje nikada prije nismo vidjeli. Došli su odmah drugi dan, rekli da nam žele izgraditi kuću i da ne trebaju ni gablec, da će ponijeti sendviče. Nisam znao kako im zahvaliti', priča Milković. Pomagali su i drugi. Među njima, građevnim materijalom i novcem Općina Nova Bukovica, Županija, neke političke stranke, Crveni križ, poduzetnici, ali i pojedinci iz susjednog sela. Smatrali su da je zlo zadesilo dobre ljude.

Ostaci stare, izgorjele kuće su srušeni te je, do travnja, po istom nacrtu izgrađena nova – do krova. Ovih dana stigla je i građa, trebat će im pomoći u stolariji, a useljenje planiraju krajem srpnja. Do tada će Milkovići živjeti u nekoliko četvornih metara ljetne kuhinje gdje su i sada.

Život ih ni do sada nije mazio, reći će oboje. U Gornjem Viljevu, gdje je i rođen 1954, Željko je u četveročlanoj poljoprivrednoj obitelji živio siromašno. Do 1959. stanovali su u daščari, a kako bi zaradio za život, s ocem Pavom je, i to već u starosti od 11 godina, odlazio u kirijašenje. Do kasno navečer konjima bi izvlačili trupce iz šume, a za užinu bi svatko od njih imao po dvije kriške suhog kruha. Bili su željni mesa, ali ga nisu imali. Nakon očeve smrti, 1971, tim se poslom nastavio baviti sam. Još iste godine, sjeća se, zbog mladenačke je znatiželje stradao na seoskoj trafostanici – stresla ga je struja, vjeruje 10 tisuća volti, zbog čega je idućih mjesec i pol dana bio u bolnici. Spržen mu je dio lijeve ruke, a posljedice pada na kralježnici osjeća i danas. Po tome ga znaju i ostali mještani – nazivajući ga fenomenom. Marijom se oženio 1975. godine i s njom ima troje djece. Živjeli su od poljoprivrede, sadeći duhan, kukuruz i pšenicu, a znatan broj godina Željko je radio i u nekadašnjem Industrijsko poljoprivrednom kombinatu. Zadnjih desetak godina imaju svoj OPG, od njega žive i štede za stare dane. Nekoliko proteklih godina bilo im je izuzetno teško – najprije su, zbog niske otkupne cijene mlijeka, morali prodati krave, prošle im je godine poplava uništila površine s djetelinom, sojom, kukuruzom i pšenicom, a početkom ove godine kuća im je u požaru izgorjela do temelja.

Iscrpljeni teškim seoskim životom nadaju se da bi Željko, sa 35 godina radnog staža i 60 godina života, mogao steći pravo na prijevremenu mirovinu. Dodatni im je san, bude li sreće i novaca, kupovina kravice i proizvodnja mlijeka za osobne potrebe.

Gornje Viljevo je mjesto koje izumire. Nekada je, prema Milkovićima, u njemu živjelo između 350 do 400 stanovnika, a danas ih ima tridesetak. Jedno su od danas rijetkih naselja koja nemaju asfaltiranu cestu, vodovod, kanalizaciju ni javnu rasvjetu. Od asfaltiranog puta do Gornjeg Viljeva vodi nekoliko kilometara pošljunčanog, prtenog puta što je zimus, za visokog nanosa snijega, otežavalo dolazak slatinskim vatrogascima na mjesto požarišta.