Pravobraniteljica za djecu Ivana Milas Klarić podsjeća na to da prema Obiteljskom zakonu roditelji ne smiju dijete predškolske dobi ostaviti bez nadzora odrasle osobe jer time ozbiljno ugrožavaju njegovu dobrobit.

'Premda se iz toga može zaključiti da, primjerice, dijete koje je upisano u prvi razred osnovne škole roditelji mogu ostavljati samo u kući, a da se to ne smatra kršenjem zakonskih obveza, to se ipak ne bi moglo preporučiti kao dobro rješenje i nije u skladu s najboljim interesom djeteta', ističe pravobraniteljica za tportal.

Objašnjava da se procjene stručnjaka o tome u kojoj dobi i koliko dugo dijete može biti sâmo, razlikuju: postoje velike individualne razlike među djecom, a razlikuju se i kvaliteta i sigurnost okruženja u kojem pojedina djeca žive:

'Roditelji su najviše zabrinuti za djecu u nižim razredima osnovne škole, dakle do 11. godine života, a posebno je teško ako ni škola ni lokalna zajednica ne nude pomoć u obliku produženog boravka ili odgovarajuće skrbi o djeci nakon nastave za mlađe učenike.'

Pravobraniteljica: Produženi boravak svima!

U tom pogledu postoje velike razlike u pojedinim mjestima, zbog čega se roditelji s pritužbama obraćaju Uredu pravobraniteljice za djecu.

'Smatramo da dostupnost produženog boravka ne bi smjela ovisiti o senzibiliziranosti lokalne zajednice i njezinim financijskim mogućnostima te da Državni pedagoški standard osnovnoškolskog sustava odgoja i obrazovanja što prije mora osigurati produženi boravak ispunjen kvalitetnim aktivnostima ili cjelodnevnu nastavu za učenike od prvog do četvrtog razreda, kako bi se zaštitilo pravo djece da odrastaju i razvijaju se u sigurnom okružju', ističe pravobraniteljica.

Zato je Ured pravobraniteljice za djecu početkom školske godine 2016.-2017. preporučio Ministarstvu znanosti i obrazovanja da zajedničkim zalaganjem s jedinicama lokalne i područne samouprave osigura dostupnost cjelodnevne nastave ili produženog boravka učenicima od 1. do 4. razreda osnovne škole u svim školama u kojima postoji potreba i interes za takvim oblikom odgojno-obrazovnog rada.

Psiholog Modrušan: Svi smo različiti, ne može se sve unificirati 

Prema Obiteljskom zakonu, roditelji ne smiju djecu predškolske dobi ostaviti bez nadzora osobe starije od 16 godina. Ujedno, dužni su i odgovorni djetetu mlađem od 16 godina zabraniti noćne izlaske bez svoje pratnje ili pratnje druge odrasle osobe u koju imaju povjerenje, pri čemu se noćnim izlaskom smatra vrijeme od 23 do 5 sati.

Zakon i praksa, međutim, često su dva odvojena svijeta, pa mlađi srednjoškolci u noćne izlaske idu bez roditelja, kao što se uvriježilo da starija djeca doma čuvaju braću i sestre vrtićke dobi, iako sama još nisu puhala 16 svjećica na rođendanskoj torti. Profesor Ivan Modrušan, psiholog i psihoterapeut, napominje da je uistinu teško uniformirati pravila ili preporuke za ostanak djece same kod kuće, jer niti su svi roditelji isti niti su to sva djeca.

'Postoje izrazito brižni, čak i pretjerano kontrolirajući roditelji, a postoje i oni roditelji koji svoju djecu od ranog djetinjstva potiču na niz samostalnih aktivnosti i nemaju problema s tim ako se dijete zadrži u igri oko kuće. Ne može se sve unificirati, jer su ljudi i odnosi vrlo različiti', napominje Modrušan.

Komentirajući zabranu ostavljanja predškolaca bez propisanog nadzora, kaže da se u praksi to više svodi na preporuku nego zakonsku odredbu koja se poštuje i uz koju se vežu kaznene odredbe. 'Ne znam da je ikad itko pokrenuo krivični postupak protiv osobe koja je, primjerice, otišla na posao i ostavila dijete samo da čeka dok se drugi roditelj vrati s posla', govori Modrušan, iza kojega je bogata psihoterapeutska praksa. 

Kada i kako početi?

Ističe da je određeni broj roditelja u poziciji da može računati na pomoć rodbine i susjeda za čuvanje djece, no drugi nisu u takvoj prilici i prisiljeni su snalaziti se na druge načine. 'Sumnjam da je moguće sve standardizirati tako da bi se svi držali istog. Život naprosto nikad nije isti svima niti će to biti ubuduće', napominje Modrušan. 

On smatra da bi se dijete već u predškolskoj dobi, naravno ukoliko je ono dovoljno 'zrelo', moglo početi privikavati na samoću, u početku u trajanju od po 10-15 minuta. Nakon 8. godine, imajući u vidu djetetove karakteristike, moguće ga je ostavljati samog po dva do tri sata. Ako je dijete preplašeno i nezrelo, samostalne boravke u kući valja odgoditi do iza 10. godine, kazuje Modrušan, dodajući da bi u pubertetu svakom djetetu trebalo biti normalno da ostaje samo kod kuće.

Što se to toliko promijenilo od doba odrastanja današnjih 40-godišnjaka i 50-godišnjaka, koji su još kao prvašići bili 'prepušteni sami sebi' te u školu znali ići sa 'ključem oko vrata'? Radni dan u mnogim ondašnjim poduzećima trajao je od 7 do 15 sati i često nije bilo drugog načina nego uputiti dijete da se snađe kako zna i umije. 

Modrušan podsjeća na to da se u tim vremenima očekivalo od djeteta da bude dovoljno samostalno, da se zna samo nahraniti i zaključati kuću. Očekivalo se da i će znati doći doma u pravo vrijeme jer je 'to moralo tako biti'. 

Po ocjeni psihologa Modrušana, današnje doba nije fundamentalno drukčije. 'Uvijek je postojala neka opasnost i postoji i danas, baš kao što postoji i sloboda inicijative. Generalno govoreći, moglo bi se reći da je život danas ipak nešto lakši, jer dijete ne mora vaditi vodu iz bunara da bi se napilo ili paziti da ga ne pojede vuk dok ide po drva da se zapali peć', kaže psiholog.

Jesu li roditelji u digitalno doba, bombardirani crnom kronikom, danas jednostavno više u strahu? Modrušan odgovara anegdotom - jedna njegova poznanica bila je u New Yorku i zaključila da je to užasan i nesiguran grad, dok nije shvatila da boravi u blizini sjedišta hitne pomoći i da zato stalno čuje vozila s upaljenim sirenima.