PSIHIJATAR BEGOVAC OTKRIVA:

Roditelji, zbog ovih simptoma dijete trebate odvesti psihijatru!

14.06.2014 u 11:31

Bionic
Reading

Početak tjedna bio je od povijesne važnosti za KBC Zagreb, gdje je otvoren prvi psihijatrijski odjel za djecu i adolescente, s ukupno 10 kreveta, a možda će ih biti i više, otkriva nam pročelnik specijalističkog Zavoda za dječju i adolescentnu psihijatriju i psihoterapiju pri Klinici za psihološku medicinu i voditelj novootvorenog Kliničkog odjela za dječju i adolescentnu psihijatriju, docent dr.sc. Ivan Begovac, dječji i adolescentni psihijatar. U razgovoru za tportal upozorava roditelje koliko je važno na vrijeme prepoznati simptome psihičke bolesti i potražiti stručnu pomoć, jer u suprotnome, posljedice mogu biti veoma loše

Profesor Begovac ističe da je važno odvojiti dječju od psihijatrije za odrasle. Jer osim što se dječje pacijente drukčije tretira, dječja psihijatrija značajno pridonosi drugim službama zaštite mentalnog zdravlja. 'Često kažemo da dječji psihijatar ima dva pacijenta - dijete i disfukcionalne roditelje pred sobom. To naglašava činjenicu da su djeca dio većeg sustava, a to je obitelj. Ne može se ponekad isključivo raditi samo sa djetetom, a da se zanemari njegova neposredna okolina, odnosno odnosi koji vladaju između djeteta (braće, sestara) i njihovih roditelja.

'Posebno se čini loša konstelacija kada dominira jedan roditelj u obitelji koji ne daje prostora za rast djetetu, ne ohrabruje njegovu autonomiju, 'veže dijete uz sebe', dok se drugi roditelj 'povuče' iz obiteljskog odnosa. Dijete na taj način može teško doživjeti oba roditelja kao zasebne ličnosti sa svojim kompleksnim osjećajima i njihov međusobni odnos, te se posljedično tome teško nosi s vlastitim pozitivnim i negativnim osjećajima, kao i s interpersonalnim odnosima. Kasnije u životu se to može ponavljati kao obrazac loših odnosa. Ili sljedeći primjer: adolescent doživljava oba roditelja kao odbijajuća, sebe smatra marginaliziranim i nevažnim. Nadalje, djeca nisu jednostavno mali odrasli!' upozorava profesor Begovac.

Gdje je Hrvatska po mentalnom zdravlju djece i mladih u svjetskim okvirima?

Zašto je važno odvojiti dječju od psihijatrije za odrasle?

Životne okolnosti, razvojni status i različitost i nespecifičnost simptomatologije djece pacijenata, kvalitativno su različiti od odraslih. To se odnosi i na tretman bolesti, primjerice kod djece ne koristi se elektro-konvulzivna terapija, ali se koriste obiteljske terapije više nego u odrasloj dobi. Psihički poremećaji u dječjoj i adolescentnoj dobi i liječenje različiti su u dječjoj u odnosu na odraslu dob, budući da dječja psihijatrija uključuje pedijatara, liječnike školske medicine, psihologe, defektologe, pedagoge, socijalne radnike, radne terapeute, medicinske sestre i druge struke. Osim toga, vrlo je različito i legalno postupanje (postoji Konvencija o pravima djeteta, hrvatski Zakon o osobama s duševnim smetnjama, gdje je nezakonito stavljati maloljetnike u iste organizacijske jedince s odraslima). Nadalje, potrebno je da službe budu orijentirane na što raniju detekciju i što ranije liječenje. Stručnjaci koji rade s djecom trebali bi biti posebno educirani iz područja mentalnog zdravlja djece;

Nezadovoljni smo razvijenim službama za mentalno zdravlje i ono je vrlo nedostatno, ako se ugledamo na zemlje EU.

Svjetske statistike govore da je suicid četvrti uzrok smrtnosti u dobi od 10 do 14 godina, odnosno treći uzrok smrtnosti u adolescenata između 15 i 19 godina te da se na 300 pokušaja suicida bilježi jedan suicid. Koliko su suicidalni hrvatski tinejdžeri?

