Bio sam 17. listopada 1990. na Maksimiru kada je hrvatska nogometna reprezentacija odigrala prijateljsku utakmicu s SAD-om i pobijedila s 2:1. Iako Hrvatska tada još nije bila samostalna i međunarodno priznata, i formalno je bila dijelom SFRJ, više od 30 000 gledatelja došlo je podržati nacionalnu momčad u novim originalnim 'kockastim' dresovima. Dresovima koji će u narednim godinama postati definitivno najprepoznatljivijima među svim svjetskim nogometnim vrstama. Dvije godine kasnije, u jesen 1992. bio sam među 40 000 gledatelja na prijateljskoj utakmici Hrvatska – Meksiko, i radovao se našoj pobjedi 3:0. Od tada utakmice hrvatske nogometne reprezentacije postaju, uz obitelj i posao, nedjeljiv dio moga života. Navijanje za Vatrene postaje dio mene. Kada igra Hrvatska, ostale se obveze, ako je to ikako moguće, pokušavaju prilagoditi, odgoditi, pomaknuti, otkazati.

Sjećam se gostovanja u Ljubljani, u jesen 1995. kada nam je trebala pobjeda protiv Slovenije za plasman na prvo veliko natjecanje – europsko prvenstvo u Engleskoj 1996. Bio sam te večeri na stadionu Bežigrad, zadnjim studentskim džeparcem kupio sam kartu za vlak do Ljubljane. Utakmica Hrvatska – Ukrajina 1997. kada smo pobijedili 2:0 u dodatnim kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 1998. u Francuskoj također mi se urezala u pamćenje. Pamtim golove Vlaovića i Bilića i činjenicu da je bilo poprilično hladno na maksimirskoj istočnoj tribini te jesenske zagrebačke večeri. Tribini koja pamti puno toga, a sada je nažalost zatvorena zbog oštećenja nakon potresa i čeka još nepoznatu sudbinu stadiona.

Od Francuske preko Portugala do Njemačke

Upravo je Francuska 1998. bila prvo veliko natjecanje kojemu sam nazočio. U Bordeauxu, na utakmici Hrvatska – Argentina, koju smo izgubili 1:0, ali prethodno već osiguravši prolaz skupine i osminu-finala. Ona Vlaovićeva greda iz drugog poluvremena se još uvijek trese. Tog smo ljeta osvojili prvu medalju. Pjevalo se tada, sjetit će se stariji, Mare i Kate, Djevojku sa sela, i naravno Moju Domovinu kao svojevrsnu navijačku himnu svih ovih godina. Trener svih trenera Ćiro Blažević, s kapom francuskog policajca, i brončani Vatreni bacili su naciju u trans, a svijet je po prvi puta čuo za Hrvatsku, a da tema nije bila rat.

Europsko prvenstvo 2000. je jedno od dva velika natjecanja na koje se Hrvatska nije uspjela kvalificirati, a Japan 2002. bio je ipak predaleko za većinu naših navijača. Euro 2004. u Portugalu donio je Hrvatskoj iznimno tešku skupinu s Francuskom i Engleskom. Nakon uvodne podjele bodova sa Švicarskom, u Leiriji sam navijao za naše u remiju s Francuzima. Pamtim i zgodu kada me u šetnji poznatim portugalskim svetištem Fatimom, našom portugalskom bazom, zaustavio naš poznati novinar Goran Milić i ljubazno na engleskom pitao gdje je mjesto ukazanja? Gdje je točno ta pećina u kojoj su vidjeli Gospu? Pojasnio sam mu, na hrvatskom, naravno, da mjesto ukazanja ovdje nije bila pećina, već polje na kojemu je poslije sagrađena crkva, te pokazao HRT-ovoj televizijskoj ekipi put do tamo.

