U kakvom je bio odnosu s Ivom Sanaderom, kakvu je ulogu imao Robert Ježić te kako su pregovarali oko Ine - na ta i druga pitanja odgovorio je šef MOL-a Zsolt Hernadi, osumnjičen da je dao mito Sanaderu kako bi Mol dobio upravljačka prava u Ini, u iskazu mađarskim istražiteljima krajem 2011, koji ekskluzivno donosi Večernji list u suradnji s mađarskim listom Heti Valasz
Ovo je iskaz koji je objavio Večernji list, a koji je, kako kaže mađarska strana, predan DORH-u.
'U Hrvatsku sam redovito odlazio od 2001. te sam se sastajao s brojnim poslovnim ljudima, između ostalih i s Robertom Ježićem. On je jedan od 20 najbogatijih Hrvata, a petrokemijska industrija Dioki, koja je u njegovu vlasništvu, najveći je kupac te ujedno i jedan od najvećih dužnika Ine. Kada sam se poslovno sastajao s g. Ježićem, prethodno me uvijek netko potražio i zamolio da ga primim. Te su molbe ponajprije dolazile od osoba iz hrvatske vlade. Ježić me obično tražio radi izmjena ugovora ili me pokušavao nagovoriti na drukčije uvjeta plaćanja. Pristajao sam provjeriti problem, ali nakon što je vodstvo Ine o njemu odlučivalo, obično su se donosile negativne odluke.
Bilo je prilika da me je g. Sanader zamolio da se nađem s g. Ježićem, ali su takve zamolbe dolazile i od zamjenika premijera g. Polančeca. Ali ja nisam naišao na okolnosti prema kojima bih utvrdio da su g. Ježić i gore navedene osobe u nekim specijalnim odnosima. Iz navedenih viših krugova nisam dobio upozorenja ni nakon negativnih odgovora koje sam uputio Ježiću.
Što se tiče Sanadera, prvi susret se dogodio 2004. Njemu je doprinio Wim van Velzen, belgijski savjetnik MOL-a, nekadašnji potpredsjednik Europske pučke stranke, koji je ujedno bio i savjetnik Sanadera za međunarodna pitanja. To je bilo nakon što je MOL kupio 25 posto udjela u Ini, protiv čega se Sanader izričito usprotivio još dok je bio u opoziciji. Stoga je i naš prvi susret bio poprilično hladan, jer je on smatrao da su mu tim prvim korakom privatizacije Ine ruke ostale vezane.
Udio hrvatske vlade u vlasništvu Ine 2008. je pao ispod 50 posto, nadalje su istekle glavne odredbe dioničkog sporazuma vezane za 25 posto vlasništva te su krenuli novi pregovori. Nakon toga – do ljeta 2009., odnosno do njegove ostavke – sa Sanaderom sam se pet do šest puta osobno susretao, ali se nikad nismo nalazili nasamo. Tema naših razgovora je, naravno, bila loša financijska situacija Ine.
Hrvatski mediji su prigovorili da sam se nakon jednog službenog sastanka sa Sanaderom, na kojem je bio i jedan od direktora Ine, Josip Petrović, iz nekog razloga naglo vratio u premijerov ured. Istina: ja sam s Petrovićem otišao u kafić te smo se na telefonski poziv Sanadera vratili. Istome je prethodilo to da smo se na izlazu iz premijerovog ureda susreli s Ježićem. Kad smo se vratili, Ježić je već otišao, ali je Sanader htio s nama razgovarati o njegovoj tvrtki, Diokiju. Sirovina kojom je Dioki radio je plin etan koji isporučuje Ina, a s čijom cijenom i količinama je bilo problema: Ježić je smatrao kako je cijena bila previsoka, a količina premala. Sanader me zamolio da pokušam riješiti taj problem. Ja sam jednostavno izjavio kako ću provjeriti to pitanje.
Sa Sanaderom nisam prekinuo veze ni nakon njegove ostavke – zadnji put smo se sreli u ljeto 2010. Počeo se baviti konzaltingom i ja sam na njega računao prije svega u vezi s izgradnjom kontakata. Naši razgovori nisu bili protokolarni, uvijek smo se nalazili na javnim mjestima, restoranima, a jednom čak i u Mađarskoj. Odnosno u kolovozu ili rujnu 2009. u prostorijama Sanaderove stranke HDZ-a, gdje je bila prisutna i nova premijerka Jadranka Kosor.
U listopadu 2009. sa Sanaderom sam se susreo u restoranu Marcellino. Kako sam taj dan imao i druge sastanke u Zagrebu, mogli smo razgovarati. Sanader me nije prethodno upozorio, ali neko vrijeme je bio prisutan i Ježić kako bi iznio novi prijedlog u svezi s isporukom etana. Naime, htio je preuzeti pogon za izdvajanje etana koji je pripadao Ini. Kako nisam imao papira, Ježićeve prijedloge sam zapisao na poleđini svoje posjetnice. Tu posjetnicu, kao i Diokijevu vizitku koju sam tamo primio od Roberta Ježića, predajem tužiteljstvu. Tekst na poleđini moje posjetnice glasi: ‘Ivanić Grad – Molve nisu održavani, ne dobivaju dovoljne količine. Rad (predati operativu)’. Ovo je bilo kratko sumiranje Ježićevih zahtjeva te sam na vizitki koju mi je predao još i podcrtao broj mobitela, jer sam obećao provjeriti to pitanje i povratno mu se javiti. Menadžment Ine je provjerio navedeno pitanje, o kojem je i sastavljen interni prijedlog, a koji je jednosmisleno pružio negativan odgovor. Inače je Sanader u navedeni restoran stigao u pratnji tjelohranitelja jer mu je navedena zaštita pripadala kao bivšem premijeru.’
