Bivša stanovnica Oleškog ispričala je kako je grad na lijevoj obali Dnjepra od mirnog mjesta okruženog šumama i jezerima postao poprište borbe za preživljavanje. Prema informacijama njezine obitelji, koja je ostala u gradu, stanovnici su bez hrane, ranjene ne mogu evakuirati, a mrtve pokapaju u dvorištima i parkovima.
Oleški, grad na lijevoj obali Dnjepra, samo devet kilometara od Hersona, prije rata bili su mirno mjesto okruženo pješčanim krajolicima, jezerima i borovim šumama. Danas su pod ruskom okupacijom, a stanovnici, prema riječima žene koja je uspjela pobjeći i njezinih članova obitelji koji su ostali ondje, teško dolaze do hrane i ne mogu evakuirati ranjene.
vezane vijesti
Ruske snage koriste grad kao polazište za napade na Herson, dok ukrajinska vojska pokušava presjeći njihove opskrbne pravce u okolici. Evakuacija i dostava humanitarne pomoći počele su 27. listopada, nakon razminiranja pojedinih ruta i dogovora o privremenom prekidu vatre. Sugovornica Kyiv Posta, čije ime nije objavljeno zbog sigurnosti obitelji, opisala je kako se život u Oleškom promijenio od dolaska ruskih snaga.
Prije rata grad je, prema posljednjem popisu stanovništva, imao oko 24 tisuće stanovnika i dobro razvijenu infrastrukturu za tako malu sredinu. Imao je tri velike škole, a jedna od njih bila je gimnazija. Sugovornica posebno pamti prirodu: pijeske, pustinju i šume koje su stanovnici sadili kako bi zaustavili širenje pijeska.
'Kad hodate šumom, vidite stabla posađena u pravilnim, ravnim redovima. Te su šume sadili naši roditelji, bake i djedovi, pa i pradjedovi. To mi je oduvijek bilo nevjerojatno', prisjetila se. U okolici su bili brojni rukavci i jezera, među njima rijeke Chaika i Konka te takozvana jodna jezera, na koja su dolazili ljudi iz cijele Ukrajine.
Okupacija je počela gotovo neprimjetno
Kada su 24. veljače 2022. počela velika ratna djelovanja, ruske su snage prošle kroz Oleški i nastavile prema Hersonu. Sugovornica kaže da u gradu prije okupacije nije bilo velikih borbi. Branitelja je bilo malo, a otpor je, prema njezinu iskazu, slomljen za otprilike pola sata.
'Borbe u Hersonu bile su iznimno žestoke, a mi nismo ni shvatili kako je naš grad okupiran', rekla je.
Stanovnici su, kaže, uglavnom govorili suržikom, mješavinom ukrajinskog i ruskog jezika, no morali su prijeći na ruski jer okupatori nisu razumjeli suržik. Pritisak je bio velik, a ljude povezane s borbama odvodili su i držali u podrumima. Neki su se stanovnici pridružili ukrajinskim snagama teritorijalne obrane, a nakon okupacije pokušavali su sakriti tu povezanost.
Sugovornica tvrdi da je lokalna uprava ostavila dokumente iz kojih su ruske snage doznale imena i adrese veterana ukrajinske antiterorističke operacije. Prema njezinim riječima, okupatori su ih pohvatali i ubili izvan grada. Kaže i da su pojedini stanovnici riskirali život pružajući ruskim vojnicima hranu koju su otrovali.
'Morali smo ostati neutralni kako bismo preživjeli. Nije bilo prostora za junačenje. Nismo imali snage otvoreno pokazati što mislimo, pa smo šutjeli i držali glavu dolje', ispričala je.
Ceste su minirane, a hrane nema
Danas je stanje, prema informacijama koje dobiva od obitelji, gore nego 2022. godine. Trgovine su zatvorene, a u gradu radi samo jedna bolnica. Dostava hrane prestala je krajem svibnja. Dotad su stanovnici namirnice donosili iz okolnih mjesta, no ceste su u međuvremenu minirane.
Sugovornica kaže da su ranije samo vozila hitne pomoći mogla napuštati grad. Rusi bi razminirali cestu za prolazak ambulantnih vozila, a zatim je ponovno minirali. Ambulante su prevozile ranjene i donosile hranu te dio medicinskog materijala u bolnicu. Sada je, tvrdi, i taj prolaz potpuno blokiran.
Stanovnici su se obratili Ujedinjenim narodima i Crvenom križu, nakon čega je jedna cesta bila razminirana šest dana. Ljudi su tada pokušavali sami doći do hrane i vraćati se kroz područje uz cestu na kojoj su, prema iskazu sugovornice, svakih stotinjak metara stajali izgorjeli automobili. Mještani su tu dionicu nazvali 'autocestom smrti'. Cesta je ponovno minirana.
'Ljudi su uspjeli kupiti hranu, ali sada je put opet miniran', rekla je.
Zbog zatvorene mrtvačnice i pokvarenog rashladnog sustava, tvrdi sugovornica, tijela se raspadaju, a stanovnici umrle pokapaju u dvorištima ili parkovima. Neka tijela, prema njezinu iskazu, ondje leže od veljače. Dodaje da ranjene više nije moguće evakuirati i da se oko bolnice širi snažan smrad.
Problem su i psi lutalice. Sugovornica tvrdi da su neki od njih jeli ljudska tijela, a zatim počeli napadati ljude. Stanovnici koji se kreću biciklima, kaže, sa sobom nose hranu kojom ih pokušavaju odvratiti. Zbog toga je kretanje gradom postalo opasno.
'Samo ih želim ponovno vidjeti'
Žena koja je pobjegla iz Oleškog vjeruje da grad kakav je poznavala više nikada neće postojati. Čak i ako bude obnovljen, kaže, bit će drukčiji, a mnogi stanovnici koji su otišli u inozemstvo neće se vratiti.
'Nevjerojatno je bolno. Prvih godina nakon odlaska srce mi se doslovno slamalo od boli i razdvojenosti od voljenih', rekla je. S vremenom je, kaže, naučila mirnije prihvatiti okolnosti, jer je stalna briga o gradu i ljudima koji su ondje ostali onemogućavala da se posveti poslu i vlastitom životu.
I dalje se nada oslobođenju svoga kraja. 'Naš neslomljivi duh zaista nam daje snagu. Samo ih želim ponovno vidjeti, to je sve', poručila je.