'Nevjerojatno, od svih ljudi mi nabasamo na naše!', kazao je g. Milić zahvaljujući. Prije zadnje i odlučujuću utakmice u skupini s Englezima, u kafiću u Lisabonu gdje su se okupljali hrvatski navijači upoznao sam Miroslava Ćiru Blaževića. Prišao mi je za šankom i pitao imam li vatre? Nastavio je pričati kao da se znamo već godinama. Prokomentirali smo brojne teme narednih sat vremena, od nogometnih do sasvim osobnih. Kasnije su nam se putevi još više puta križali, u privatnom i profesionalnom smislu, a našim je odnosom dominiralo temeljno povjerenje započeto tada u Lisabonu. Tri 'i' imaju hrvatski nogometaši, ponavlja nam Ćiro. Inspiracija, imaginacija i improvizacija. Dodajući često i još jednu stvar koju je on definitivno najbolje radio – galvanizaciju! Od Engleza smo u Lisabonu nažalost izgubili, a Oto Barić je time završio izbornički mandat.

Na Mundijalu u Njemačkoj 2006. godine bio sam među hrvatskim navijačima na utakmici u Stuttgartu protiv Australije. Svi smo očekivali pobjedu protiv 'klokana' i prolaz u osminu-finala. Vaučer za osminu sam već imao u džepu. Ali završnih 2:2, tri žuta kartona Joa Šimunića i promašena šansa Tudora u zadnjim minutama ostaju tako samo gorka uspomena.

Italija je postala svjetski prvak te godine, a Slaven Bilić je premijeru na izborničkom stolcu imao baš protiv svjetskih prvaka. Bio sam sa suprugom na tribini stadiona u Livornu tog vrućeg kolovoza, u pobjedi Hrvatske 2:0, u prijateljskom ogledu s Italijom, među tek nekoliko desetaka hrvatskih navijača. Naime, tempirao sam termin našeg izleta u Toskanu tako da budemo tamo na dan utakmice, pa 'kao slučajno', kad smo već tu, da pogledamo uživo naše dečke. Utakmica je zapamćena po tomu što je dio naših navijača tijelima formirao svastiku, kao odgovor na provokacije domaćih navijača s jugoslavenskim zastavama. Uglavnom, mi koji nismo bili dijelom te sramne koreografije shvatili smo da se nešto događa tek kad se na našoj tribini pojavilo 200-tinjak karabinjera u punoj ratnoj opremi. Bilo je prilično napeto do kraja te prijateljske utakmice, a još napetije kada smo izlazili od stadiona automobilom s hrvatskim registracijama.

Trauma na EURU u Austriji

Na EURU u Austriji 2008. godine, istrčala je jedna nova Hrvatska, znatno pomlađena reprezentacija. Dvije utakmice u skupini su se igrale u Klagenfurtu, a Hrvatska je u Koruškoj igrala u gotovo domaćoj atmosferi. Svjedočio sam sjajnim pobjedama protiv Njemačke i Poljske, izvrsnoj igri, dominaciji i na travnjaku i na tribinama novoizgrađenog stadiona Wörthersee. Dok se u Zagrebu počinjalo govoriti o budućnosti Maksimira, zbrajajući stotine milijuna koje su se već utukle u to čudnovato zdanje, pamtim informaciju da je kompletna izgradnja lijepog i funkcionalnog novog stadiona u Klagenfurtu za 32 000 gledatelja koštala oko 65 milijuna eura. Nakon suverenog prolaza skupine s tri pobjede i devet bodova, slijedila je utakmica četvrt-finala protiv Turske na Ernst-Happel stadionu u Beču. Ta je večer svima nama koji smo bili tamo ostala istinska trauma od koje smo se oporavljali godinama, ako smo se ikad uopće opravili. Dramatičan završetak drugog produžetka, put od euforije nakon gola Klasnića do očaja nakon izjednačenja Turske tek dvije minute poslije i poraza u jedanaestercima. Drama s tužnim završetkom urezala se u kolektivnu navijačku memoriju. Na višesatnom putu te noći prema Zagrebu nitko u automobilu nije progovorio niti riječi, satima samo šutnja. Emocije su zaje…, govorio je Ivica Hlevnjak - Bukle, legendarni igrač Hajduka.

