Nakon što je Napoleon I. izvojevao 2. prosinca 1805. pobjedu u bitki kod Austerlitza, vođenoj na području današnjeg češkog grada Slavkov u Brna, samokrunjeni francuski car potisnuo je Ruse na sjever u Poljsku, dok je Austriju natjerao na primirje i potpisivanje ponižavajućeg Požunskog mira. Austerlitz je bio odlučujuća i najslavnija Napoleonova pobjeda i zenit njegova uspona nakon što je porazio antinapoleonsku tzv. Treću koaliciju koju su sačinjavao savez europskih sila – prije svega Velika Britanija, Rusija, Austrija i Švedska.

Austrija se uključila u rat 1805., nadajući se da će uz rusku pomoć zaustaviti francusku ekspanziju u srednjoj Europi i Italiji. Međutim, Napoleonova munjevita kampanja, započeta pobjedom kod Ulma sredinom listopada 1805., dovela je do potpunog vojnog sloma Austrije. Nakon poraza kod Austerlitza, car Franjo II. bio je prisiljen zatražiti mir kojeg je u njegovo ime u Požunu potpisao general Ignjat Gyulay, kasniji hrvatski ban. Mjesto potpisivanja mirovnog ugovora odabrano je zbog blizine bojnog polja na kojem je Napoleon I. pobijedio, ali i činjenice da je Požun, što je stari hrvatski naziv za Bratislavu, bio važno administrativno središte i po potrebi krunski grad Austrijskog Carstva.

Austrija je Požunskim mirom pretrpjela vrlo teške teritorijalne gubitke pa se tako Venecija, Istra i Dalmacija predane Kraljevini Italiji kojom je vladao Napoleon I., dok su Tirol i Voralberg pripali Bavarskoj kao Napoleonovoj saveznici. Uz to, Austrijsko Carstvo je izgubilo povijesno područje Breisgau u današnjoj jugozapadnoj Njemačkoj te pokrajinu Trentino na području današnjeg južnog Tirola. Time je Austrija izgubila veliki dio svog utjecaja u Italiji i južnoj Njemačkoj.

Fragmentacija hrvatskih zemalja

Pored svega, Austrija se obvezala platiti Francuskoj ratnu odštetu od 40 milijuna franaka, što je dodatno opteretilo već iscrpljene državne financije, a Beč je morao priznati i uzdizanje Bavarske te Württemberga u kraljevine, kao i čitav niz teritorijalnih proširenja Napoleonovih njemačkih saveznika. Slabljenjem austrijskog autoriteta i jačanjem Napoleonovih saveznika u Njemačkoj, stvoren je preduvjet za osnivanje Rajnskog saveza godinu dana nakon sklopljenog mira.

Ujedno, Požunski mir bio je jedan od ključnih koraka prema raspadu Svetog Rimskog Carstva godinu dana kasnije i odricanja cara Franje II. titule rimskog cara, primoranog uzeti naslov tek cara Austrije pod imenom Franjo I. Time je okončana institucija koja je postojala više od tisuću godina, dok je Požunski mir postao jedan od temelja novog europskog poretka utemeljenog na nacionalnim državama i ravnoteži moći.

Austrija izgubila hrvatsku obalu

Posebno značajne posljedice Požunskog mira osjetile su se na prostoru istočne obale Jadrana. Najvažnija neposredna posljedica mirovnog ugovora za hrvatske zemlje bila je promjena državne pripadnosti jadranskih područja pa su tako Istra i Dalmacija, s izuzetkom Dubrovačke Republike u toj fazi, izuzete iz Austrijskog Carstva i uključene u Napoleonovu Kraljevinu Italiju. Na taj način prekinuta je višestoljetna austrijska uprava nad velikim dijelom hrvatske obale, dok je primorska Hrvatska administrativno i politički odvojena od Banske Hrvatske. Valja reći kako je ova fragmentacija hrvatskih zemalja dodatno produbljena u sljedećim godinama.

Požunski mir stvorio je preduvjete za kasniju uspostavu Ilirskih pokrajina (1809.-1813.), koje su obuhvaćale Dalmaciju, Istru, dijelove današnje središnje Hrvatske i slovenske zemlje. Francuska vlast, iako kratkotrajna, uvela je niz modernizacijskih reorganizacija, uključujući ukidanje ostataka feudalnih odnosa, uvođenje Građanskog zakona (Code civil), suvremenu i centraliziranu upravu, reformu poreznog sustava i sudstva. Za hrvatske zemlje to je značilo prvi sustavni dodir s modernom državom u napoleonskom smislu.

Ambivalentan odnos Hrvata

Francuska uprava, za razliku od prethodne austrijske, pokazala je veću otvorenost prema lokalnim jezicima pa je tako hrvatski odnosno ilirski jezik korišten u nižim razinama uprave i školstva, poticano je osnovno obrazovanje, a uvedeni su novi nastavni programi i svjetovni predmeti. Iako francuski nije zamijenio njemački kao dominantan jezik elite, stvoren je prostor za jačanje kulturne i jezične samosvijesti, a kasnije i za ideje ilirskog i narodnog preporoda.

Također, za vrijeme francuske uprave modernizirane su ceste i luke, oformljena je učinkovitija porezna administracija, a stanovništvo je kroz reformu pravosuđa dobilo veću pravnu sigurnost u građanskim odnosima. Međutim, modernizacija je donijela visoke poreze i ratne namete, uvedeno je prisilno novačenje u francusku vojsku, dok je gospodarstvo bilo iscrpljeno zbog kontinentalne blokade kojom je Napoleon zabranio uvoz britanske robe. Stoga je stanovništvo hrvatskih zemalja imalo ambivalentan odnos prema francuskoj vlasti.

Povjesničari ističu kako su posljedice kratkotrajne francuske uprave ostale trajne jer osigurale iskustvo sekularne i racionalne vlasti, ojačale građanski sloj i stvorile preduvjete za Hrvatski narodni preporod u prvoj polovici 19. stoljeća. Neki povjesničari ukazuju i da je francuska uprava zaslužna za nastanak upravnog i teritorijalnog objedinjavanja južnoslavenskih zemalja.

Iako se Požunski mir često promatra kroz europsku ili austrijsku perspektivu, njegove posljedice snažno su obilježile prostor današnje Hrvatske. Iako je mir iz 1805. formalno bio međunarodni ugovor između velikih sila, njegove posljedice na hrvatskim prostorima bile su konkretne, duboke i dugoročno presudne za oblikovanje moderne hrvatske povijesti.