Svakako je važan problem depresivnosti adolescenata te potencijalne suicidalnosti u Hrvatskoj. Pokušaje suicida treba vrlo ozbiljno shvatiti, treba razgovarati s djetetom / adolescentom ako ima izjave o suicidu, ma koliko nam se one banalne čine. Često u praksi imamo adolescente s pokušajima suicida i pokušavamo rekonstruirati u svakoj individualnoj situaciji zašto je došlo do toga. Srećom, prema statistikama, Hrvatska u zadnje vrijeme spada u skupinu s manjim brojem izvršenih suicida, međutim, to nas ne smije zadovoljiti u našim naporima za poboljšanje mentalnog zdravlja djece i adolescenata.

Koji su najčešći mentalni poremećaji kod djece i adolescenata?

Najčešći poremećaji su anksiozni poremećaji, emocionalni poremećaji tipični za djetinjstvo, depresivni poremećaji, razvojni poremećaji, hiperkinetski sindrom i drugi poremećaji.

Možete li ukratko opisati kako se manifestiraju najčešći poremećaji mentalne prirode kod djece i tinejdžera na koje roditelji moraju obratiti pažnju?

Simptomi depresije u djece i adolescenata na koje roditelji moraju obratiti pažnju su učestala tuga, žalost, plačljivost. Zatim manjak interesa u aktivnostima, nesposobnost uživanja u prijašnjim dragim aktivnostima, beznađe, učestala dosada, manjak energije, socijalna izolacija i slaba komunikacija, slabo samopoštovanje i osjećaji krivnje, ekstremna osjetljivost na odbijanja ili grešku, povećana iritabilnost, bijes ili neprijateljstvo, poteškoće u vezama, učestale somatske pritužbe kao glavobolje i bolovi u trbuhu, učestalo izostajanje iz škole ili loš uspjeh u školi, slaba koncentracija, velike promjene u hranjenju i/ili spavanju, nagovještaji ili pokušaji bijega od kuće, misli ili ekspresija suicida ili autodestruktivnog ponašanja, zlouporaba alkohola (adolescenti). Depresija je češća u adolescenciji i kod djevojaka (od desete do dvadesete godine), međutim, depresija je moguća i u dječjoj dobi (ispod deset godina). Što se tiče poremećaja hranjenja (anoreksija i bulimija), može se zapaziti trend povećanja tih poremećaja. Poremećaji hranjenja su češći kod djevojaka, međutim, mogući su i kod dječaka. Trenutno imam u liječenju nekoliko dječaka koji imaju restriktivni tip anoreksije i može se reći da je to vrlo veliki izazov u terapiji. U terapiji se dosta fokusiramo na interpersonalne odnose pacijenta s okolinom.

Koje metode liječenja primjenjujete na mladima?

Koristimo gotovo do 90 posto psihoterapijsko liječenje, liječenje psihološkim metodama, dakle razgovorima. Medikamentozno liječenje bi trebalo biti dano u manjoj mjeri ili kombinirano uz psihoterapiju. Ovdje imamo individualne i grupne psihoterapije, obiteljske, psihodramu itd. Općenito imamo u psihoterapiji kognitivno bihevioralne metode, psihodinamske terapije, kao i sistemske obiteljske terapije. Kognitivno bihevioralne metode se orijentiraju više na manifesno ponašanje, psihodinamske terapije se više orijentiraju na osjećaje (primjerice, osjećaj da sam odbačen ili prihvaćen, osjećaj međusobne ljubavi ili mržnje, odnosno prihvaćanje drugih oko sebe) i unutarnje sile (nagonske dijelove ličnosti), dok se sistemne terapije orijentiraju na problem kao na jedan sistem.

303884 ,303570 ,297509 ,237015
Postoje li statistički podaci o problemu mentalnih poremećaja mladih? Kako je bilo nekad, a kako je sad?

Postoje internacionalni podaci, postoje i podaci iz Hrvatske za prevalenciju poremećaja, ali nedostatna nam je metodologija i način prikupljanja, tako da se za sada više oslanjamo na internacionalne podatke. Prema internacionalnim podacima oko 20 posto djece i adolescenata imaju ozbiljne psihičke poteškoće, a slično smatramo i za Hrvatsku. Međutim, postoji u Hrvatskoj službeno oko 40 dječjih psihijatara, što nikako nije u prosjeku zemalja EU. Trebalo bi nas biti barem više od stotinu, za što sam napravio elaborat već prošle godine. Otvaranje odjela za dječju i adolescentnu psihijatriju na Rebru će svakako imati svrhu umanjivanju tog gorućeg problema u Hrvatskoj.

