VASIĆEV SKALPEL

Srbija i Stipe Mesić

18.01.2010 u 09:31

Bionic
Reading

'Rušitelj Jugoslavije', autor kovanice 'zemlja na opancima', 'nastavljač Pavelićeve politike'… Sve su to nazivi kojima su srpski mediji proteklih godina častili hrvatskog predsjednika na odlasku. Naš kolumnist analizira dvadeset godina turbulentnog odnosa Stjepana Mesića i Srbije

Kada je predsjednik Hrvatske pri samome kraju svojega mandata nakanio posjetiti Kosovo, srbijanska se politička i ina javnost razgnjevila jer da je Stipe Mesić 'baš na Božić' našao otići tamo. Hajde, dobro, pomislio je Stipe, da to ipak odložim za jedan dan, taj Božić bio bi nekako prst u oko. Nije mu pomoglo. Naprotiv, počeli su se odmah prisjećati Stipinih početaka u Beogradu, rušenja Jugoslavije, 'zemlje na opancima' itd. Na desnici su svoje odvratne glave pomolili zli dusi devedesetih, kad se Mesića optuživalo da bradu nosi ne bi li prikrio tetovirano slovo U na licu, a Antu Markovića da je kradljivac pršuta. Možda je trenutak da se i mi prisjetimo te burne povijesti odnosa između Stipe Mesića i Srbije; povod je nekako znakovit.

Stipe se Mesić u Beogradu pojavio kobne 1990. godine kao iz Hrvatske delegirani član onog zlosretnog osmoglavog Predsjedništva SFRJ. Srpski nacionalisti i Miloševićevi bukači poslije će ga optuživati da je došao sa zadaćom da Jugoslaviju uništi, pozivajući se na onu njegovu kasniju čuvenu izjavu da je tu zadaću izvršio. Povijesna je istina, međutim, drukčija: Stipe Mesić i još neki članovi tog Predsjedništva (Bogić Bogićević iz BiH, Tupurkovski iz Makedonije) do kraja su pokušavali spriječiti Miloševića da Jugoslaviju preuzme. Kad je već nije uspio preuzeti, Slobo ju je srušio.

Ključna je epizoda bio Miloševićev pokušaj državnog udara od 9. ožujka 1991. Rijetko je tko svjestan koliko je taj trenutak bio opasan: Milošević je prvo izazvao razorne nerede u centru Beograda, policija je bila razbijena (što mu je i bila namjera), a onda je zatražio od Predsjedništva SFRJ da na ulice izvede tenkove JNA. U telefonskim konzultacijama prevagnuli su Mesić i Bogićević, pošten i hrabar Srbin iz Sarajeva: odbili su angažiranje vojske, ali je Kadijević tenkove ipak izveo na ulice, u dogovoru s Miloševićem. Državni udar nije uspio iz dva razloga: masovnog otpora Beograđana i odbijanja Rusije da podrži Kadijevića koji je u noći 12. ožujka tajno odletio u Moskvu da traži pomoć. Bio je to prvi u nizu Miloševićevih političkih poraza koji su ga i odveli do Scheveningena. Mesić i Bogićević spriječili su katastrofalni scenarij i delegitimizirali Miloševićevu namjeru da Jugoslaviju preuzme vojnim udarom. To im srpski nacionalisti nikada nisu oprostili. Bogićević je rat proveo u Sarajevu kao osoba moralno neupitna i sada mirno živi tamo.

KAVANSKI DRUGAR

U Beogradu se Mesić ponašao kao i obično: družio se s nama novinarima, zbijao šale i mislio brzo. Jednom je novinarsku škvadru odvukao u neku zabitu birtiju na Ibarskoj magistrali (nije bilo cajki!), gdje smo se proveli nezaboravno. S njime smo popili toliko da preplivati ne bismo mogli, bio je kavanski drugar, veseli i dobro odgojeni Slavonac koji nikoga nikada nije uvrijedio niti rekao krivu riječ. Kasnije sam se njime viđao po Zagrebu u sličnim okolnostima i ostao je isti. Svjestan da ga njegovi novinarski prijatelji cijene, nije tražio autorizacije intervjua koje nam je davao. Vjerovao nam je s razlogom.

U Srbiji mu zamjeraju dvije stvari (osim glavne: da je hrvatski političar): ono o rušenju Jugoslavije i ono o 'zemlji na opancima'. Prva je izjava bila samo rezime, zaključak jednog procesa koji je Milošević započeo u dogovoru s Tuđmanom i Kučanom; nije Mesić srušio Jugoslaviju, mada se time hvalio. Za drugu izjavu Stipe je Mesić tisućama puta ponavljao da je 'istrgnuta iz konteksta' i da nije tako mislio. Znajući ga, prije će biti da nije odolio prilici da odvali dobar štos u pravome trenu; takav je. Bitno je, međutim, da će nacionalisti u Srbiji Mesiću zamjeriti sve, a zaboraviti na njegove zasluge za normalizaciju odnosa i mir u regiji, njegovu pomoć i podršku Srbima u Hrvatskoj, njegove napore u borbi za ljudska prava i demokraciju, njegov antifašizam. U tom smislu zamjerke zbog posjeta Prištini banalne su i očekivane: mogao je Mesić odabrati bilo koji dan, oni bi mu našli zamjerku. Mogao je i ne otići na Kosovo, opet im ne bi valjao. Srpskim nacionalistima prihvatljiv i poželjan je jedino Hrvat-ustaša, hrvatskima jedino Srbin-četnik - takvi su se uvijek odlično razumjeli i surađivali. Za normalne i pristojne ljude, liberale, demokrate i antifašiste mjesta nema.

KOSOVSKA UMNA BOLEST

Srbijanski predsjednik Boris Tadić i Stipe Mesić uglavnom su se dobro slagali - sve do hrvatskog priznanja Kosova i pratećih histerija. Ispričavali su se u ime svojih bedastih naroda, puštali korektne zvuke itd., kako se to od šefova država inače očekuje. Umna bolest zvana Kosovo poremetila je u srbijanskoj političkoj klasi sve standarde i mjerila, što je i očekivani ishod sustavnog odbijanja da se čovjek suoči sa povijesnom zbiljom. Od manifestacija te umne bolesti stradali su i srbijansko-hrvatski odnosi bez veze i potrebe. Boris Tadić nije se u stanju usprotiviti svadljivim ispadima svog ministra vanjskih poslova, mlađanog i hiperaktivnog Vuka Jeremića, što ne treba nikome u regiji. Umjesto da se ugleda na svog brata u Kristu Jandrokovića, koji šuti i radi (iako podjednako mlad), Jeremić zuji po svijetu i 'bori se za Kosovo'. Iz takvog patološkog svjetonazora ništa dobro izaći ne može niti hoće, pa bi Tadiću bilo pametnije da maloga ušutka i usprotivi se nacionalistima.

Izbor Ive Josipovića mogao bi – i morao – poslužiti kao povod za poboljšanje odnosa Hrvatske i Srbije. Boris mu je Tadić čestitao odmah, ali hrvatski su mediji to propustili primijetiti. Iz oba kabineta naviješten je posjet Tadića za inauguraciju novoga hrvatskoga predsjednika, čemu se treba nadati. Naravno da će srpski nacionalisti čak i jednom Ivi Josipoviću pronaći zamjerku (da je, na primjer, Hrvat), ali to ne bi trebalo omesti jednog Borisa Tadića da i dalje promiče dobre odnose s Hrvatskom. Barem se tako nadamo.