Svaki strojovođa može očekivati da će u 20 godina radnog staža vlakom ubiti ili ozlijediti barem jednu osobu. Godišnje u prosjeku 26 osoba izvrši samoubojstvo bacanjem pod vlak.

Krivnju za takve nesreće uglavnom ne snose vlakovođe. No prizori smrskanih automobila i krvi na tračnicama, bez obzira na krivnju, teško izlaze iz glave. Što je najgore, gotovo ih je nemoguće izbjeći. Vlakovi imaju dug zaustavni put, pri prosječnoj brzini on iznosi 700 do 1000 metara

Nakon takvih traumatičnih događaja potreban je odmor i psihološka pomoć. No je li u praksi uistinu tako?

Poslije nesreća koje uključuju teško ozlijeđene ili smrtno stradale osobe Hrvatske željeznice strojovođama dopuštaju pet slobodnih dana!

U posljednjih godinu dana nijedan nije iskoristio to pravo, nego su se sljedećeg dana svi vratili na posao, a popis nuspojava koji nam je dostavio HŽ je dugačak.

Neposredno nakon nesreće javljaju se napadi panike i tjeskobe te dezorijentiranost. Nakon dva do četiri dana simptomi su još i gori: javlja se depresija, razdražljivost, gubitak volje za posao, negiranje događaja, problemi sa spavanjem i prehranom...

'U radnom funkcioniranju povećava se mogućnost nastanka nezgoda i nesreća', stoji u dopisu HŽ-a. Stoga je apsurdno što priznaju takve posljedice koje nesreća ostavlja na strojovođe, a u isto vrijeme vraćaju ih na posao nakon samo tjedan dana.

Istina, HŽ ima organiziranu psihološku pomoć, no rijetki su oni koji je traže. U Sindikatu strojovođa Hrvatske ne znaju ni za jedan slučaj da je netko od njihovih članova potražio pomoć psihologa nakon nesreće.

'Psihologu bi trebali ići za vrijeme tih pet slobodnih radnih dana. Većina to vrijeme radije iskoristi za nešto drugo. Stres akumuliraju jer nisu svjesni štetnosti', kaže Vladimir Gjurec, dopredsjednik i tajnik Sindikata strojovođa Hrvatske. Gjurec je spomenuo slučaj kolege rekordera koji je u svojoj karijeri imao više od 20 gaženja

No strojovođe ne muči samo to. Znaju raditi u smjenama od 12 sati. Najviše sati odvoze oni koji upravljaju prigradskim vlakovima, a upravo se na tim relacijama i događa najviše nesreća.

Samoubojice su samo dio problema. Vlakovođama glavobolju zadaju i neadekvatni pružni prijelazi, na kojima je 2006. godine poginulo 17 osoba

'U sigurnost pružnih prijelaza ne ulaže se dovoljno, što povećava mogućnost naleta na pješaka ili automobil', kaže dopredsjednik Sindikata strojovođa Hrvatske.

Brojke i u ovom slučaju pokazuju stvarno stanje. Samo 30 posto cestovnih željezničkih prijelaza ima rampe i svjetlosnu signalizaciju. Njihovim postavljanjem HŽ bi bio lakši za 200 tisuća kuna za svaki prijelaz. Sindikat strojovođa čak je svojedobno organizirao prosvjede protiv kupnje skupih nagibnih vlakova. Smatrali su da su se sredstva uložena u taj projekt trebala potrošiti na povećanje sigurnosti željezničkih prijelaza.

Sve ima svoju cijenu. Sa 200 tisuća kuna mogla bi se kupiti sigurnost pješaka i vozača na pružnim prijelazima, ali i miran san ionako prezaposlenih vlakovođa.

Oni  predstavljaju samo dio ljudi kojima novi radni dan nosi i neizvjesnost. Optimistično bi im bilo poželjeti što manje tragičnih situacija, ali i nerealno. Jer gospodarska kriza tek je zakoračila u Lijepu Našu. Sumnjamo da će se broj očajnika koji će jedini izlaz vidjeti u bacanju pod vlak smanjiti ili da će HŽ uložiti novac u osiguranje pružnih prijelaza.