Godine 2010. održalo se Svjetsko prvenstvo u Južnoafričkoj Republici, drugo veliko natjecanje na koje se Hrvatska nije plasirala. Dvije godine poslije vozim se u navijačkom kombiju iz Zagreba, preko Beča i Vroclava do Poznana. Crveno-bijele 'kockice' su preplavile glavni trg ovog lijepog poljskog grada, prije utakmice protiv Irske i protiv Italije. Domaćini Poljaci su bodrili svoju momčad, navijačkim stihovima: Polska, bialo-czerwoni (Poljska, bijelo-crvena…). Bijelo-crvena, moja Hrvatska… dosta je sličnosti ova dva slavenska naroda, puno je toga što nas spaja. Jedan mi je čudan detalj u Poznanu bio zapeo za oko. Jedna velika ulica na putu od središta grada prema stadionu zove se Jugoslavenska ulica. Nakon povratka u Zagreb, poslao sam mail gradonačelniku Poznana u kojem sam istaknuo da sam oduševljen gradom, ljudima i gostoprimstvom te sam mu ujedno postavio pitanje kako to da 2012. jedna ulica nosi ime države koje nema već 20-tak godina? Nisam mislio da ću dobiti ikakav odgovor, ali nekih mjesec dana potom stiže odgovor iz ureda gradonačelnika u kojem mi pojašnjavaju da je rasprava o promjeni imena već bila predmetom gradskih struktura. Zaključili su da ime ulice ima povijesni karakter, a i pragmatično da bi bilo skupo i komplicirano mijenjati ime ulici u kojoj živi više tisuća građana. Možda se jednom ipak predomisle.

Zbog EURA u Francuskoj nisam bio na 25. godišnjici mature

Dolazi 2014. i svjetsko prvenstvo u Brazilu, na kojemu nisam bio. Predaleko i preskupo je to bilo za većinu hrvatskih navijača. Zato je Francuska 2016. godine bila odredište nas više tisuća uvijek vjernih. Zbog EURA sam propustio i 25-godišnjicu mature, ali vjerujem da su mi razredni kolege oprostili. Od Saint-Etienna do Bordeauxa, od baklji i nereda na tribinama do velike pobjede nad favoriziranom Španjolskom. U središtu Bordeauxa pjevala se bez prekida Moja Domovina do dugo u noć. Osjećali smo da se nešto veliko sprema. Ali Portugal nas je nažalost zaustavio u osmini-finala, ponovno u drami produžetaka, trasiravši tako sebi put do krova Europe.

Ali, spremalo se doista nešto veliko, samo koju godinu poslije. Kao da su porazi protiv Turske 2008. u Beču i protiv Portugala 2016. u Lensu, tuga i suze Modrića i ekipe, morale jednom doći na naplatu. Nepravda je konačno ispravljena u Rusiji 2018. godine. Svi produžeci, penali, sve te prethodne drame s tužnim završecima, traume, nogometne tragedije, svo to učenje i odrastanje, padanje i ustajanje, eksplodiralo je te legendarne 2018. godine. Finale Mundijala, blistavo srebro, tek koračić do samog vrha svijeta, druga i zasad najsjajnija medalja za Hrvatsku, oduševilo je naciju, iseljenu i domovinsku. Rezultat za povijest! Zlatko Dalić je nadmašio Ćiru, učenik je nadmašio učitelja. Nažalost, u Rusiju nisam mogao otputovati.