DEFICITARNA STRUKA

Dječja i adolescentna psihijatrija trebala bi imati status 'razvojne i deficitarne struke' u Hrvatskoj, jer postoji tek odnedavno kao zasebna specijalizacija. Kao takva 'razvojna struka' trebala bi imati snažnu stratešku medicinsku, javnozdravstvenu i političku podršku. Izgledno je da će se u skoroj budućnosti morati po uzoru na iskustva zemalja EU (npr. Njemačka) formirati Klinike za dječju i adolescentnu psihijatriju u našoj zemlji, koje će biti neovisne od odrasle psihijatrije.

Što uzrokuje mentalna oboljenja/poremećaje kod djece i mladih? Koliko hrvatsko društvo – raslojeno i rastrgano gospodarskom, ali i političkom krizom, kao i krizom morala - zbog kojih su mnoge obitelji osiromašene i frustrirane, devastira mentalno zdravlje mladih?

Uzroci su mnogostruki, od genetsko-konstitucionalnih pa sve do okolišnih uzorka. Svakako ovdje ima važnu ulogu obitelj u cjelini, da li ona predstavlja izvor sigurnosti za dijete koje se razvija ili postoje poremećeni odnosi unutar nje. Mislim da se ovdje više radi o jednoj psihološkoj krizi i općenito nesvjesnom nesnalaženju roditelja u svojim ulogama, a u društvu nema baš puno akcija da se podupire cijela obitelj. Djeci i mladima je danas sigurno vrlo teško, jer imaju velike izazove i odgovornosti, koje mi odrasli njima dajemo, a često mi odrasli nismo dobri uzori mlađima.

U hrvatskom društvu osobe s mentalnim problemima još uvijek su stigmatizirane. Koliko ta predrasuda otežava pravovremenu i efikasniju terapiju?

Osim one vanjske stigme, postoji i ona unutarnja. Svaki roditelj, svako dijete u svojem procesu terapije treba doći do spoznaje da je njemu potrebna terapija, odnosno treba doći do toga da sam sebe ne osuđuje ako traži pomoć. To je nekad vrlo bolan proces, suočavanje sa samim sobom.

Što je, dakle, ključno da bi put ozdravljenja bio bezbolniji i uspješniji? S druge strane, kojim neželjenim posljedicama može rezultirati ne tretiranje ili zakašnjelo tretiranje psihičkog poremećaja kod djece i mladih?

Dakle, potrebna je rana detekcija poremećaja, kao i rana intervencija. Što se tiče procesa liječenja, ovdje je potrebno malo dulje vremena za konsolidaciju. Izgleda da nema instant rješenja. Potrebno je stvoriti jednu radnu klimu da se može nešto promijeniti. S druge strane, važno je uspostaviti jedan dobar odnos između pacijenta i terapeuta, kao i s roditeljem, što sve zajedno djeluje lječidbeno. Taj novi odnos djeluje kao jedno novo iskustvo. Ako se rano ne detektira i primjeni rana terapija, posljedice su svakako lošije i to se manifestira kontinuiranim smetnjama, koje mogu trajati cijeli život.

Datumi ključni za razvoj dječje i adolescentne psihijatrije pri KBC Zagreb

Šezdesetih godina prošlog stoljeća se profesorica Maja Beck Dvoržak bavila liječenjem djece s psihičkim poremećajima. Godine 1974. profesorica Maja Beck Dvoržak sa svojim suradnicima (doc. Milica Vlatković Prpić) formirala je poslijediplomski studij iz dječje i adolescentne psihijatrije na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, koji u kontinuitetu traje do danas. Nadalje, godine 1994. je službeno formirana subspecijalizacija iz dječje i adolescentne psihijatrije zalaganjem Prof. Staniše Nikolića i suradnika. Godine 2011. uvedena je zasebna specijalizacija iz dječje i adolescentne psihijatrije, zalaganjem eminentnih dječjih psihijatara (prof. Vidović, prof. Rudan, dr. Begovac i drugi) uz koordinaciju prof. Nade Čikeš. Mnoge druge kolegice i kolege dječji psihijatri sudjelovali su u razvoju dječje psihijatrije sve do današnjih dana. Godine 2011. formiran je specijalistički zavod za dječju i adolescentnu psihijatriju i psihoterapiju pri Klinici za psihološku medicinu, KBC Rebra, koji sada vodim. Surađujemo sa nizom institucija, ureda i udrugama bolesnika.