Europsko prvenstvo 2020. je zbog pandemije odgođeno za 2021. Bilo je to čudno prvenstvo s jedanaest država koje su ugostile utakmice, s različitim epidemiološkim protokolima. Ipak, u Kopenhagenu, na utakmici osmine-finala protiv Španjolske, na stadionu Parken okupilo nas se gotovo deset tisuća u hrvatskim bojama. Kako je dobro vidjeti te opet… orilo se ulicama glavnog grada Danske. Ona dva gola Oršića i Pašalića u zadnjih pet minuta regularnog dijela utakmice, produžeci izboreni u sudačkoj nadoknadi, izazvali su eksploziju radosti i sreće na hrvatskom dijelu tribina. Emocija koja je zaplovila zrakom mogla se doslovno rezati nožem. Engleski komentator je komentirao za Hrvatsku: Nevjerojatno, oni se uvijek vraćaju!! Poraz u produžecima nije toliko bolio, na tom ipak pomalo neobičnom EURU.

I konačno put u Katar

Svjetsko prvenstvo u Katru bilo je dakle osmo veliko natjecanje, europsko ili svjetsko prvenstvo, na kojem sam uživo bodrio Vatrene. Nakon odgledane drame protiv Japana, vratio sam se zadovoljan u Zagreb. Dao sam svoj obol, bio sam tamo, prošli smo dalje, zaključio sam. To je trebalo biti sve od mene, za ovo svjetsko prvenstvo. Ali, nakon veličanstvene, povijesne, dramatične pobjede nad Brazilom emocija je učinila svoje i pada trenutačna odluka o ponovnom odlasku u Dohu, na polufinale protiv Argentine. Kao da se radi o odlasku u Varaždin ili Sisak, a ne 4 000 km udaljeni Katar. Iracionalno u svakom slučaju, ali jače od mene i ekipe s kojom bodrim Vatrene.

U pokušaju racionalizacije iracionalnog, ponekad si postavljam pitanje: zašto tako vjerno sve ove godine pratim hrvatsku reprezentaciju? Grozničava potraga za ulaznicama, traženje prikladnog prijevoza, povoljnog smještaja… nikad loža, nikad VIP saloni, nikad sponzorske karte, nikad 1. kategorija… uvijek anonimnost običnih navijača. Vjerujem da si slično pitanje postavljaju i tisuće drugih Hrvata koji jednako tako, ako ne još i zagriženije navijaju za Vatrene, slijedeći ih i na kraj svijeta. Emocije, one lijepe, radosne, pozitivne, ali i one tužne, negativne, zapravo pokreću ovaj svijet. Pokreću sve nas, daju nam snagu, usmjeravaju naše aktivnosti, guraju nas, tjeraju nas, vode nas. Emocije su zaje… stvar, ponovit ću Buklin poučak.

Hrvatsku reprezentaciju pratim zbog emocija

Hrvatsku reprezentaciju pratim zbog emocije, zbog ljubavi i vjere, zbog osjećaja pripadnosti i zajedništva. Malo nas je, al nas ima, Kaže stih jedne navijačke pjesme. Doista naš malobrojni narod rijetko kada pokazuje toliko zajedništva, povezanosti i ljubavi prema nacionalnim bojama i simbolima, kao kada igra naša nogometna reprezentacija. Od Domovinskog rata rijetko se tako čvrsto ujedinimo, povežemo, zbližimo, tek ponekad kratkotrajno u velikim katastrofama koje nam se dogode ili kao onda kad su oslobodili naše generale. Osim kada igra Hrvatska! U navijačkoj 'kockastoj' vojsci svi su jednaki. Nije važno jesi li lijevo ili desno, jesi li star ili mlad, jesi li bogat ili siromašan, navijaš li za Dinamo ili za Hajduk. Nije važno koje si profesije ili stupnja obrazovanja, jesi li iz grada ili sa sela, jesi li iz Hrvatske, BiH ili dijaspore. Ništa nije važno. Svi smo ujedinjeni u huku navijačke pjesme, svi volimo i nadamo se, svi molimo i vjerujemo, svi smo zajedno u pobjedi i porazu! Svi smo jedna sekunda, jedan šut, jedna obrana, svi smo jedno! Zato pratim Vatrene. I pratit ću dok budem mogao.

Zagrlimo se pred svima, neka vide da nas ima.